Kad je vrh SDP-a ove jeseni odlučio iz stranke isključiti četiri saborska zastupnika, bez ikakvog obrazloženja, svi su mislili da je tu kraj. No, nije bio – danas u Saboru postoji Klub socijaldemokrata kojega čini čak 18 zastupnika i to je najveći oporbeni klub u parlamentu.

​SDP je ostao na 14 mandata, čime gubi i određene beneficije, a ovih dana u Klubu socijaldemokrata traju konzultacije o tome tko će sjesti na mjesto potpredsjednika Sabora, koje im pripada kao najvećem oporbenom klubu.

No, socijaldemokrati su za te odluke čekali i rasplet u SDP-u – nakon što su u stranci iz koje su isključeni ili izbrisani održani unutarstranački izbori, pred njima je i odluka o tome hoće li osnivati stranku, udrugu ili platformu.

​Društveni eksperiment

​Dio članova SDP-a svakako želi da se oni formaliziraju i zovu ih da to što prije učine. Kad će doći do te odluke, pitali smo doajena Davorka Vidovića.

Kako vi u Klubu socijaldemokrata sad funkcionirate? Tko odlučuje o čemu će se govoriti, tko će govoriti i na koji način?

– Zasad smo još u fazi u kojoj su javni istupi osobni, dakle ja danas govorim isključivo u svoje ime, a ne kao predstavnik Kluba socijaldemokrata. Ova situacija je, znate, jedna vrsta društvenog eksperimenta, meni je to i kao sociologu zanimljivo.

Naime, jedna skupina ljudi, vjerojatno natprosječno senzibilizirana za demokratske procese i slobodno mišljenje, nedemokratskim je odlukama ili isključena, izbrisana, ili je svojevoljno odlučila otići iz stranke, upravo zato jer nije više bila u prilici demokratski iskazivati svoj stav.

Kao takvi, našli smo se u situaciji da vrlo slobodno, bez čvrste stranačke strukture, stege ili lidera, dakle vrlo fluidno, nastavimo u Saboru svoj politički rad.

Riječ je o slobodnomislećim ljudima koji pokušavaju postići konsenzus oko tema o kojima svjetonazorski isto ili slično razmišljaju kao socijaldemokrati, ali trenutno nemamo čvrstu strukturu koja bi nam bilo što diktirala.

Možda smo malo usporeni u donošenju odluka, ali imamo veliku slobodu i nosimo različita politička iskustva, većina od nas.

Nema stege, niti kazni, stoga postoji dojam da nismo dovoljno efikasni. Imam dojam da svi uživamo u svojoj političkoj slobodi, a pritom smo svi neupitno istinski socijaldemokrati. Zato nam se ne žuri da se bilo što dogodi preko noći.

Jasno, no kako će vas građani razlikovati od SDP-a. Trudite se u Saboru biti vidljivi, no svjetonazor je zapravo isti. Već ste se dosad u nizu stavova naprosto poklopili.

– To jest jedan od problema. Sve dobro što kažemo s govornice, i dalje se upisuje SDP-u u korist. Ljudi još ne mogu razlikovati ta dva kluba. No, mene veseli što se sada dio naših mlađih članova uspijeva afirmirati i profilirati.

Za to u SDP-u nisu imali dovoljno prilika. To vidim kao zdravu ambiciju. Zastupnici su motivirani da rade i da ih se vidi. Mi smo socijaldemokrati, a u kolikoj je mjeri SDP ostao socijalan i demokratski, to je upitno.

Naime, atribut »demokratski« su izgubili. Možda će zvučati grubo, ali meni SDP danas djeluje kao Republika srpska – najprije napraviš svojevrsno »etničko« čišćenje, članocid, a onda glumiš veliku demokraciju i slobodne izbore.

Stranka bez ideja

Opa, dosta ozbiljna primjedba.

– Možda, ali pogledajmo realno – u samo tri županije na ovim su unutarstranačkim izborima postojali izbori između dvije osobe za šefa županijske organizacije. U svim drugima bio je jedan kandidat.

Rekao bih da je to jedan povijesni novum – da jedna stranka izbaci svojom vlastitom voljom toliko članova, »potaraca« na tisuće ljudi iz evidencije, a onda glumi da i dalje nosi atribut demokratske stranke. SDP je izgubio svoj politički supstrat. Od dva atributa, socijalna i demokratska stranka, SDP je ostao na jednom, a i to polovično.

No, Peđin »genocid« bio je uspješan, svugdje u stranci pobijedili su njegovi ljudi.

– Naravno, ako prvo ti izabereš one koji će izabirati. Supstancijalno utemeljenje socijalno-demokratske stranke, bez ovog demokratskog, je izgubljeno. SDP se može nazivati kako hoće, ali nije demokratska stranka.

I Sjeverna se Koreja naziva demokratskom republikom. I mi ćemo se sve više razlikovati, bez obzira kako će se stvari razvijati. Naš klub zastupnika je u ovom trenutku najveći oporbeni klub, on ima čak 18 zastupnika, i svima nama je pružena prilika da kroz izbor novih ljudi, novih tema, novih politika i način rada, pokažemo da se razlikujemo od sadašnjeg SDP-a.

Hoćemo li u tome i uspjeti, tek ćemo vidjeti. Naime, SDP je danas stranka bez ikakvih novih politika i programa. U zadnjih godinu i pol ta stranka nije ponudila apsolutno niti jednu novu političku ideju ili inicijativu.

U rujnu je u Tuhelju održan team-building gdje su se, kao, otvarale neke rasprave. Ali to je bila alibi-predstava, da se PR-ovski pokuša pokazati da se SDP ne bavi samo sobom i skidanjem glava nego tobože nekim politikama.

Tema je bio teritorijalni ustroj Hrvatske, što je bilo pomalo farsično. Ja sam član SDP-a bio više od 30 godina, a ovo je valjda bio deseta rasprava o reformi lokalne samouprave. Ponovljeni su stari zaključci, bez ikakve mogućnosti provedbe.

Pa svi znamo da je SDP u oporbi, i da će to biti još bar tri godine. To su PR teme, nema tu nijedne nove ideje, SDP je potpuno insuficijentan s novim idejama. Tako se ponašaju u Saboru, a i u javnosti.

​Marketinški trik

Pa evo, ponudili su neke nove ljude, na primjer Viktora Gotovca koji je pobijedio u Zagrebu i koji je izašao sa idejom vraćanja Trga maršala Tita.

– Marketinški potez za privlačenje medijske pozornosti. SDP i Gotovac znaju da s programom baziranom na izgradnji jednog kilometra nove kanalizacije sigurno neće završiti u medijima, pa idu na ovakav marketing.

Može li im to možda i naštetiti? Ljudima je malo dosta ideoloških podjela.

– Nažalost, ideološke teme i dalje jače senzibiliziraju i privlače medijsku pozornost. Ali ljudi vide koliko je to isfabricirano. Pa evo, nakon pobjede Viktora Gotovca, već je sto-dvjesto ljudi napustilo SDP Zagreba, žele otići, i žele se nama pridružiti.

To je samo naizgled atraktivna tema. Nažalost, druge teme nisu medijima zanimljive. Gledam i slušam neke ljude u Saboru koji vrlo studiozno, suvislo, rade na raznim ozbiljnim temama i govore o njima, ali to medijski nije atraktivno.

Imamo i mi u Klubu socijaldemokrata takvih zastupnika, ima ih Možemo!, ima novih lica, ima ozbiljnih ljudi, ali politika je danas svedena često na dosjetku, vic, foru. Nema sadržaja, ni novih ideja.

Možda bi to za vas u Klubu socijaldemokrata mogao biti najveći problem. Dio vas su doajeni, političari starog kova, pa je pitanje traže li birači uopće takav profil ljudi – u slučaju da osnujete stranku.

– Naš klub čini mišung ljudi s velikim poltičkim iskustvom i javnom prepoznatljivošću, ali većinu čine mlađi ljudi koji nisu imali veću vidljivost na nacionalnoj političkoj sceni. Ako bi došlo do formiranja neke šire platforme, naravno da bi ona uključivala mlađe profesionalce.

Ljude sa uspješnim profesionalnim karijerama, koji su voljni participirati u nekom obliku društvene angažiranosti, koja ne mora biti strogo ili isključivo politička u užem smislu. Hrvatsko se društvo suočava s brojnim problemima i nekim sasvim novim izazovima.

Na primjer, nama mogu biti zanimljivi problemi starijih osoba u društvu. Čak 22 posto stanovništva čine ljudi stariji od 65 godina, i to je ujedno najdiskriminiranija skupina ljudi u hrvatskom društvu.

Često se sa starijim osobama mediji ili društvene mreže sprdaju, zovu ih »mirogojski mališani«, »hokejaši« ili slično, kao da su samo šteta ili trošak za društvo, kao da su niškoristi, a u sociologiji i antropologiji sva istraživanja pokazuju da su to ljudi koji mogu davati velike društvene doprinose, i da njihovo socijalno, pa i radno marginaliziranje donosi veliki gubitak socijalne vrijednosti i korisnosti.

Borba za njihova prava i niihovo dostojanstvo veliki je društveni i politički izazov. Michelangelo je svod crkve Sv. Petra radio u svojim 70-im godinama, Kant je svoja djela napisao u poznoj dobi itd.

Problem tzv. silver ekonomije danas je jedna od ključnih društvenih tema, i tu veliku skupinu ljudi valja društveno emancipirati. To nije samo pitanje mirovina, nego cijelog niza tema. Mi socijaldemokrati želimo se obraćati njima. Tu su naravno i druge skupine.

Teme 21. stoljeća

Na primjer?

– Pa radnici. Ali koji? U prvom redu prekarni i platformski radnici, kojih je u Hrvatskoj više od 250.000.

Nudi li novi prijedlog ZOR-a adekvatna rješenja za njih?

– Apsolutno nedovoljno definirana. Ne zna se jesu li ti ljudi klasični radnici, zaposlenici, ili oni čine samozaposlene osobe koje prodaju svoj rad.

Pogledajte ljude u Glovu, Woltu ili slično – ti ljudi rade u najtežim uvjetima, moči ih kiša na biciklu, ali ako se ozlijede, nemaju zdravstvenu zaštitu ni osiguranje itd., a o njihovom radnom vremenu da ne govorim.

Takvih ljudi je u Hrvatskoj 40.000. To nije malo. Cijeli Sisak ima 12.000 radnika – dakle, to su četiri zaposlena Siska.

Dalje?

– Tu su problemi mladih. Hrvatska nema definiranu stambenu politiku za mlade. Nešto se pokušavalo s POS-om, a modela je još masu, od besplatnog stanovanja za mlade, subvencioniranja, nižih kamata na kredite, najma itd.

Zamjetno je da mladi danas u Hrvatskoj imaju potpuno drugačiji stav prema vlasništvu nego ranije. Sve manje ih želi klasično vlasništvo, jer ih ono ograničava, veže, a oni žele socijalnu mobilnost.

No, tu je još jedna kategorija kojoj se želimo obraćati, a to su žene. Govorimo o tome da pola čovječanstva nema zaštićena svoja temeljna ljudska prava, ili se osjeća drugorazredno. To je jedna od glavnih tema 21. stoljeća.

Ima još tema, poput teme eutanazije koja je kod nas još tabu tema, potom pitanje zelene tranzicije. Zelene politike više nisu samo lijeve tema, to je pitanje zajedničke budućnosti. Klimatske su promjene na djelu.

Moja ih generacija već osjeća, a što je s mladima i njihovom budućnosti na ovom planetu. Samo jedan detalj: procjenjuje se da će zbog klimatskih razloga doći do migracije više od 70 milijuna ljudi iz subsaharske Afrike prema sjeveru i to u narednih 30 godina.

Kakve će to silne ekonomske, političke, demografske i kulturne posljedice imati na Europu, teško je i zamisliti. Ja imam unuke, i pitam se kako će i gdje oni živjeti 2050. godine.

Jeste li sve te programe već zapisali?

– Nemojmo biti nestrpljivi. Razgovaramo, radimo, ali još moramo zadovoljiti čak i tehničke preduvjete. Kao najveći oporbeni klub, imamo pravo na tri zaposlena u službama, ni to još nismo riješili. Imamo prostor, ali nemamo tajnicu još, doslovce nitko ne diže još slušalicu ako građani zovu.

Počelo je s Milanovićem

Jeste li se bar u Klubu socijaldemokrata već dogovorili tko će doći na mjesto potpredsjednika Sabora, da ne bi više Miroslav Škoro sjedio u vašoj fotelji.

– Ma ne. Počeli smo i o tome razgovarati, ali to mjesto smatramo samo jednim od tih tzv. kadrovskih pitanja koja moramo razriješiti prvenstveno kroz dogovor sa SDP-om o mjestima u odborima.

Zašto, pa Franko Vidović se odrekao te funkcije, vjerojatno u vašu korist. Što čekate?

– Rekao sam, čekamo paket i usklađivanje različitih interesa i preferencija za pojedine politike. Osobno bih bio zadovoljan da ostanem u Odboru za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo, što predstavlja moj profesionalni interes već 40 godina, kao i socijalna politika. Potpredsjednik Sabora je više počasna funkcija. Ne brinite, stići ćemo sve.

Ali balon će se ispuhati. Prvo ste čekali izbore u SDP-u za odluku o budućim potezima – što sad čekate?

– Osobno, osjećam se dvojako. Prvo, SDP je bio, kako da kažem, moj životni projekt. U tom smislu imam snažnu emociju prema tome. U 1990-im godinama kad smo SDP gradili, što sam imao – obitelj i SDP, i tako je bilo do jučer.

Zato ne mogu hladno gledati na sve to, niti se mogu radovati njihovom padu. S druge strane tu je volja da se gradi nešto novo. Ali, moram reći, priličan sam pesimist kad je u pitanju SDP. Ta je stranka devastirana, ona se lišila politike, to je okvir bez supstrata, pitam se ima li SDP više ikakav smisao.

Kartelizacija SDP-a, koja se dogodila u eri Zorana Milanovića, sada je dovedena do finiša. Proces klijentelizacije stranke, doduše počeo je još 2000. godine kad smo prvi put dobili vlast. Odjednom su i oko mene počeli kapati neki ljudi koji su htjeli nešto ušićariti za sebe, koji su očekivali neke nepolitičke probitke.

Doslovno, iz grmova su ispadali. A s Milanovićem je to perpetuiralo. Došli su neki ljudi gladni moći a ne želje da se bave politikom. Pa ni sam Milanović nikad se nije ideološki odredio, čak ni kad je bio predsjednik SDP-a.

Jednom prilikom, u jednoj polemici kad je već bio predsjednik stranke, rekao mi je u žaru rasprave: »Vi iz SDP-a…« On sebe uopće nije doživljavao dijelom te stranke, na način kao mi koju smo ju stvarali.

On je stranku iskoristio, rentao je SDP, i evo uspio je, imao je dvije najvažnije političke pozicije u državi, premijer i predsjednik.

Jedan kolega ovih dana je napisao da je slučaj Milanović najveća prevara birača u Hrvatskoj ikad.

– Za mene to nije iznenađenje. Za one koji ga ne poznaju, ovo može biti iznenađenje. Ja nikad nisam imao iluzija o njemu.

Pokušao sam u SDP-u kao politički tajnik predložiti predizbore za predsjedničkog kandidata, kao što to čine npr. u Francuskoj, gdje cijelo biračko tijelo ljevice, odnosno oni koji to žele biraju kandidata za predsjednika.

Nisam u tome uspio. Mada, moram reći da sam na zadnjim izborima prvi put glasao za njega. Ove zadnje izjave sigurno pobliže prokazuju predsjednika s karakterom.

Sloboda je teret

Pa koji bi bili motivi predsjednika da tako provocira podjele svojim izjavama?

– Mogu samo nagađati. Rekao bih jednim dijelom naprosto zbog prirode svoga konfliktnog karaktera i potrebe za relevantnošću, a s druge željom da predvodi oporbu i pridobiva one koji su, opravdano, nezadovoljni aktualnom vlašću.

Mnoge je zgrozilo što je govorio o Srebrenici ili obitelji Zec – pa i mene, ali me nije iznenadilo. Bit će takvih izjava još. Problem ne vidim u osebujnosti političkog stila pa i retorike, ali ga vidim u vulgarizaciji i degradaciji same funkcije, institucije koja je zamišljena kao korektivna i integrirajuća unutar političkog sustava.

Možda je to naprosto definicija moderne politike. Površni birači – površne stranke – površna politika.

– Moguće. Možda sam ja neki politički dinosaur. Svijetu se događaju Trump, Putin, razni Erdogani i Orbani, sve je moguće. Te su ljude neki ljudi izabrali. Možda i ne čudi ako pogledamo i te antivaksere, ravnozemljaše, ljude koji rezoniraju potpuno iracionalno, mimo znanosti i stvarnosti.

Demokratizacija medija i društvene mreže dale su pravo građanstva potpuno iracionalnim i sociopatološkim idejama koje se šire. Ljudi su sve manje humanistički obrazovani i više neuki unatoč silno olakšanom pristupu znanju.

Ta postmoderna molekularizacija društva i komunikacija unutar zatvorenih grupa tipa Whatsappa oslabili su integraciju na širem društvenom planu i komunikaciju među grupama. Moralna dezorijentacija dovodi do raznih socijalnih zastranjenja.

Zaista se čovjek zapita. Ali Fromm je odavno pisao o bjekstvu od slobode. Jer, sloboda je težak teret. Mnogi su skloni pobjeći od odgovornosti, zakloniti se iza raznih Mesija, energičnih i bučnih pojedinaca.

Vidite tog Franciskovića, pa to je bolestan čovjek, a ima sljedbenike. I Zoran Milanović ima svoj bedem ljubavi – govori što mnogi ljudi misle, koji su opravdano frustrirani i koji u njemu vide zaštitnika.

Uostalom on je najpopularniji političar. Najčešće, iza verbalne glasnosti, grubosti, osobne uvrede, bezobzirnosti ne stoji nikakav sadržaj niti stvarna kritika, ali se ljude koji ih koriste doživljava kao poštene, neposredne, direktne.

Ali ne mora biti tako. Sjećam se jedne davne sjednice Glavnog odbora na kojoj je jedan viđeniji član počeo govoriti o tome kako je HDZ fašistička stranka, a prije toga je i sam bio u HDZ-u.

Tadašnji predsjednik Josip Leko prekinuo ga je, upozorivši ga da da takva verbalna i retorička diskvalifikacija nije oznaka ničijeg oporbenjaštva već prostakluka i bezidejnosti.

Ja i danas mislim da se oporbenjaštvo ne mjeri količinom uvreda, teških riječi i prostakluka, već snagom argumentiranog oponiranja i nuđenja boljih rješenja za ljude.

Danas je takvoj vrsti oponiranja sklona i ljevica i desnica. Takva verbalna eskapada ne samo da ne šteti HDZ-u, nego ih jača, a oporbu čini manje ozbiljnom i uvjerljivom. Nažalost, i u SDP-u vlada duh konflikta.

Pa evo gotovi su konflikti, Grbin je pobijedio.

– Nemojte se zavaravati da je ta agonija gotova, ima još jako puno aspiranata na Peđinu funkciju. O brendu je ovdje riječ, mnogi još uvijek imaju određenu reakciju na ta tri slova, SDP.

Rasap institucija​

Što kažete na pobjedu Viktora Gotovca u Zagrebu?

– Znam ga dosta dugo, bio sam ga davno angažirao kao mladog stručnjaka na izradi ZOR-a. Ja sam kao ministar imao pristup da uvijek treba afirmirati struku, za razliku od recimo sada ministra Aladrovića čiji je prijedlog reforme socijalne skrbi katastrofalan, jer se vidi da mu ga pišu činovnici, ne stručnjaci.

Zapravo, Gotovac me iznenadio kad me jednom prigodom obavijestio da se želi učlaniti u SDP i da je poslao prisupnicu, a da nitko ne odgovara. Mislim da sam pomogao da se učlani u stranku.

Nisam siguran da je on baš pravi čovjek za vođenje organizacije, ali sam siguran da bi mogao biti koristan za SDP u formuliranju političkih programa.

Biste li zadržali koaliciju s Možemo! u Zagrebu?

– To je hipotetsko pitanje, čak i za nekoga iz SDP-a, ali ako me pitate, meni je to otpočetka izgledalo malo degradirajuće, unižavajuće za SDP, da kao neki junior partner kupi mrvice sa stola.

Zašto s četiri zastupnika ulaziti u formalni savez s onima koji imaju čak 23 zastupnika i pri tome se ogrebati za funkciju predsjednika Skupštine? U toj situaciji senior partneru idu nekakve zasluge, ali tebi i odgovornosti za greške.

Biste li voljeli da Zlatko Komadina pristupi socijaldemokratima?

– Pa volio bih, kako ne. Nedavno smo se čuli, vidim da razmišlja praktički isto kao ja. Međutim, tu svi mi imamo slične dileme – kad čovjek dođe u neke godine, ostvari glavne životne ciljeve, dobije neke ratove, pita se treba li kretati ispočetka.

Nismo mi neki lunatici, da ne znamo da je osnivanje nove stranke ogroman i nevjerojatno težak i skup posao. Znamo i da su sve »disidentske« stranke u Hrvatskoj na kraju loše prošle, bljesnule bi, ali nisu uspjele protiv velikih brendova.

No, s druge strane, nismo mi neki ljudi u gostionici koji su sad rekli: hajmo osnovati stranku. Mi imamo iskustvo 30 i više godina, teškog rada na gradnji SDP-a, pa i neku obvezu ne odustati od socijaldemokracije.

Za početak mi imamo najveći oporbeni klub u Saboru što je jedna sasvim nova činjenica. Nisam siguran da imamo pravo baš se sasvim povući u stranu.

To je nakon Mesića i Manolića prvi takav slučaj zapravo.

– Da, tako je, a njima okolnosti u Tuđmanovo vrijeme nikako još tada nisu išle u prilog. U svakom slučaju, mi smo autentični socijaldemokrati, imamo određeni račanovski fundament, politiku gledamo kao ozbiljan i odgovoran posao.

Ova degradacija politike koju sada gledamo, gdje se institucija predsjednika Republike doslovno devastira, gdje je Sabor sveden da dizačnicu ruku, nas to sve frustrira. Ja nisam konzervativan čovjek, ja sam progresist, ali mislim da institucije ipak trebaju funkcionirati.

Sada imamo rasap institucija, a mi želimo uozbiljenje politike, želimo vraćanje digniteta institucijama, želimo angažman struke. Mnogi kažu da je socijaldemokracija mrtva u Europi, ali evo vidite u najjačoj državi EU, Njemačkoj, socijaldemokrati su upravo preuzeli vlast.

Dakle, ništa nije izgubljeno. Sama forma političkog djelovanja nije najbitnija. Važno je da je maksimalno uključiva i prohodna za nove ljude, nove ideje i nove oblike komuniciranja.

Principi i vrijednosti

U redu, ali kad?

– Ne treba čekati da se balon ispuše, ali ne treba ni prenagljivati. Možda je lakše privući stručnjake i jake autoritete baš ako se ne gradi klasična politička stranka. Možda je tako lakše surađivati i s manjim centrističkim strankama, i drugim platformama.

Osobno razgovaram, ali nema u samom Klubu još nikakvog definiranog stava o proširenju političkog djelovanja izvan Sabora. Dakle, moj odgovor je – ne znam. Ne znam još.

Mnogi govore da biste u prvim istraživanjima javnog mnijenja bili slabi, neprepoznati, pa bi vas to »zakopalo« prije nego i počnete.

– Ma ne razmišljam ja tako. Ako idem s čvrstim uvjerenjem, idem hrabro, bez kalkulacije. Ako je nešto vrijedno borbe treba se za to boriti, pa ako izgledi za pobjedu i nisu sasvim izvjesni.

Da ne mislim tako ne bih nikada stao s onom malobrojnom grupom ljudi u trapericama kao dragovoljac 1991. pred ogromnu armadu gotovo bez ikakvog naoružanja ili se angažirao u preobrazbi bivše partije u socijaldemokratsku stranku. Nisi u politici samo da bi pobjeđivao.

Važni su principi i vrijednosti. U svakom slučaju, spreman sam pomoći i sudjelovati kao zastupnik Kluba socijaldemokrata u Saboru, bilo izgradnji neke nove platforme ili ako se to ne dogodi, individualno zagovarati vrijednosti u koje vjerujem.

Hipotetski odgovor na hipotetsko pitanje

Hoće li vam smetati to što su vas optuživali da vi niste pravi ljevičar jer ste svojedobno pristali biti dio tehničke vlade koju je slagala Kolinda Grabar-Kitarović?

– To se govori kad me se hoće diskvalificirati. Riječ je o jednom hipotetskom pitanju na koji sam dao hipotetski odgovor. Događala se kriza oko formiranja vlasti i Kolinda je slagala moguću tehničku vladu, koju, dakako ne bi vodila ona, u slučaju da se steknu ustavni uvjeti za njeno formiranje.

Sjećam se, pio sam kavu i zvonio je telefon, i njezini ljudi su me pitali bi li pristao ući u to. Dali su mi sat-dva za odluku. Kako je njihovo pitanje bilo hipotetsko, bi li pristao bude li trebalo, takav je bio i moj odgovor.

Načelno se to ne odbija, to sam shvatio i kao priznanje i meni osobno i SDP-u, pa sam uz mnogo »ako« i »kad bi« rekao da bih i to pod strogo definiranim pretpostavkama, koja je uključivala i konzultaciju s predsjednikom stranke.

Nije se dogodilo, dakle – nepotrebna mistifikacija. Ja sam to i zaboravio, ali je jednom prigodom tu epizodu spomenuo Boris Jokić, i spomenuo je i moje ime i još nekih ljudi. Ništa specijalno.

Hrvatskom se ne upravlja dobro

Klub socijaldemokrata u Saboru je među oštrijim kritičarima Vlade. No, kad se sve sagleda, premijer Plenković prilično uspješno upravlja ovom velikom krizom.

– Plenković je napravio nešto što mu je pomoglo dobiti i protekle izbore – preveo je HDZ iz prilično rigidne desnice prema centru. Sjetimo se Karamarkovih crnokošuljaša. To jest velika stvar.

Ali, premijer Plenković ima i jednu od najneuspješnijih Vlada po kapacitetu svojih ministara, a ne zaboravimo i da je njih 14 moralo otići zbog afera i povezanosti s korupcijom.

Hrvatskom se ne upravlja dobro. Nema reformi, zaostajemo sve više u razvoju i presporo konvergiramo s Europom. Ljudi se iseljavaju, prazne se prostori, mnogo je siromašnih, preovladava cinizam i socijalna deprivacija velikog brojja ljudi, nepovjerenje u institucije, korupcija…

Zar nas Rumunjska i Bugarska moraju prestići da se toga prisjetimo?