Veselim se dolasku i trajnom ostanku Tanzanijki, Nigerijki, Nepalaca, Indijaca, Filipinaca,… Po njihovim reakcijama, kao i iz kontakata koje sam s njima imao, vidim da su jako zadovoljni prostorom, klimom, infrastrukturom, poslom i plaćama koje su u Hrvatskoj pronašli.

Istina, da im sreća života u Hrvatskoj bude potpuna, nedostaju im obitelji. Veseli me njihov dolazak jer ljudi koji danas dominiraju ovim jedinstvenim prostorom ne cijene ga, ma ni najmanje. Današnjim stanovnicima Hrvatske, posebno ako je suditi po njihovim političkim reprezentima, a s obzirom da su ih sami birali pretpostavimo da su i sami isti ili slični, očigledno u ovoj zemlji baš ništa ne valja.

Bezbrojne saborske svađe koje mediji nekritički prenose na taj način dodatno šireći primitivizam, nezadovoljstvo sa svime s čime su Nepalci primjerice oduševljeni, i slino nepoštivanje svega što se nalazi u temeljima ove države to dodatno podcrtavaju.

Na najbolji se način to vidjelo jučer, na Dan priznanja. Glavna je vijesti bilo kvizovsko pitanje – “znate li koliko država do danas nije priznalo Hrvatsku?”. Uvijek i jedino – negativizam. Na središnjoj riječkoj svečanosti posvećenoj tom danu kao i braniteljima koji su sve omogućili od novinara bio sam – sam.

Nitko drugi od predstavnika tridesetak medija koji na istom prostoru djeluju. Nitko. Time ne samo da je izostala osnova novinarskog zanata – znatiželja, nego se pokazalo i nepoštivanje ljudi koju su stvarali temelje današnje slobode, na kraju krajeva pokazala se i nekultura prema događaju i onima koji su stvarali povijest.

Šteta jer da su nekim čudom došli, čuli bi mnogo toga zanimljivog, kao i uvodni govor Ermine Duraj, nove županijske pročelnice koji vraća vjeru u politiku. Govorila je ne sam prilagođeno događaju nego i krajnje iskreno i emotivno. Što su osobine koje je kod današnjih političara skoro nemoguće pronaći.

Istina, možda je je moj problem što su mi dob i novinarska iskustva vezani uz formativni period nove Hrvatske. Točno je i to da je naglašena moja lokalpatriotska, mikovska kultura, istina – jako mi se dopadaju i istok Slavonije, Međimurje, oduševljava me i kontinentalni prostor dalmatinskih županija – od Ravnih kotara, Drniša, preko Sinja do Zagvozda.

Dakako da je sve to i domoljublje, još jedna danas prezrena osobina. Ali baš zbog svega toga, samo je jedna put – svojim radom i ponašanjem uvijek prisiljavati one koji nas vode da to čine onako kako mi to želimo. Jer da, baš je to bila i želja onih koji su svijetu pokazali kako po pitanju Hrvatske jedino može reagirati 15. siječnja 1992. godine.

Srećom – priroda. S obzirom da su ljudi koji nastanjuju ovaj prostor izgubili svako poštovanje prema njemu, priroda se brine ispuniti ga s onima kojima se sviđa, koji ga cijene koji imaju ideje kako ga unaprijediti i učiniti još boljim.

I baš zato, drage Tanzanijke, Nigerijke, Nepalci, Indijci i Filipinci – dobro nam došli. Kad mi to ne znamo i nećemo, kad mi ne vidimo koliko nam je more plavo, sunce ugodno žuto, ceste najbolje u Europi, zemlja najplodnija na svijetu, klima najprilagođenija razvoju prirode i društva, uživajte u svemu tome vi.

Dovedite i bračne drugove, djecu, rađajte ih ovdje. Jer Hrvatska zaslužuje – sretne ljude. Ovi danas, ideološki zapjenjeni nihilisti kojima ne samo da sunce nije žuto nego nikad ni ne izlazi, ovi kojima je preko granice sve povoljnije i bolje, ovi koji branitelje ignoriraju, ponižavaju, u velikoj mjeri više ih ni ne primjećujući, tu ljepotu sasvim sigurno ne zaslužuju.