Tako je, ako vam se tako čini – nije samo naziv poznate drame talijanskog klasika, nobelovca Luigija Pirandella, već i misao koja predstavlja, eliotski rečeno, »sjenu« koja je pala između istine i laži u 21. stoljeću, te ta sjena postojano bdije nad našim medijskim prostorom.
Istina, po definiciji, predstavlja »ono što odgovara stvarnosti, što je s njom u skladu, ono što prikazuje neki događaj i sl. onako kako odgovara činjenicama ili iskustvu«, pa tako, frazeološki, istina može biti »čista«, »gola«, »žalosna«, »živa« i tako dalje, dok je najvažniji pridjev koji »resi« istinu u 21. stoljeću, a koji naši rječnici još nisu prepoznali, onaj posvojni – »moja« istina, ili da se poigramo Pirandellovom mišlju – istina je ono što svakome od nas odgovara da ona jest. Kako je do toga došlo te što obilježava naš medijski okoliš danas, neke su od tema o kojima smo razgovarali s profesorom Fakulteta političkih znanosti Domagojem Bebićem, stručnjakom za nove medije.

Era post-istine

Kako i kada smo došli do tzv. ere post-istine? Digitalne novinarske platforme odavno su dominantan izvor informiranja, a kada i kako se istina individualizirala?

– Velika transformacija informiranja dogodila se u posljednjih deset godina, a možemo reći da je pandemija COVID-19 digitalnu transformaciju samo ubrzala. Svjedočili smo usponu društvenih medija i dominaciji mobilnih telefona. Medijska prehrana je, od grupne prehrane, postala individualna stvar. Međutim, ta promjena nije nastala odjednom. Ako se prisjetimo početaka informiranja na online platformama, blogovi su bili ti koji su označili početak dominacije osobnog mišljenja u informiranju, nasuprot činjenicama, te su platforme i medijski sadržaji, u kojima je dominiralo mišljenje, postizali veliku viralnost – točnije, privlačili su pažnju i klikove te se taj fenomen samo proširio kroz eru društvenih medija.

Društvene mreže, koje su dominantno područje vašeg znanstvenog djelovanja, promijenile su čitavu civilizaciju. Pandemija COVID-19 dovela je, primjerice na Facebooku, i do jače aktivnosti tzv. »fact checkera«, odnosno »kontrolora činjenica«. Reakcije javnosti su, kao i po pitanju svega, podijeljene – neki na Faktograf, koji je za to u Hrvatskoj zadužen, gledaju kao na čuvara činjenica, dok drugi misle kako je riječ o Orwellovom »ministarstvu istine«. Ulazi li »fact-checking« u sferu cenzure?

– U ovakvom medijskom okolišu teško je kontrolirati obilje informacija koje se objavljuju, a možemo čak reći i da je gotovo nemoguće kontrolirati korisnike. Eventualno, u kritičnim trenutcima, može ih se upozoriti da postoje i drugi izvori informacija koji ukazuju drukčije. Zato, mislim da je posao »fact checkera« svugdje u svijetu silno težak te zasigurno pristran. To ne znači da je globalno društvo u nekom informacijskom ratu, nego da postoje različiti stavovi i različita mišljenja. Urednici biraju ono što će danas biti vijest, ali za pojedinca je riječ o individualnom izboru. Dakle, pojedinac, u okviru svojih interesa, odlučuje što su za njega vijesti i što je za njega istina. Ne zaboravimo pritom da je u individualnoj prehrani važno povjerenje. To, naime, znači da su oni izvori kojima vjerujemo za nas legitimni i na temelju njih mi se smatramo informiranima.

Svjedočimo ratu svake minute, i to preko društvenih mreža, a TikTok je glavni izvor informacija mlađoj populaciji. Svakodnevno se događa, u digitalnom okolišu, mnoštvo promjena, pa se postavlja pitanje – tko danas diktira medijske trendove?

– Koncepti poput medijske pismenosti tvrde da mlađoj generaciji možemo nametnuti sadržaje koji su prema našim standardima prihvatljivi, a educirati ih da ne konzumiraju one sadržaje koji to nisu. Takvi koncepti vjeruju da mlađim generacijama možemo reći što treba gledati, a što ne treba. Ipak, spomenuti obrasci ne mogu tako funkcionirati. Medijsku pismenost danas diktiraju mlađe generacije. One su te koje su krenule s korištenjem Facebooka, a starije su ga potom prihvatile. Isto je i s TikTokom. Mlađe generacije prve su ga počele koristiti, a danas mu se i starije priključuju. Zbog toga se dogodio zaokret u vjerovanjima medijske pismenosti, jer starije generacije ne diktiraju medijske trendove. Također, želim se osvrnuti na aktualnu situaciju s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim. On je, svojom komunikacijom i svojom pričom, gotovo samostalno uvukao Europu i zapadni svijet u ratna zbivanja. Sam je sebi otvorio medijski put. Čuo sam ocjenu koja kaže da su ga »stvorili« zapadni mediji, ali to nema veze s istinom. Dakle, on je svojom neposrednom komunikacijom te aktivnošću na društvenim mrežama privukao mnoge.

Individualan pristup

Koliko vremena provodimo konzumirajući medije te postoje li određeni trendovi u tom smislu koje je moguće mjeriti?

– Kao što je već i spomenuto, prije smo medijske navike promatrali s grupnog stajališta, a danas već govorimo o individualnom korištenju medija. Danas su pametni mobilni uređaji postali osnovno sredstvo komuniciranja. Govoreći o provođenju vremena na određenim tehnološkim platformama, mobiteli daleko prednjače s prosjekom od šest sati dnevno. Tu spada i informiranje putem društvenih mreža. Informiranje je uvijek informiranje, a ne gubljenje vremena, kako to pojedinci vole isticati. Drugim riječima, kada gledamo danas – iz perspektive individualne medijske prehrane, prvo se moramo fokusirati na vremenski okvir. Dakle, koliko je koja osoba izložena medijskim sadržajima, bilo mobitelima, društvenim mrežama, streaming platformama, portalima i tako dalje. Za sve to ima ograničen broj sati dnevno. Druga stvar na koju bismo trebali obratiti pažnju jest koje su to platforme, odnosno koji sadržaj osoba konzumira, kako komunicira i koji su omjeri. Točnije, u okviru prosječne prehrane od šest sati dnevno, netko može svih šest sati provesti na Instagramu, dok netko može, primjerice, gledati Netflix dva sata, TikTok sat vremena i tako dalje. Nadalje, treća stvar jesu teme koje netko konzumira.

Današnjim medijskim prostorom dominiraju teme poput životnog stila, mode, hrane, duhovnosti, sporta, celebrityja, popularne kulture, fitnesa i tako dalje. Osim navedenog, riječ je i o bilo kojim drugim sadržajima koji interesiraju pojedinca. Također, prema dostupnim istraživanjima, vijesti iz politike korisnici načelno izbjegavaju. Kada je riječ o konceptu individualne medijske prehrane, valja istaknuti i svrstavanje korisnika u svojevrsne grupe. Svaki pojedinac koristi medije na svoj, individualan način, ali na temelju određenih karakteristika i njihovih medijskih navika možemo ih grupirati po, na primjer, vremenskoj i sadržajnoj komponentni. Pa tako možemo imati tzv. power usera koji koristi mobitel više od deset sati dnevno. Ipak, nije isto ako ga koristi korisnik koji pripada Generaciji Z ili, recimo, pripadnik generacije X. U prvom slučaju glavnina prehrane otpadala bi na TikTok, a u drugom na Facebook. Dakle, grupirati ih možemo, ali svejedno će svačija prehrana biti pojedinačna. Analogiju možemo povući sa standardnom prehranom koja govori da si ono što jedeš. U ovom slučaju, može se kazati da si ono kakve medijske sadržaje koristiš.

Kako se vi informirate?

– Koristim mobitel, odnosno društvene mreže za informiranje, kao i omiljene aplikacije poput navigacije, bankarstva i ostalog što mi je dostupno na mobitelu. Osobno sam dugogodišnji korisnik aplikacije Scribd i čitam knjige.