Davor Bruketa! Teško da ima onog tko nije čuo i tko barem štogod ne zna o biografiji jednog od naših najpoznatijih dizajnera, kreativnog direktora reklamne agencije Bruketa&Žinić&Gray, onog koji je zajedno s Nikolom Žinićem, sad već daleke 1995. godine, osnovao tvrtku koju pamtimo po brojnim nagradama i uspješnim projektima.
No, da je glad za još ponekom saznanju o njihovu radu velika, pokazala je nedavna izložba »Tajni dokumenti Brukete i Žinića« koja je u Oris Kuću arhitekture privukla zavidan broj znatiželjnika, onih koji su željeli izbliza vidjeti kakve je sve skice i rečenice u svoje 54 Moleskin bilježnice zapisao i nacrtao ovaj dvojac. Dizajn je ovih dana bio na naslovnicama, pa sve da je i zbog one kovanice eura. Pričati s Bruketom je i logična i ugodna zadaća.

Htio-ne htio, moram vas u startu pitati za komentar HNB-ova natječaja za dizajna hrvatske kovanice eura koji je, najblaže rečeno, iskompromitiran. Je li tu na ispitu pala država, odnosno HNB, ili pak struka? Što je u postupku bilo krivo, što je moralo biti drukčije te što valja učiniti da se šteta sanira?

– Natječaj nije profesionalno organiziran, takav je i rezultat. Šteta.

Može li se reći da je natječaj ‘ubila’ želja za posvemašnjom demokratizacijom!? Od početka je ‘narod’ taj koji bira motive, svatko se mogao na natječaj javiti, Boris Ljubičić ne ulazi ni u uži izbor, a upadljiv je izostanak želje u dokazanih dizajnera da uopće u natječaju sudjeluju?

– Put u pakao popločan je dobrim namjerama, ali stvarno mi se ne da pričati o tome jer se sve skupa pretvorilo u neprimjerenu medijsku histeriju koja se počela prelijevati u strane medije. Nepotrebno.

Prostor za poboljšanje

S druge strane, može se ovih dana pročitati kako odnos države i onih koji se bave dizajnom i nije najgori na svijetu? Kakav je taj odnos, da li se govoriti o nekom sustavnom odnosu i razumijevanju da nas dizajn itekako reprezentira?

– Kao i u većini stvari, Hrvatska nije Danska, ali nije ni Sjeverna Koreja. Hrvatska ima Hrvatsko dizajnersko društvo koje desetljećima djelomično financira država. Studij dizajna postoji više od 30 godina, kao i još nekoliko fakulteta. Postoji osnovna infrastruktura i određeni stupanj kulture dizajna, kao i razumijevanje njegove komercijalne i društvene vrijednosti u privatnom i javnom sektoru. Naravno, postoji velik prostor za poboljšanja. Primjerice, država nije otkupila i zaštitila sve elemente hrvatskog vizualnog identiteta koji je devedesetih dizajnirao Boris Ljubičić, a koji je kroz sport postao prepoznatljivi dio brenda Hrvatska. Kao i u svemu, »umjereno« smo sustavni i zato ne iskorištavamo puni potencijal.

Tajna je u balansu

Bruketa i Žinić. Malo je reći da ste sinonim za uspješnost na ovom polju, polju dizajna, brendiranja, marketinških kampanji, kreiranja proizvoda… Pritom kao da se zaboravlja da je iza vas preko 25 godina karijere, naporna rada. Još vas zovu mladima. Kad se osvrnete na tih 25 godina, na početke, koliko je danas sve drukčije?

– Da, puno je drukčije. Hrvatska u kojoj smo Nikola i ja počinjali bila je zemlja u ratu sa svime što rat nosi. Paralelno s ratom, odvijala se duboka društvena tranzicija što je bila prilika za … hmmm… prvobitnu akumulaciju kapitala. Iz tog kaosa Hrvatska se pretvorila u zemlju koju godišnje posjete milijuni ljudi iz cijeloga svijeta i u kojoj radi cijela jedna nova generacija mladih obrazovanih ljudi koji grade poslovne sustave oko originalnih, tehnički naprednih ideja. Daleki smo put prešli. Naravno, ima puno prostora za rast. Nismo jasno rekli u čemu želimo biti najbolji na svijetu i onda se fokusirali na to. Čaša je za mene polupuna.

Mi smo u cijelom svom radu pokušavali pomicati granice i u svojim malim, uskim, nišnim interesima natjecati se s najboljima na svijetu. Nije nam to uvijek polazilo za rukom, ali ponekad smo uspjeli stajati rame uz rame s najboljima. Kada nas je američki Advertising Age proglasio malom agencijom godine, kada sam bio prvi predsjednik žirija iz istočne Europe na London International Awards natjecanju, kada su se naši projekti spominjali u New York Timesu i stotinama drugih medija diljem svijeta, kada smo osvojili zlatne kocke Art Directors Cluba New York, osjećali smo sreću jer smo dokazali da se iz Hrvatske mogu raditi stvari koje nisu samo lokalno relevantne.

Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Kada smo počinjali, takvih je priča bilo jako, jako malo, a danas ih ima na stotine iz gotovo svih područja profesionalnog djelovanja. Mi imamo snažan i vrlo starinski sentiment prema ovoj zajednici, potpuno različit od nekih mladih ljudi koji na državu gledaju kao na firmu – ako zadovoljavaš moje potrebe, živim u tebi, ako ne, idem dalje. Koncept nacionalnih država posrće pred individualnim aspiracijama i to je u redu. Države će se boriti za građane kao što se firme bore za zaposlenike. Takve države me neće tjerati da stojim u redu u Petrinjskoj za vađenje osobne iskaznice. Našu državu, ako je suditi po zadnjem popisu stanovništva, tu čeka velik posao.

Kad je bilo najteže, kada možda najlagodnije, koliko ste se mijenjali i vi, i poimanje dizajna što u svijetu, što u nas? Ima li odgovora na ova pitanja u svim onim tekama što ste ih vi i Žinić ispunili kroz sve ove godine kreativnog rada, pa nedavno izložili u Kući arhitekture ORIS?

– Andrija Rusan dvije me godine uvjeravao da trebamo izložiti naše bilježnice. Bio sam jako skeptičan. Nije mi se dalo gubiti vrijeme na nešto što nikoga ne zanima, međutim, bio sam u krivu, Andrija je bio u pravu. To je najposjećenija izložba u Orisu do sada. Najviše su me veselili duhoviti komentari studenata dizajna na društvenim mrežama. U tim bilježnicama ima svakakvih gluposti, pimpeka i drugih žvrljarija, ali ima i skica za projekte, raznih teških i lijepih trenutaka. Uglavnom, nadam se da su klinci zaključili – ak’ su ova dva debosa mogla nešto napraviti, mogu i ja.

U ovom poslu najteže je naći pravi balans između kreacije i izvedbe te uspješno preskakati između dva načina rada – kaotičnog i propitujućeg, istraživačkog i kreativnog te onog izvedbenog, organiziranog, dosljednog, fokusiranog na rezultat.

Nije uvijek bilo jednostavno. Naš kolektiv varira između pedeset i sto ljudi sa svim obavezama i odgovornostima prema klijentima, zaposlenicima, dobavljačima. Pokušavali smo ujediniti njihova znanja, ideje i talente u projekte koji izazivaju interes, donose poslovne rezultate, ali i formiraju kulturu, društvene i međuljudske odnose. Što god mi radili, oblikovali proizvod, komunikaciju, poslovne procese ili nešto treće, pokušavali smo pronaći nova rješenja i stavljati stvari u nove odnose. Kreativnost je uvijek u srži onoga što radimo. Nikola i naš partner Siniša Waldinger i ja smo takvi, a takvi su i svi ljudi koji rade u našim timovima.

Svjetlo mijenja okus

K’o što smo rekli, nikada posjećenije izložbe u ORIS-u. Jesu li posjetitelji došli potražiti odgovore, neku recepturu za uspjeh, ili su samo pokušali naći kakav zgodan ‘trač’ o dizajnerskom paru? Što je od pustog materijala možda vas iznenadilo, koji crtež, zapis, skica?

– Za mene je ta izložba u prvome redu podsjetnik na sve one ljude s kojima smo imali priliku raditi. To su neki od najboljih, najtalentiranijih, najpametnijih i najuspješnijih ljudi koji žive u ovome dijelu svijeta. Bez obzira jesmo li radili za njih ili s njima, sve što smo od njih naučili nemjerljivo je obogatilo naše živote. Naša Vesna Đurašin, s kojom radimo skoro od samog početka, napravila je malu, ali emotivnu izložbu.

Fora mi je bilo vidjeti skice za logotip Adrisa, za etiketu Stina vina, Podravkinu kuharicu koju treba ispeći prije upotrebe, kao i brojne oglase, aplikacije te druge fizičke i digitalne proizvode koji su izašli iz naše radionice u zadnjih dvadesetak godina. Neki su zaista bizarni. Recimo, prije desetak godina napravili smo prvi chatbot s Djedom Božićnjakom. Najbolji izložak svakako je bio tekst Siniše Waldingera koji je tom heterogenom sadržaju dao smisao.

Brukete&Žinić&Gray protekle je godine osvojio najvažniju svjetsku nagradu za kreativnost u tržišnim komunikacijama, Kanskog lava. Jedan pjenušac sjajne kvalitete, ali slabe prođe na tržištu s obzirom na ime koje se jedva da izgovoriti dalje ovih prostora, učinili ste svjetskom atrakcijom. Možete li nam malo pojasniti o čemu se radi, kako ste to ‘ugasili svjetlo u proizvodnom procesu’ i mrakom opčinili svijet? Pritom nije zgorega spomenuti zapravo fascinantan podatak da je razvoj projekta, kreiranje proizvoda, ako se ne varam, trajao pet godina, tek toliko da se vidi da ništa ne ide preko noći.

– Tijekom istraživačkog rada na projektu nabasali smo na znanstveni rad profesorice Ann C. Noble sa Sveučilišta u Kaliforniji u kojem je bilo objašnjeno kako svjetlo mijenja okus pjenušavim vinima, a svaka zanimljiva i nova informacija u kreativnom umu pokrene kreativnu struju. Tako je bilo i u ovom slučaju, a ideja se dalje samo razrađivala uz pomoć klijenta. Tako je nastalo prvo pjenušavo vino na svijetu koje se proizvodi, prodaje i kuša u potpunome mraku, imena razumljivog cijelome svijetu – Untouched by Light. Razvoj projekta trajao je šest godina budući da smo pokretali sasvim novi proizvod koji ne postoji nigdje u svijetu.

Puno je kotačića moralo sinkronizirano raditi. To samo dokazuje koliko je međusobna komunikacija i povjerenje važno da bi se napravio uspješan projekt, a s Radgonskim goricama smo otpočetka imali odličnu komunikaciju. Canneski lav nagrada je kojoj smo se dugo nadali, a kada smo ga konačno osvojili, bila nam je pokazatelj da kao agencija i kao tim idemo u dobrom smjeru. Meni je od lava još važnija nagrada Best of Discipline Art Directors Cluba New York koji ju je prvi put dodijelio jednoj hrvatskoj agenciji u svojoj stogodišnjoj povijesti. Kad sam želio postati dizajner, to je bilo ultimativno priznanje.

Interaktivna etiketa

Ne bježite od spajanje fizičkog, tradicionalnog i virtualnog. Enosophia je tako prvi vinski brend u Hrvatskoj s interaktivnom AR etiketom. S etikete vina TRS No.5 se preko mobilne aplikacije očitava posebno skladana glazba koja prema istraživanjima poboljšava okus vina. Kako je tržište reagiralo na taj spoj tradicionalnog i virtualnog? Do kud nas to virtualno može dovesti i postoji li kakvih zamki na tom putu, ili je, štono bi se reklo, samo nebo granica?

– U svakom projektu ključno je prepoznati želje i probleme korisnika, a u ovom slučaju ideja je bila približiti se mlađim generacijama. A kako bolje to izvesti nego interaktivnom tehnologijom? Povratne informacije su odlične, a vino se rasprodalo u prvih pet mjeseci. Ljudi nisu »napravljeni« da bi stajali na mjestu, pa se tako i mi moramo stalno prilagođavati. Mislim da je to prednost, a ne nedostatak. Volimo raditi za ambiciozne vinare, prvi je bio Boškinac, pa Galić, Stina, Vislander, Radgonske pa sad i Enosophia. Ima i nekoliko novih, iznimno ambicioznih brendova u pripremi.

Upotreba umjetne inteligencije u kreativnoj industriji. Moram priznati da nisam ni znao da je BŽG zaslužan za vizualni identitet onog oglasa koji prolaznicima, uz pomoć umjetne inteligencije, kaže koliko su zabrinuti te ih tako upućuje na zdravstveni, preventivni pregled. Priznajem da sam bio mrvu sumnjičav prema brojkama ‘zabrinutosti’, ili, a to je lako moguće, nisam imao snage suočiti se s eventualnom visokom razinom vlastite zabrinutosti. Naš puk voli robovati teorijama zavjere, biti sumnjičav. Je li nas teško uvjeriti u iskrenost vas kreativaca, ili sve ovisi o kvaliteti proizvoda, poruke?

– Mislim da je to da volimo robovati teorijama zavjere i da smo sumnjičavi samo još jedna teorija zavjere. Ljudi vole čuti, slušati i učiti. Zaboravili smo se igrati, a kroz igru najlakše učimo i pamtimo nove podatke. Ako kroz igru i zabavu ljudima prezentirate činjenice koje su potkrijepljene, ne vidim razlog zašto netko u to ne bi vjerovao ili barem te informacije uzeo u obzir pa provjerio. Pogotovo ako se radi o nečemu što im ide u korist. Brigometar je samo kreativan i zabavan način da ljude osvijestimo o ozbiljnoj temi brige za vlastito zdravlje, što bi svakome od nas trebalo biti u primarnom fokusu. Treba iskoristiti resurse koje imamo danas na najbolji mogući način, a umjetna inteligencija svakako jest jedan od tih alata. Čak 180.000 ljudi se testiralo u samo nekoliko tjedana, najzabrinutijim ljudima podijeljeni su preventivni pregledi. Croatia osiguranje zadnjih je godina uložilo silan trud i znanje u digitalnu transformaciju. Kruna tih napora je prvo hrvatsko 100 posto digitalno osiguranje Laqo.

Ističete često u zadnje vrijeme kako ideje mogu utjecati na kvalitetne društvene promjene. U tom kontekstu, oglašavanje i ne mora izgledati kao oglašavanje, a da poluči rezultat. Tinejdžere ste na opasnost od alkohola upozorili hakiranjem Supertalent showa. Ta je ‘akcija’ izvedena u suradnji s HZZO-om i to uz nevelik budžet. Reklo bi se da osjećate potrebu da mijenjate društvo nabolje!?

– Ponekad vidimo priliku pa pokušamo mobilizirati ljude oko nekog cilja. Bez obzira radi li se o Petrovoj trudionici, Dajmo da čuju, pravima manjina, Zelenoj akciji, govoru mržnje na internetu ili Rezoluciji Z. To je naše pravo i naša obveza. Ponekad smo mi inicijatori, a ponekad dajemo potporu dobrim idejama koje mijenjaju društvo nabolje. Radi se o stotinama projekata. Neki su bili uspješni, neki manje uspješni, ali pokušali smo. Hrvatsko je društvo postalo tolerantnije, empatičnije i obrazovanije. Nadam se da smo, barem u nekom malom, vrlo sitnom dijelu, i mi tome pridonijeli.

Mi smo improvizatori

Jedan ste od rijetkih koji je u pandemiji uspio naći i štogod dobra, barem za posao kojim se bavite. Je li to i nemogućnost putovanja učinilo da se uspjeti može i bez da ste fizički u kakvom Berlinu, New Yorku? Je li komuniciranje preko Zooma, Teamasa učinilo svijet u neku ruku ravnopravnijim?

– Da! Prije pandemije je bilo teško pojmljivo da će na online design sprintu novi proizvod kreirati stručnjaci raznih profila iz cijeloga svijeta i kreativni direktor iz Hrvatske. Naprosto je postalo nevažno gdje sjediš i odakle si, važno je što znaš.

Pandemija je ‘kriva’ za još ponešto! Primjerice, otkrili ste čar vrtlarenja, zar ne!?

– Ne. To sam otkrio 2013., kada smo skoro bankrotirali. Krivo smo nešto procijenili, sporo smo reagirali i sve je skoro otišlo kvragu. Kopanje po zemlji je super stvar da se čovjek »uzemlji«. Stvar je sretno završila, ljudi iz Zagrebačke banke su vjerovali u nas, pomogli nam, a mi smo izvukli i firmu i pouku.

Uhvatili ste i vremena za otkrivanje Lijepe Naše. Sve češće ste na Visu, pišete o Bakićevom spomeniku na Petrovoj gori… Zapravo, zagovornik ste i promotor života u Hrvatskoj koju smatrate lijepom zemljom za život, a opet svjesni ste svega nevaljanog, poput činjenice da Bakićev spomenik puštamo da propada zbog najprizemnije politike. Može li vas se zvati domoljubom, smije li se danas čovjek uopće tako deklarirati i što kreativna industrija može učiniti da Hrvatska ispuni sve svoje potencijale?

– Hrvatska ima najveći izazov u upravljačkim vještinama na svim nivoima, u privatnom i javnom sektoru. Mi smo improvizatori. To ima određene rezultate, ali i ozbiljne nedostatke. Svaki napredak na tom polju dovest će do boljeg iskorištavanja svih potencijala – prirodnih, kulturnih, ekonomskih. Danas domoljublje znači bolje organizirati stvari, razdvajati otpad, štititi okoliš, paziti na slabije, plaćati porez, jačati toleranciju i ukazivati na prostor za rast, ali prvo pomesti ispred svoga praga. Doslovno i metaforički. Urediti svoje dvorište, dogovoriti se sa svojim susjedima i svijetom. Ako je to domoljublje, ja se trudim biti domoljub.