Zovu me s raznih strana, ne samo zbog moje današnje funkcije gradonačelnika Buzeta, nego zbog moje dugogodišnje involviranosti u politiku, zbog činjenica da uistinu jesam svjedok cjelokupne političke povijesti današnje Hrvatske. Da, riječ je o štrajku pravosuđa i svim negativnostima koje se reflektiraju kako na zaposlenike, tako i na cjelokupni, posebno gospodarski život Hrvatske, istaknuo nam je to Damir Kajin u kraćem razgovoru nakon završetka prvog dana izvanredne sjednice Sabora.

– Dobro je, da se našalim što ne presuđuju za izgovorenu riječ. Sudovi odlučuju samo u nužnim postupcima, što god to značilo, kao što su istražni zatvori, izdvajanje djece iz obitelji zbog nasilja, u situacijama gdje su ugroženi životi i opća sigurnost. Ali, zbog tog štrajka je stalo mnogo toga što se u golemim štetama reflektira na gospodarstvo. U Buzetu stoje ozbiljne investicije, a o tome ovisi i budućnost djece pravosudnih djelatnika. Štrajk je zakonit pa je službenicima nadređen sindikat, tako da se upute predsjednika sudova ne uvažavaju, a i zašto bi radili ako je Vlada donijela odluku da im se “štrajk” neće platiti. Ali taj detalj, kao i mnogo puta prije toga, nisu sagledali suci koji su odlučivali o legalnosti štrajka. Nesporno da je štrajk legitiman, ali, jesu li su suci, ne samo Vlada bili svjesni svih posljedica po građane, gospodarstvo, državu. Suci su uvijek u komotnoj poziciji, oni su apsolutno zaštićeni, kakve god odluke donosili. Situacija kojoj danas svjedočimo predugo traje i prijeti istinskim kolapsom čitave države.

Problem nije od jučer. Kriza u pravosuđu, sporost rješavanja predmeta, građani na “rubu živaca” zbog gubljenja godina i godina u rješavanju određenih predmeta od kojih im ovisi egzistencija. Da, plaće su male, ali možda je još i veći problem što se sustavno ne rješava tu djelatnost?

– Točno je, problem današnjih plaća nastao je davno prije, u vrijeme jedne druge vlade, drugačijeg poitičkog predzanaka. Pretpostavljam da je točan i podatak da su plaće od 2016. godine do danas, kao što govore aktualni ministri, dignute za velikih, više od 60 posto. Ali one su i dalje mizerno niske i od njih se može samo vegetirati, teško da i živjeti. Naprosto krajnje je vrijeme za kompromis. Ne se duriti ni bahatiti jer problem je silno kompleksan. Svima je naime jasno da ako se korigiraju plaće jednima, morat će se to učiniti svima u javnom sektoru.

Slažemo se, ali opet se preskače, nakon egzistencije, najvažnije: uređenje pravnog sustava koji će konačno postati brz, efikasan, djelotvoran. Nalazimo se u dobu kad se golema količina administrativnih poslova obavlja uz pomoć digitalnih kanala. Nije li ovo savrše trenutak da se se uz korekcije plaća da i obaveza, s vrlo jasnim rokom, o redefiniranju i ubrzavanju sustava koji sasvim sigurno “izluđuje” sve one građane koji s njime dođu u kontakt?