Blažena tehnologija i prokleta bila, sve u isti čas! Da je nema sve bi bilo jasno, ostavio bi čovjek sve, okrenuo onaj jedan postojeći program televizijski, pa ‘ladno pratio izravan prijenos inauguracije Predsjednika RH Zorana Milanovića. Nije to luk i voda ta inauguracija, koliko god da je onih koji su s nje markirali, možda i zato što se u sobičku na Pantovčaku i ne može previše svijeta skupiti, ni blizu kao na Trgu Svetog Marka. Da jest ne bi sve tri televizijske kuće s nacionalnom koncesijom digle pripravnost na najvišu razinu, pa se i(li) ušančili s gostima u studiju i raspršili Predsjedničkim dvorima da puku najbolje što mogu dočaraju o koliko se svečanom trenutku radi.

Ali, vazda ima ali….

Dan od inauguraciju je radni dan, a to znači da raditi valja. Radilo je, recimo, Programsko vijeće HRT-a pa ako ste te hude sreće da i tu sjednicu jednim okom morate motriti eto vas u čas razapetog između laptopa s video linkom i daljinskog upravljača koji se trudi šaltati bespućima inauguracijskom na HRT-u, RTL-u i Novi TV. Slalom što ga vozi Zrinka Ljutić je prema tome ništa. Bilo kako bilo u sunčano inauguracijsko prijepodne Nova TV krenula je s programom s Pantovčaka i vezano za Pantovčak prva. Jake snage su u studiju, netko sa strane evo popravlja mikrofon Ivani Petrović, a gostiju je toliko da se čovjek pita kad li će samo svi doći na red da nešto i prozbore. No, sve će to Sabina Tandara dotjerati do cilja, makar morala govoriti nikad brže. Drugi starta RTL. Ivana Brkić Tomljenović ima tu ležernost koja bi svaku inauguraciju učinila zeru toplijom. Zato su joj se kolege što vode RTL Danas evidentno lijepo smrzli u hladu pred dvorima, jer sve su te svečane oprava u pravili dizajnirane za toplije neke prostore. HRT kreće zadnji. Tu je ležernosti najmanje, tu se igra na iskustvo poglavito u Tatjane Munižabe.

I ovlaš bačen pogled na sva tri kanala otkriva da je inauguracija ipak svečan neki čin. Ne libe se svečano odjeveni voditelji smješka, pošalice, prijateljskog razgovora, a bome i sugovornici su mahom od volje. Na Novi TV evo pričaju o simbolici irisa, o cvijeću što će dominirati inauguracijom. I to je lijepo. Mrvu je strašnije kada se novinar natkrili nad grafikom ili tom 3D animacijom kao da je on velik poput Gulivera a predsjednička kuća mala k’o da u njoj stoluje predsjednik Liliputanac.

Inauguracija je, njen prijenos je uvelike pitanje slike. Nema većeg gušta nego, teoretski rečeno, jednim okom paziti juhu što se krčka u ime predsjednikovo, a drugim gledati tko to sve izlazi iz limuzina što uvažene goste na inauguraciju voze. Da je, recimo, ovaj holivudski producent što nikako ne nalazi pravog glumca za ulogu Jamesa Bonda vidio Branka Grčića, nekadašnjeg SDP-ovog potpredsjednika Vlade, kako elegantno hoda put dvora od svega zaštićen mondenim sunčanim naočalima bome nikakvih dileme taj ne bi imao koga angažirati. Jadranka Kosor je pokazala da je svuda rado viđena gošća, župan Komadina nehajno je držao ruke u hlačama za davanja izjave, a Ante Gotovina i opet je imao onaj tajanstven osmijeh na licu zbog kojih se novinari i opet pojedoše jer ništa iz njega iščitati ne mogu. A htjeli bi. I da, Kolinda Grabar Kitarović televizičnija je nego ikada, dok je Ivo Josipović onaj uvijek isti Ivo Josipović.

Prijenosi su, treba kazati i to, započeli davno prije službenog početka ceremonije. To pak hoće reći da su marketinški ljudi na komercijalnim televizijama imali razloga za slavlje. Reklame su se redale k’o na traci. Uvijek je dobro, pa i za inauguracija, saznati koji je deterdžent onaj pravi, ili kako liječiti glavobolju. Nije to kvarilo dojam ni malo. Na to smo navikli odavno, a i bolje ubiti selo nego običaje. Sva je sreća da nisu išle na svim kanalima u isto vrijeme, a i da HRT ipak drži do sebe i tako da reklame ne pušta baš u svako doba.

Mrvu prije podneva, taman kad se sjednica Programskog vijeće HRT-a privodila kraju, Zoran Milanović sa suprugom spustio se niz one vijugave stepenice u predsjedničkim dvorima. Prva dama mudro se omotala maramom, barem za onaj kratki izlazak van zgrade, ako to već nije šal. Hladno je, sva vrata otvorena, a promaja je, to zna svatko, podmukli i nepozvan svat. I onda je sve i službeno počelo. Na sva tri kanala isto. Bome, takvo se što u nas događa iznimno rijetko. Klapa HRM-a pjeva himnu posve drugačije nego li je to otpjevala Josipa Lisac prije pet godina, šef Ustavnih sudaca čita i nema problem s tim što onomad i nije bio u nekom suglasju s Predsjednikom. K’o da je gledatelju važno. Važno je da ima Milanović azurno plavu kravatu, kao more. I da je dao zakletvu da će se za sve i svakog brinuti, pa i za poštivanje zakona, svih zakona i svih nas što bi ga poštivati morali. I to je to. Ono bitno je za čas obavljeno. Slijedi dio uz koji se i juha da srkat, dakako ako ste od opcije ranog ručka. Oj Cetino rijeko, pjeva klapa. To je moćno, kakva Cetina i je. Imati predsjednika moćnog poput Cetine ne bi uopće bilo loše, pomisli konzument svega televizijskog, prije nego se zasrami mrvu patetike. Ali, sve igra kad je inauguracija.

– Život nije samo mirno more – reče Predsjednik, između ostalog dakako, u svom govoru.

Uf, i nije. Sve drugo, sva ta silna analiza njegova govora što se kasnije čula u studiju, sve to ostalo je tu negdje u sjeni ove slike. Život je more…. A more zna bit svakakvo…. Predsjednik bi, sve se čini, more u kojem veliki predatori neće tamaniti male ribice, more u kojem je svaka riba jednako važna i vrijedna, more koje će brinuti za svoj eko sustav svim velikim morima što ga okružuju usprkos. Samo, ima li ga igdje i kako će ga biti u nas ako ga nigdje nema!? I što Predsjednik kani po tom pitanju!?

Stručnjaci u studijima naših TV kuća analiziraju govor koliko i boju haljine u prve dame. S pravom se pitaju u studiju HRT-a gdje su među uzvanicima mladi. Nije baš ni da su svi bili sretni s onim što su čuli, sve očekujući od Predsjednika nešto čvršće, borbenije, onako za povijest, a ne ocjenu da smo otok na sred pučine. Jer, jesmo li mali ili smo veliki, ili smo dovoljno veliki da ne budemo mali!? A opet, što će mali čovjek nego željeti ono miroljubivo more. Nije pri tom uopće nemoguće da je za običan puk ionako sve završilo onog trena kada je Chriztel, naša Filipinka iz Svetog Martina na Muri, zapjevala „Daj mi Bože joči skokolove”. A tamo stih „ti si meni po serdini srca kak v čerljeni jabuki koščica”, taman da očito bude kako je ipak glupo bilo ovo markirati. Iskipi juha, završi sjednica Programskog, nestade kratka inauguracija i ostade upitnik tko je samo onaj konferansije cijele priredbe u kojeg je brk skoro pa alkarski!? Blažene tehnologija i proklete bila, sve u isti čas.