Danas će Barban zasigurno biti nalik mravinjaku. Tako to biva za svake Trke na prstenac, ili od 16. kolovoza 1976. godine kad je ova viteška igra obnovljena. A da je netko rekao Ottaviju Quellisu, pobjedniku prve Trke na prstenac, o kojoj postoji pismeni zapis iz 1696. godine, da će njegovo ime znati cijela Barbanština, a i mnogi izvan nje i 325 godina kasnije, vjerojatno bi se Ottavio dobro nasmijao. No, eto – tako je. A što je Trka na prstenac zapravo?

Danas je ona ponos i brend ne samo Barbana već i cijele Istre, a u vrijeme Ottavija bila je dobar marketinški potez mletačke obitelji Loredan, u čijoj se vlasti tada Barban nalazio, a koja se dosjetila kako na sajam privući što više posjetitelja. Ma, nemaš brige – organiziraj trku na prstenac. I jesu. U njoj su plemići i građani istarskih gradova koji su bili u posjedu konja i viteške opreme pokazali vještine jahanja i pogađanja u prstenac. A tko je zaslužan da su Barbanci nakon »ohoho« godina obnovili taj običaj jahanja i gađanja u dvostruki metalni krug?

Foto Marko Gracin

Povijest kaže sljedeće – povjesničar dr. Danilo Klen istražio je i objavio podatke o prvim trkama na prstenac. Onim između 1696. i 1703. godine, a onda je Barbanac, prof. Mario Kalčić publicirao ta znanstvena istraživanja, pa je nastalo »ćo, mi, ćo ti, ni ovo za hititi«. Prva je reagirala mladost Istre, oni koji su studirali u Zagrebu i okupljali se u Klubu »Mate Balota« koji su u suradnji sa Sportskim društvom Barban, barbanskim aktivistima i Katedrom Čakavskog sabora rekonstruirali povijesnu trku na prstenac i javnosti je predstavili 14. kolovoza 1976. na studentskoj manifestaciji »Istrijada«. Sve što je uslijedilo dovelo je do današnjeg dana kad se trči 46. trka na prstenac.

Od 18 do 60 godina

– Za Trku na prstenac mogu se prijaviti svi muškarci s područja hrvatske, slovenske i talijanske Istre te otoka. Mogu to učiniti kad napune osamnaest godina i trčati sve do 60. godine. Primjerice, među šesnaest trkača, koliko je propisani najveći broj sudionika trke, najmlađi ima 18 godina, a najstariji 60. Pravila kažu da trkača može biti manje od 16, ali nikako više. Trče se tri trka, što znači da stazu dugu 150 metara jahač i konjanik moraju proći u 12 sekundi te pritom dakako gađati prstenac. Kad kažemo proći, to znači istrčati u punom trku. U trećem krugu trči se na način da najprije nastupaju trkači s najmanjim brojem punti, a posljednji oni s najvećim. Oni čiji zbroj punti u prva dva trka ne mogu konkurirati za pobjedu, ne trče, pojašnjava Dalibor Paus, predsjednik Društva Trka na prstenac, ali i načelnik ove stoljećima konjima i jahačima naklonjene općine.

Trkači nakon obavljenog svakog trka moraju se vratiti i časnom sudu kojeg čine Danijel Učkar, Mario Kožljan i Marino Broskvar pokazati u što su pogodili, odnosno koliko su punata osvojili. Prstenac se sastoji od dvaju koncentričnih krugova međusobno spojenih na način da između čine četiri polja. Pogodak u sredinu ili sridu jahaču donosi tri punta, u polje iznad sride dva, u polje ispod sredine jedan, a u lijevo ili desno polje sa strane pola punta.

Foto Marko Gracin

Tko će trčati Trku na prstenac, nadležni odluče nakon prvih pet do šest održanih treninga, a odabranim jahačima i njihovim grlima obaveza je nazočiti svakom treningu kojih ima desetak i koji se održavaju svakog petka, a i ponekog utorka na trkalištu na Gradišću. Osim dobre volje, oka sokolova i spretnosti, Dalibor Paus kaže da konjanik mora imati dobrog i utreniranog konja, a na upit ima li Barban ergelu, sa smijehom će:

– Nismo mi Sinjska alka, mi smo Trka na prstenac, znatno skromnija, ali nimalo manje zanimljiva manifestacija. Neki naši konjanici imaju vlastitog konja, a neki ga iznajme. U usporedbi s 1976. godinom, kada je trka obnovljena i kad konja takoreći nismo ni imali, mi smo, simbolično rečeno, sada »na konju« jer postoji trkači koji ih imaju i osam. Što se tiče pasmina konja, za razliku od Sinjana, naša je »konjska družina« šarolika. Jahači najviše jašu na »englezima«, ali ima i drugih vrsta.

Diego i Bruno

Primjerice, najmlađi i najstariji sudionik 46. trke na prstenac svoje su konje iznajmili. Osamnaestogodišnji Diego Učkar, ujedno i debitant u Trci na prstenac jaše 15 godina starog Srećka, konja u vlasništvu Alena Terlevića.
– Srećko i ja smo skoro pa vršnjaci. Dobro se slažemo. A moj nastup na Trci bio je samo pitanje dana, odnosno moje punoljetnosti. U Trci na prstenac sudjelovali su moj tata, barba, zerman… Jašem takoreći otkad sam se rodio, a posljednjih desetak godina »za ozbiljno«, kaže nam Diego između dva trka.

Onaj koji će danas trčati posljednji put Trku na prstenac je šezdesetogodišnji Bruno Kožljan. Bit će mu to 39 utrka, i nažalost neće doći do jubilarne četrdesete jer pravila kažu: nakon 60. rođendana, koplje odlazi u legendu, a jahač može nastaviti na nekoj drugoj funkciji u Društvu, ali na trkačkoj stazi – ne.
– Najprije treba otrčati ovu, za mene posljednju utrku, a onda ću razmišljati što dalje. Prva utrka na kojoj sam sudjelovao bila je 1979. godine. Tri puta sam bio slavodobitnik u Trki na prstenac – 1987., 1989. i 2016. godine, a osvojio sam i »tri vitice« – 1997., 2007. i 2015. godine. Cijela je moja obitelj generacijama vezana za konje. Pokojni je otac najprije bio sudionik Trke, a onda podizač prstena. Moja su dva brata dio manifestacije, Mario je u Časnom sudu, a Aldo je podizač prstenca. Znači bit će tri brata, svatko na svojoj funkciji na 46. Trki na prstenac, zaključuje Bruno koji danas već šesti put trči na Hugu, osamnaestogodišnjem konju pasmine »trakaner«.

Bruno Huga uzme negdje početkom svibnja i onda se »druže« do utrke.
– Konj je u Trki na prstenac jednako važan kao i konjanik. Nije to samo zajaši, uzmi koplje i gađaj. S konjem treba biti prijatelj, mora se konj naučiti na jahača i jahač poznavati konja. Hugo i ja od svibnja ponavljamo gradivo od prethodnih godina, jer rekoh – zajedno smo na Trki već šestu godinu, kaže Bruno i dodaje da je imao veliku sreću u nesreći jer je pri padu s konja zadobio teške ozlijede. Pad jahača i konja Brunu je donio »šest punti na glavi i ozljedu vratne kralježnice«. Srećom, konj nije pao na njega jer da jest, nikako ne bi bilo dobro.
No nije to pokolebalo Bruna ni najmanje jer nema konjanika koji ne padne s konja, pa će danas u svoj posljednji službeni trk stazom na Gradišću.

Nije najpoznatija, ali je najstarija

Oni koji sjede kraj staze na tribinama ili među borovima su vjerni pratitelji Trke na prstenac, kao i one na viticu koja je, kaže Dalibor Paus, identična onoj na prstenac, samo su jahači lakše obučeni, odnosno nisu u nošnji, već u »klupskoj odori«.

– Pretposljednjeg vikenda u mjesecu u petak podižemo zastavu Trke, odnosno imamo svečano otvaranje manifestacije, u subotu se trči trka na viticu, a u nedjelju Trka na prstenac koju će i ove godine, kao i brojnih prethodnih voditi Robert Ferlin, a drugu godinu zaredom prenositi Hrvatska televizija.

I vraćamo se opet na gledatelje i treninga i utrka. Rijetko se koja manifestacija može pohvaliti tako velikim brojem stalnih »pratitelja«. Upravo oni najbolje pričaju neraskidivu priču Barbana, Barbanaca i prstenca. Potvrdili su nam to i Milan Kancelar iz Frkeči te Željko Vale iz Kožljani.
– Dođemo na treninge jer svaki od nas ima svoga favorita. Ja navijan za sina Luku koji trči Trku, a Željko za svoga zrmana Bruna. More ki god ča govoriti, ma Trka na prstenac je brend i je učinila da se i za Barban, i za Istru nadaleko čuje, kaže Milan.

Potpisujemo sve izrečeno jer Trka na prstenac nije najpoznatija trka te vrste u ovom dijelu svijeta, ali činjenično stanje je da je najstarija, kao što je činjenica i da upravo ona ne objedinjava samo pedesetak članova Društva Trka na prstenac, već i cijelu Barbanštinu i Istru. Svoj šesnaestorici poželjesmo danas dobar trk, oštro oko i mirnu ruku te pozdravismo tradicionalnim barbanskim pozdravom – dečki, Bog daj sriću!