ZAGREB – Ustavni sud je objavio odluku kojom su većinom glasova prošli tjedan odbili dva prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka Zakona o sudovima koji uređuje proceduru izbora predsjednika Vrhovnog suda. Tako su sada poznati detaljni razlozi zašto su predsjedniku Zoranu Milanoviću osporili pravo da za predsjednicu Vrhovnog suda predloži Zlatu Đurđević, koja prethodno nije sudjelovala u javnom pozivu, a Ustavni sud je dao i određene smjernice kako bi trebalo tumačiti nedorečene odredbe ovog Zakona.

Bitno je da su javnosti od jučer dostupna i izdvojena mišljenja četvero ustavnih sudaca koji su glasovali protiv, a u nekima od njih iznose se stavovi koji nadmašuju sve što su dosad rekli političari i ostali zainteresirani građani, poput pravnika ili novinara, koji se ne slažu s odlukom Ustavnog suda. Te se odluke svi ubuduće moraju pridržavati, ali jedan ustavni sudac, Andrej Abramović, smatra je perfidnom, znači podlom, dok drugi, Goran Selanec, tvrdi da će ona ozbiljno urušiti ustavni mehanizam kočnica i ravnoteža, kao i da većina u Ustavnom sudu ima problema s osnovnom logikom. Nakon ovog bi zaista neobično bilo inzistirati da političari ne smiju komentirati odluke Ustavnog suda, što je još do nedavno bilo opće mjesto, kad među članovima Ustavnog suda ima i onih koji se, pod svojim imenom i prezimenom, na gotovo najgori mogući način izražavaju o tim odlukama, (ne)izravno i o kolegama koji su ih izglasali.

Osobne preferencije

U odluci se konstatira da ne postoje zapreke da Sabor pojedina pitanja razrađuje zakonima, neovisno o tome je li njihovo donošenje izrijekom propisano Ustavom. Kao primjer se navodi Zakon o pomilovanju, koji je ustavna ovlast predsjednika Republike. Ističe se da je u Zakonu o sudovima i prije izmjena 2018. propisano koje uvjete treba zadovoljavati osoba da bi bila izabrana za predsjednika Vrhovnog suda, što nije precizirano Ustavom.

Goran Selanec
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

»Ustavnopravno neprihvatljiva je situacija u kojoj bi postojale dvije kategorije kandidata za dužnost predsjednika Vrhovnog suda, oni koji su u povodu javnog poziva uredno dostavili DSV-u valjane, pravodobne i potpune prijave s priloženim životopisima i planovima rada i, s druge strane, ‘kandidat’ koji nije učinio ništa od navedenog, ali je to svojstvo ‘stekao’ isključivo činjenicom da ga je takvim, mimo propisanog postupka, ‘proglasio’ predsjednik Republike na temelju svojih osobnih preferencija«, negira Ustavni sud da je javni poziv samo pomoćno sredstvo predsjedniku Republike. Citira se članak Ustava kojim je svakom državljaninu zajamčeno pravo da pod jednakim uvjetima bude primljen u javnu službu.

Ustavni sud važnom smatra ulogu Opće sjednice Vrhovnog suda i Odbora za pravosuđe, tijela koja daju neobvezujuće mišljenje o prijavljenima na javni poziv. Zato, naglašavaju, predsjednik mora njihovo mišljenje zatražiti o svima koji su se prijavili. U ovom slučaju, čini se, i za Đuru Sessu i Šimu Savića, koji su se javili na prvi poziv DSV-a.

Verbalno gaženje

Izdvojena mišljenja zanimljiva su kao i sama odluka Ustavnog suda. Abramović javni poziv za predsjednika Vrhovnog suda shvaća tek kao asistenciju ponuđenu predsjedniku Republike prilikom predlaganja kandidata. U suprotnom bi se, tvrdi, dopustilo mijenjanje Ustava zakonom, a predsjednika bi se u procesu izbora predsjednika Vrhovnog suda pretvorilo u »protokolarnu figuru«. Predsjednik, upozorava, »nije lutak na koncu, niti poštar, da samo prenosi informacije s mjesta na mjesto«. Za Abramovića je odluka Ustavnog suda perfidna jer je »u znatnom svome dijelu bitno politički intonirana, pokušavajući politički karakterizirati dosadašnje poteze, kao i anticipirati iduće poteze aktera na političkoj sceni«.

On je ocijenio i da je »pravosuđe jednako loše kao i svi drugi segmenti društva, a to je prilično lošije od onoliko koliko smijemo sebi priznati«. Selanec nije bio nimalo manje kritičan, a svoje je mišljenje koncipirao kao polemiku s većinom u Ustavnom sudu. »Obrazloženje odluke vrvi problematičnim dijelovima koji sežu od osnovnih pogrešaka u logičkoj argumentaciji, preko izrazitih kontradiktornosti, nepreglednosti i nerazumljivosti izričaja, do svjesno pogrešne uporabe pažljivo ‘probranih’ dijelova odluka europskih sudova s posebnim naglaskom na odlukama Suda Europske unije«, piše Selanec. Njegova je temeljna misao da većina članova Ustavnog suda, njih devet, »svojim konstrukcijama otvara mogućnost izmjene ustavnih odredbi putem mehanizma ‘zakonske razrade«.

»U odlukama sudova ustavne kategorije uistinu se rijetko vidi tako zabrinjavajuće rastakanje ustavnog načela kočnica i ravnoteža. Većina ili duboko ne razumije ulogu mehanizma kočnica i ravnoteža u sustavu Ustavom ograničene demokracije, ili joj je to načelo izuzetno mrsko. Većina svoje zaključke ne temelji na uvjerljivosti ustavnopravne argumentacije, već na pukoj činjenici da se i odluke Ustavnog suda u konačnici donose većinom glasova unutar njegovog sastava te se (i) kao takve imaju poštovati«, verbalno je Selanec »pregazio« kolege iz Ustavnog suda.