Ovaj tjedan na hrvatskom se tržištu dogodio značajan pad cijena naftnih derivata, a s obzirom na to da su prethodno padale i cijene nafte na svjetskom tržištu, nije to bilo veliko iznenađenje. Ponovni rast cijena sirove nafte započet početkom tjedna »utišava« širenje bolesti COVID-19 u Kini. Dok se redaju strah od recesije, ponovnog širenja pandemije, smanjenja proizvodnje, sankcija Rusiji koje stupaju na snagu ili će tek stupiti, sve teže postaju prognoze što će se događati na naftnom, ali i energetskom tržištu. Neizvjesnost i puno nepoznanica najtočnija je prognoza koja se danas, smatra energetski konzultant Davora Štern, može dati za kretanja u 2023. godini.

Nakon dugo vremena cijene goriva, konkretno benzina, pale su ispod deset kuna. Koliko se cijene mogu održati na ovoj razini kako opet ne bi došlo do značajnijih poskupljenja?

– Ništa se više ne može procjenjivati na dulje staze i tko god kaže da sa sigurnošću zna što će se događati za šest mjeseci, prilično je neozbiljan. Lijepo je da su cijene sada pred blagdane i dok traje zima niže, ali nitko ne zna koliko će tako niske i ostati s obzirom na smanjenu proizvodnju. Jedino što se sa sigurnošću, na osnovu iskustva, može reći je to da kad cijene goriva padaju, ostale cijene ne slijede taj trend iako je u većini slučajeva objašnjenje za njihov rast bilo poskupljenje goriva. Takva praksa da svi prate cijene goriva kad ono poskupljuje, ali ne i kad pojeftinjuje, nikada nije iznevjerila. Na to bih ja volio čuti odgovor, a do njega nije tako teško doći kao do odgovora što će se u sljedećih godinu dana događati na tržištima.

Nejasna odluka EU-a

Možemo li onda uopće govoriti o tome kakva će, kad je energetika u pitanju, biti 2023. godina, koliko teža u odnosu na ovu?

– Sve će ovisiti o tome što će se događati na vojnom i političkom planu, što će biti s Ukrajinom, gdje je sve više uništene i oštećene infrastrukture. Što se tiče Hrvatske, ove zime ćemo se izvući, a dalje od toga malo tko može prognozirati. Moram priznati da imam puno nepoznanica, pa je to kao da rješavamo jednadžbu s jednom nepoznanicom, u kojoj nam je sve nepoznato. Mislim da teško mogu predviđati i oni koji donose odluke.

Može li država i dalje intervenirati kao dosad u cijene energenta? Veliki teret je i na HEP-u.

– HEP već generira gubitke, ali to se znalo, i te gubitke će država pokriti. Situacija bi bila znatno teža da država nije intervenirala. I dalje se mora raditi na vlastitoj proizvodnji, ali osiguravati i plin iz LNG-a. Moram priznati da se još trudim shvatiti ovu odluku koja je na razini Europske unije donesena u ponedjeljak, cijene plina će se ograničavati na osnovu dva kriterija, a jedan je cijena LNG-a. Ali LNG-om uglavnom se trguje ugovorima između dobavljača i kupaca, pa ne znam kako će to funkcionirati. Puno upitnika mi je ostalo i nakon ove odluke o gradnji dalekovoda iz Azerbajdžana kojim bi se Europska unija trebala opskrbljivati strujom. To znači postavljanje više od tisuću kilometara kablova, a dosad je najduži vod onaj između Norveške i Engleske, koji je duži od 700 kilometara. Pitanje je koliko će polaganje tih kabela biti isplativo, a uz to govori se o električnoj energiji iz obnovljivih izvora, a Azerbajdžan iz obnovljivih izvora proizvodi dva posto električne energije. Ako će proizvodnja biti iz plina, tko će kontrolirati da to nije ruski plin, jer Azerbajdžan nema dovoljno svoga plina da strujom opskrbljuje pola Europe. Oni koji su dogovarali taj posao, morali su to i znati. Ako se govori o smanjenju ovisnosti o ruskom plinu, onda bi trebali znati da će Azerbajdžan teško podići proizvodnju iz obnovljivih izvora na količine koje će učiniti taj dalekovod isplativim. Ako proizvodnja električne energije bude iz plina, teško da mogu kontrolirati gdje je on proizveden. I to su trebali znati. Ili su znali, pa su ugovori ipak potpisani.

Nemoguća kontrola

Valjda znaju i da ne mogu kontrolirati stiže li ruska nafta na EU tržište nakon što je Kinezi kupe od Rusa i na njoj dobro zarade?

– Naravno da to nitko ne može kontrolirati, pa nafta u jednom danu može promijeniti 50 vlasnika i tankera i Kinezi će je kupovati u Rusiji dok god je mogu dobiti, posebice po povoljnim cijenama. Te dvije zemlje zajedno održavaju i vojne vježbe, pa je sasvim izvjesno da će nastaviti ili jačati suradnju u energetici. Ovaj sustav sankcija ne može nikako osigurati da se ruska nafta ne prodaje po visokim cijenama u EU-u. Umjesto Rusije na tome će nešto više zarađivati Kina, koja je saveznik Rusije. Tko će kontrolirati sve te kupce koji naftu kupuju od tvrtki koje su je prethodno kupile od Kineza, koji su je pak kupili od Rusa i dok je došla u Europu promijenila je barem deset vlasnika. Dok god nisu sveobuhvatne sankcije, one neće spriječiti da ruska nafta i dalje stiže u Europsku uniju, i to po visokim cijenama, samo preko onih koje je kupuju direktno od Rusije. Čak i kad su se provodile takve međunarodne sankcije protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici, nije u potpunosti prestala trgovina jer su pojedine zemlje odlučile da će i dalje trgovati s tom državom bogatom rudama i mineralima jer su njihova gospodarstva ovisila o tim sirovinama.