Književnik, prevoditelj, novinar, slikar, glazbenik… Za predstaviti svestranog Daniela Načinovića nikako nije dovoljna jedna riječ. Već u telefonskom razgovoru otkriva uščuvanu djetinju radoznalost pa preskačući i šireći teme uz asistenciju brzih mu i nadolazećih asocijacija, istarski književnik otkriva svoje inspiracije, svjetonazore i polazišta.

Sažet i obiman u kratkim rečenicama s utkanom pjesničkom tankoćutnošću uvodi nas u svijet riječi kojim se bavi cijeli svoj vijek. Književnik, s dugim novinarskim stažom, ali i raspjevan u tekstovima pjesama koje su se proslavile na festivalu MIK, upravo završava još jednu od svojih knjiga na talijanskom jeziku.

Trenutačno radite na novoj zbirci pjesama, i to na talijanskom jeziku. Nije li pisanje poezije na jeziku koji nije materinji zahtjevno, u kojoj ste fazi?

– Dosad sam objavio pet knjiga na talijanskom jeziku, od kojih dvije u Italiji. Posljednja od tih knjiga nosi naziv »Lo Schiavone«, a ova u rukopisu »Quadretti e disegni«. Radi se o drukčijem tipu izražajne sintakse, nečemu u što se, netko će reći, čovjek i ne bi trebao upuštati… No, ja to vidim kao registar koji funkcionira, te uz potonju lekturu, i dobiva onu formu koju priželjkujem. Osjećao sam taj poriv i morao sam to ostvariti. Evo što mi je, tamo negdje u prošlome stoljeću, bio predložio nezaboravni maestro Nello Milotti: »Slušaj, zašto ti ne bi napisao nešto na talijanskom, pa da komponiram nešto novo? Cussì che poderia scriver qualche roba nova!«

SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Rekao sam mu da bi bolje bilo tražiti neko sigurnije rješenje. »Pa što?« – odgovorio mi je – »Kad pišeš na hrvatskom, zašto ne bi mogao i na talijanskom!?« »Možda ima čovjek pravo…«, pomislio sam. Sinulo mi je: »Studirao si talijanski, putovao po Toscani, po Markama, učio… pa sad piši!«. Tako je nastala pjesma »La notte di Natale« za pazinski zbor Roženice, koja se pjevala i u Alpama, a možda se u božićno vrijeme pjeva i danas u izvođenju zbora iz Bielle…

Prostori duše

Knjige danas nisu baš na popisu prioriteta, kako ste uspjeli doći do sredstava, do izdavača?

– U ovome pandemijskom vremenu objavio sam knjigu pjesama »Akordature« (2020.) kod »J. Turčinovića« u Pazinu, drugo izdanje poeme »Gospa od Škrpjela« u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika u Puli (2020.), te CD kantautorskih radova »Opomena« pri nakladi (2021.) Melody iz Kastva. Dogode se sretne okolnosti. Te su pjesme, i tiskane, i pjevane, nešto starije, ali ugrađene u ova moja svjesna suočenja s postmodernističkim vremenima. Vjerujem da se u »Akordaturama« to posebno osjeti. Traženje, dakle, i praćenje uporišta u sudaru tendencija i kontratendencija, kakvo-takvo snalaženje u globalizacijskom bliženju daljina i udaljavanju blizina, u krizi uzajamnih vrijednosti, u potrazi za skladom osjećaja i racionalnosti… CD »Opomena« nosi naziv po glasovitoj pjesmi A. B. Šimića o čovjeku pod zvijezdama. Pjesma kao naslikana za ovo naše vrijeme, a i ostale, vjerujem, mogu i na neočekivanome mjestu uputiti koje zrnce utjehe.

Kako vidite budućnost pisane riječi? Ima li nade barem za kratke forme, poeziju, priče ?

– Neprijeporna je kakva-takva budućnost pisane riječi. Štoviše, možda će najbolje istrajati poezija, čista poezija, s obzirom na nepodatnost forme u odnosu na razne manipulacije s kojima se i svijet umjetnosti susreće. Prostori su to ljudske duše, ono nešto što Freud nalazi između sna i jave, što jedino pjesništvo može iskazati. Ostalo se izrazitije pretapa u raznolike drukčije ili pak kombinirane forme. To se događa u glazbi, likovnoj umjetnosti, posvuda. Istina, zbiva se to manjom mjerom i u poeziji, ali će njene vlastitosti, govorimo li o istinskoj poeziji, ostati jasne i prepoznatljive. Hoće li biti duševnih suputnika koji će to čitati… to je već nepredvidivo. Ali mi koji pišemo, mi ćemo štancati i kad nikoga ne bude! To je glagoljaški impetus! Ne baš tako mlada, plovi naša plavca, koja često »gre prez kog vojvode al zakonodavca«– rekao bi T. Ujević – pa što bude!

Borba s riječima

Pisali ste i za djecu, koliko je to različito u odnosu na štivo koje je namijenjeno odraslima?

– Svijet najmlađih otvoren je doživljajima »naprosto«, izravno, na način da su metafore i metonimije, onomatopeje, aliteracije i slično dio realnosti. To je svijet općega ljudskog djetinjstva u naznakama, prisjećanje koje svi u sebi nosimo i tu je vrlo teško hiniti neke velike mudrosti. Prigodom nastupa u školama, od Istre do Boke, čitao sam djeci i neke pjesme naših modernih klasika – A. B. Šimića, D. Cesarića, V. Parun, D. Tadijanovića – dajući im na znanje kako se smatra da je to »teška« poezija i susretao zadivljujuće nadopune »odraslim« pjesničkim svjetovima. Na drugim mjestima znao bih čitati Balotu i Gervaisa, gdje ni dijalekt nije bio zaprekom. Poezija je takva, ima mjesta i sa strane i između redaka, pa možeš ubaciti i svoje domišljaje… Nerijetko je »pametniji« onaj koji čita od onoga koji piše.

Kad ste napisali svoju prvu pjesmu, priču, sjećate li se?

– Ne baš precizno. Nešto sam drobio u osnovnoj školi, u srednjoj su to već bile razvidne forme. O poeziji sam ozbiljnije počeo razmišljati oko dvadesete godine, osobito nakon izlaska moje prve knjige stihova »Tu i tamo nedjelja« (1976.). Nije ni lako odrediti trenutak osviještenosti u nekom poslu…

Osim poezije, objavljivali ste prozu, dramske tekstove, eseje, prijevode… Vješti ste u svim formama, ipak ima li neka u kojoj se uvijek možete izraziti?

– Moj »paježȍn«, Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.) na jednom mjestu kaže da svaka rečenica u tekstu mora imati svoj naglasak, svaki ulomak svoj naglasak, svako poglavlje mora očitovati svoje središte… Slično je to u poeziji i u prozi. U osnovi, trebalo bi to biti precizno, koherentno, a djelovati kao da je ispalo iz rukava. S time se i danas borim. Negdje sam čuo da je tako i sa znanstvenim djelima. O tome govorim u pjesmi »Zidarski sonet«.

Religioznost

U vašim djelima snažno se osjeća religioznost, što ona za vas intimno znači?

– Vrlo jednostavno: Materija je dio Uskrsnuća! A onda, ne samo čovjek, nego i čitav svemir… sve stvoreno iščekuje veliku preobrazbu, o čemu čitamo u Svetome pismu. Predstoji vrijeme kada će mnoge zaumne stvari biti otkrivene na način po kome će i stvorenom svijetu biti jasne. Uostalom, umjetnost nam podosta i o tome govori. Jednostavna svakodnevna umjetnost: pjesmice, pričice, zagonetke, poslovice i sl. Sve je to čežnja da se neki horizonti spoje, da se dogodi re-ligo, religare… povezivanje. Mogli bismo citirati Bibliju, Platona, Dantea, Nazora, Šopa… Kad smo kod Platona, on veli da je ljepota odsjaj istine. Ukoliko te ljepote ne bi bilo, ukoliko ne bi bilo transcendencije, alegorije, onda bi sve te naše »umjetnosti« bile šuplji zveket označitelja. Malo zabave, malo dekoracije, puno egocentričnosti – ništa drugo.

U kojem segmentu života ste bili naproduktivniji, ili je to kod vas neizbježan kontinuitet?

– Vjerojatno u pisanju, u književnim radovima i novinarstvu. Zapravo u svaštarenju, a tu i nisam jedini. To valjda tako mora biti; no, ima u toj kabini u kojoj landramo i par dispozitiva koji ti ukazuju na pravac kretanja i izbjegavanje raznih konfuzija i šimjotavanja. Nekad se snalaziš, nekad zaspiš.

Zanimljivo je što su neki od vaših stihova i uglazbljeni. Kako je došlo do tih suradnja?

– Ni sam ne znam kako. Netko dozna ili vidi da nešto pišeš, pa te nastoji nagovoriti da se nešto i za glazbu skroji… Ali, evo, meni to nije bilo teško jer sam u tekstovima vodio računa o muzikalnosti, napose o ritmu rečenice. Nije mi bilo svejedno kako ide rečenica: vuče li se, trokira li, gubi li ritam u hodu… Naš pokojni novinar doajen, Just Ivetac, jedanput mi je rekao: »Slušaj, izgleda da si ti jedini novinar koji koristi točku/zarez u pisanju…« A morao sam, jer sam u sebi svaki tekst čitao »naglas«. No, riječ i glazba praiskonski su povezane. Ne koriste se note, ali, eto! Pračovjek je cjepanicom lupao o drvo i »repao« svoje pjesme. Kasnije su nastale kanconete i simfonijete.

Bili ste redovit autor na festivalu MIK, volite li i sami »zakantat«?

– Više su to sonorne interpretacije nego neki belcanto… Ali, da se razumijemo, dobivao sam i velike komplimente! Više njih mi je reklo da im te moje kancone vraćaju dobro raspoloženje! Što ćeš više od toga?! Radi se o postocima nostalgije, humora… pa i literarnosti; možda to nekoga razveseli! Naravno, ne mogu se ja mjeriti s ljudima koji pjesmu nose u malom džepu; ali, kako bi se moglo razlučiti ono što je najbolje, kad ne bi bilo i onih prosječnih kao što sam ja? CD »Opomena« je ipak nešto ozbiljnije nego što sam predviđao.

Živost vremena

Osim labinjonskog, bliska su vam još neka narječja, odakle vam zanimanje za dijalekte?

– Istarsko-kvarnersko-primorski… ali zapravo i čitav jadranski, čitav hrvatski prostor naklonjen je dijalektima i dijalekatskom izrazu. Ne kao nekad, ali još uvijek. Zašto? Zato što kad izgovoriš riječ na dijalektu, čini ti se da šalješ ne samo poruku, nego i miris, i okus pojedine riječi, odnosno znaka. Naravno, tu je poseban kolorit govora, razni modusi i modulacije. Svašta, uza sva ona ograničenja što ih dijalekti kao takvi imaju. Osim toga, ne moraš muljati na engleskom… Želiš li biti nerazumljiv, kreneš pjevati »po labinjonski«! U Americi, u Astoriji, u New Yorku, imao sam, međutim, prigode slušati naše starije iseljenike kako »gonajo po labinjonski«, a njihov govor zbog arhaičnosti gotovo nisam razumio. Tako i nešto od engleskoga ponekad dobro dođe.

Dugi niz godina radili ste i kao novinar, kako ste se snalazili na terenu kao izvjestitelj, zapisničar događaja?

– Išlo je nekako. Dobio sam i Matoševu nagradu za knjigu »Desk« koja je uglavnom novinski obojena. Većinu radnoga staža proveo sam u pulskome Glasu Istre, pišući i za Novi list. Novine, kad ih gledamo u arhivskim uvezima, imaju zanimljivu vlastitost: one požute. Kad ih takve čitamo, odmah ćemo primijetiti da negdašnje »ozbiljne teme« danas uglavnom djeluju smiješno, a da neke usputnosti još uvijek nose neku živost vremena. Današnje novinarstvo krcato je reklamama, izgubilo je na stilu, što je prvi znak dekadencije, a usput se od onih 5W (who, where, when, what, why) izgubio peti element – Why/Zašto – ali taj why se ni babe vračare više ne usude objašnjavati. No, to su opći trendovi. Tajno pravilo infomedijatičkih cehova glasi: kratko, zabavno i površno.

Osim pisane riječi, bavite se glazbom i slikarstvom, s vama nikad nije dosadno?!

– Va Labine bi se reklo da nešto braculon… tj. da nešto prčkam.

Nove tehnologije

Kako se snalazite s novim tehnologijama, jeste li prisutni na društvenim mrežama?

– Ne. Ne osjećam tu potrebu. Ja ću se uključiti kad budemo komunicirali s izvanzemaljcima. Zasad komuniciram putem elektronske pošte, običnog mobitela, imam kanal na YouTubeu… a i to mi je previše. Smatram, evo, da ljudski rod glavninom teži općoj informatičkoj umreženosti, ali ne primjećujemo da bivamo izbačeni na periferiju vlastitog bića. Sljedeća generacija neće ni primijetiti da to ne primjećujemo! To se ne analizira jer nemamo vremena. Na redu je stvarnost u kojoj će svaki pojedinac moći kreirati svoj televizijski kanal. Moći ćeš stvarati, gledati i hvaliti vlastitu televiziju. Imat ćeš i reklame. U nekom smislu, to već i postoji.

Zbog čega smatrate da je to uskrata, ipak napredak tehnologije ima i benefite, slažete li se?

– Teško je na ovo pitanje odgovoriti bez nekih beskonačnih rasprava. Uglavnom, mogli bismo reći s pjesnikom Ovidijem, otprilike: Vidim ono što je bolje, odobravam to, ali slijedim ono što je lošije.

Što mislite o online izdanjima, zar nije lijepo kad se ne moraju posjeći šume da bi se izdala knjiga i kad je svima sve pristupačno uz samo jedan dodir na tipkovnici dlanovnika?

– To su rasprave za prigodne panel spekulacije na sajmovima knjiga. I u dimnim signalima ima nekih čari! Stvar je u tome da se sve brže obrće kajgana i sad nestaju jedne, a javljaju se druge infomedijatičke paradigme. Ni glazba se više ne sluša kao nekad. Danas-sutra »čitat« ćemo putem čipova i memova. Hoće li to biti čitanje i kakve će to biti knjige? Knjižnice će nam ugrađivati na dlanove, pod kožu, između palca i kažiprsta.

Idealan svijet i sloboda

Što bi za vas bio idealan svijet?

– Ne mislite valjda da bi netko kao ja sada mogao nacrtati idealan svijet? Ili da postoji formula kako izravnati sve banane? Ali, k idealima valja težiti! Bliski su idealu napori kojima se najveća briga posvećuje najslabijim karikama čovječanstva i uopće svijeta koji nas okružuje! Djeci, starcima, bolesnima, nemoćnima… Imamo i izvanredan primjer, i to baš u ovim prekarnim i zabrinjavajućim vremenima, širom svijeta djeluju bez mnogo buke heroji našeg vremena: medicinske sestre, braća, liječnici i uopće bolničko osoblje u COVID-19 pandemiji! Spomenut ćemo i one kojih se rijetko sjetimo, a to su grobari.

U pjesmi »Večer u antikvarnici« govorite o slobodi, što bi ona bila za vas? Kakva bi ona bila po mjeri čovjeka?

– Možda je to – sloboda – pojam s najviše raznolikih interpretacija. U svom romanu »Kaširani konj« (Il cavallo di cartapesta), pjesnik i prozaik Osvaldo Ramous (1905.-1981.) piše, uz ostalo, o Rijeci nakon Drugog svjetskog rata. Sastali se prijatelji i raspravljaju o danima što predstoje, zapravo o slobodi, jednakosti i bratstvu. Jedan od njih veli da su to tri tipke koje, kad ih pritisneš u isto vrijeme, ne funkcioniraju, tj. neće zasvirati. Tipka sloboda će se na dodir oglasiti, ali pritisneš li jednakost – sloboda će se ugasiti… Ne sviraju skupa?! Što se tiče bratstva, ta je tipka potpuno nepredvidiva… »Ne trebaš je ni pritiskati. Ili svira sama po sebi, ili ne svira«, kaže jedan od sugovornika. Savršeni oblik slobode, dan nam je kroz Kristovih Osam blaženstava – već u prvome! – tj. mogli bismo imati sve, s osjećajem da nemamo ništa; ili, ne imati ništa, ali kao da imamo sve. Takav bi čovjek mogao spajati nespojive stvari! Bez toga propadaju politike i režimi. Zato postmoderna upućuje na istrošene naracije od prosvjetiteljstva do marksizma.
Mislim da je osnovno načelo u poimanju slobode izričito poštovanje tuđeg fizičkog i moralnog integriteta, ali i velika doza razboritosti u shvaćanju i moderiranju antropocentrizma kojim smo opijeni.