S Damirom Kajinom, gradonačelnikom Buzeta, jednim od najstarijih aktivnih, ali i dalje najpopularnijih i nacionalno najpoznatijih istarskih političara, na izmaku godine i uoči Božića razgovarali smo o situaciji na istarskoj političkoj sceni kojoj su nakon »kataklizme« 2021. godine mnogi prognozirali kaotična vremena. Zašto upravo s Kajinom? Unatoč činjenici da je prešao šezdesetu godinu života, kao i činjenici da je pola života proveo kao profesionalni političar, ne napušta ga strast za bavljenje tim poslom. I da budemo do kraja iskreni, najspremniji je permanentno se razvijati, biti aktivan sudionik najnovijih političkih gibanja koja sasvim sigurno nisu jednaka danas kao u osvitu hrvatske demokracije i istarske emancipacije. Uostalom, Hrvatska kao dio šengenskog prostora ujedno je i ostvarenje niza ciljeva koje si je na svom početku postavio IDS, pa tako i njegova tada važna karika – Damir Kajin.

Razgovarali smo i o izgledima pojedinih stranaka u superizbornoj godini, o aktualnom stanju na istarskoj političkoj sceni. Kajin je dakako odličan sugovornik jer ne odbacuje bilo kakva pitanja, odgovara baš na sva, što inače s njegovim kolegama i nije redoviti slučaj. Pa tako ne bježi ni od »škakljivih« tema kao što je njegova glorifikacija HDZ-ove Vlade, što u Istri još uvijek izaziva nemalo negodovanja.

Dno dna u Saboru

Ali da se ne utapamo samo u politici, koja je u aktualnom saborskom mandatu možda i na nikad nižim granama, zavrtjeli smo i neke od gospodarskih tema, neke koje idu u red Kajinovih »krimena«. Dakako, pogađate, sjetili smo se da je svojedobno odbačena velika i znanstveno utemeljena investicija Željka Mandarića u farmu za uzgoj svinja, sirovine za proizvodnju pravih istarskih pršuta, nedaleko Roča, da bi bila prihvaćena, istina nešto izdašnija, ona Danka Končara koji je dobio farmu, ali do danas nije učinio ništa.

Prema nizu parametara kojima se promatra rad političara na pojedinoj regionalnoj sceni, a u vašem slučaju riječ je dakako o Istri, unatoč činjenici da ste jedan od najstarijih, i dalje ste jedan od najotvorenijih i za političke promjene najspremnijih istarskih političara.

– Samo mijena vječna jest, ili kako bi rekao Churchill: ako u mladosti nisi liberal, nemaš srca, a ako u starosti nisi konzervativac, nemaš razuma. Naučio sam i da nitko ne može predvidjeti svoju budućnost, kao i: reci istinu i pola njih će te mrziti, ali druga polovica će te ipak uvažavati. Što ja imam za izgubiti u politici? Ništa. Zašto bih se ikome trebao svidjeti? Znam da mi vrijeme češće daje za pravo nego zlim ljudima.

Kraj je godine, vrijeme je za analitiku učinjenog. Imate li vi osjećaj da je nakon početnog elana izazvanog velikim promjenama koje su zadesile istarsku političku scenu došlo do možda nikad tiše političke Istre? Vratimo li se u devedesete, ovo što smo u godini koja polako istječe politički vidjeli od Istre, skoro da je tiše i od vremena zadanih pozicija znanih iz vremena prije višestranačja?

– Je li tiho? Kada gledam ovo u Saboru, to je dno dna. Možda je stoga dobro da Istra šuti. Da razmišlja i gleda tko što može. Tko što nudi i koliko tko radi. Vidim da ova parlamentarna opozicija ne nudi ništa, da još manje može, i ništa nije kadra učiniti. Tu čak ni ne mislim na IDS u Saboru. U Istri se trudi i daje, i u mnogim sredinama ima rezultate. Kada govorim o IDS-u, znam reći da je najveća vrijednost IDS-a to što se Istrijan počeo baviti politikom i što može reći: ja sam Istrijan! No danas to nije dovoljno, a nije bilo ni 1991. godine. Istri i Hrvatskoj treba stabilnost. Istra ne može biti kakvom je bila. Istri treba odgovornost. Ako kažem da Istrijani nikada nisu bolje živjeli nego danas, prozivat će me. Ako kažem da se nikad manje nije radilo nego danas, razapet će me, ako kažem da nikada sebičniji nismo bili, da sve tražimo od drugih i da mislimo da nam sve pripada i to odmah, proklinjat će me. Ali sve to nije daleko od istine. Kaže mi prijatelj iz Slovenije: još će moja mama iz Buzeta imati veću penziju od mene! Kaže mi građevinar iz Buzeta: nekad bih s 50 ljudi odradio posao kao danas sa svojih 120 radnika. U Buzetu imamo 4.600 poreznih obveznika. Samo 43 posto uplaćuje doprinos Gradu. Od 3.200 radnika, 20 posto isplaćuje minimalne plaće, što će reći da od toga grad nema ništa. Točno, njih 50 posto ni ne može, ali 50 posto vozi se u BMW-ima, a grad im s 80 posto sufinancira vrtić, ili sa 60 posto dom umirovljenika! I o tome valja početi govoriti jer više ne može tako unedogled.

Otvorene perspektive

U razgovoru s vašim političkim vođom iz devedesetih, kao i iz prvog desetljeća ovog tisućljeća, naravno riječ je o Ivanu Jakovčiću, mogli smo čuti da današnja hrvatska politička scena nije ni sjena onoj iz devedesetih. Kako se između redaka moglo shvatiti Jakovčića, lideri najvažnijih oporbenih političkih stranaka nisu ni blizu Račanu, Budiši, Tomčiću…

– Nino je u pravu. Od ovih danas, osim Plenkovića, ne vidim ni jednog koji ima karizmu i odnos do rada, države, kao što su imali neki od nabrojanih. Jasno, reci istinu i mrzit će te. Ali kada gledam Hrvatsku u bilo kojoj dekadi od devedesetih godina naovamo ili danas – danas je bolja u svemu. Počevši od neovisnosti pravosuđa, svih sloboda pa nadalje. Daleko od toga da smo imuni na lopovluk, nažalost. Perspektive koje su se otvorile ulaskom u EU i Schengen – istina malo ga ima, malo ga nema – monetarnu uniju, to što Rijeka postaje jedno od energetskih čvorišta Europe – to je ono što će nas odrediti. Točno, gubimo ljude, Hrvatsku je najviše mladih napustilo od 2013. do 2016. godine, što je bilo i očekivano zbog neviđene krize, ali veliko je pitanje je li danas bolje u Irskoj nego u Hrvatskoj? Je li puno bolje u Njemačkoj nego u Hrvatskoj? Prvi put građevinari, deseci tvrtki iz Njemačke, dolaze raditi u Istru. Jeftiniji su, odgovorniji, a dolaze jer u Njemačkoj nemaju posla. Konačno, i meni je sin u SAD-u, tamo je diplomirao, nastavlja s obrazovanjem, a ja mu govorim: Karlo, ovdje s 10 tisuća kuna, ili recimo 1.500 eura, živjet ćeš kao tamo s 10 tisuća dolara. K tome, kod nas ćeš za 1.500 eura raditi jedno radno vrijeme, u Americi barem dva da bi dobio tih 10 tisuća dolara.

Vratimo li se u vrijeme današnje, IDS je u boljem stanju no što se to predviđalo prije dvije i pol godine, djelovalo je kako je njegov put u još značajniji pad neminovan. Ipak, Paus, kao smireni matematičar »slobodni je pad« iz lipnja 2021. ipak zaustavio?

– Paus je korektan, vi ćete reći miran, matematički tip, i to je u redu. Je li to i dovoljno, vidjet će se. Pošten je čovjek, pravi Istrijan. Daje se. Imamo korektne odnose. Jesu li oni koje ste nabrojili od Budiše nadalje bili državnici ili političari, neću kazati, ali znam da državnik misli o budućnosti, političar o izborima. Ali, ako se ne izborite na izborima, ne možete biti ni državnik. Kada bih danas govorio o državnicima u Hrvatskoj, spomenuo bih dvoje, troje, najviše njih četvero. Mada možda je to i logično jer devedesete su bile vrijeme osamostaljenja i vrijeme kada je EU prepoznavao pojedince koji imaju težinu veću od zemlje koju predstavljaju.

Uz neke od stabilnih vrijednosti, jer slažemo se nije baš teško biti gradonačelnikom superbogatih sredina kao što su to Poreč ili Rovinj, velika je pažnja bila usmjerena prema Pazinu. K tome, gradonačelnica Pazina Suzana Jašić je uz vas nacionalno, ali i iskustveno najprepoznatljivija istarska političarka. Kakve je ona promjene unijela u Istru?

– Most ili Možemo! nisu moj izbor. Ta retorika niti je moja, niti ja u tu »spiku« vjerujem. Jašić korektno vodi Grad Pazin, ali puno toga dobroga je iza sebe ostavio i bivši gradonačelnik. Jašić je uostalom lakše jer za Pazin je najvrednije to što je ‘92. proglašen sjedištem županije od kad je počeo, a danas to posebno čini – kapitalizira taj svoj status. Tu mislim na poziciju urbanog područja, što u Istri imaju samo Puljština i Pazinština. To što je Butkovićevo ministarstvo zajedno s BINA-om dovršilo Ipsilon, što će sutra Pazin upravljati državnim zemljištem, a što osim Pule ostali gradovi neće moći, sve su to zasluge nekih drugih, činjenice koje olakšavaju vođenje grada poput Pazina.

Treba nam postojanost

Ističemo Jašić jer nam se u ljeto 2021. godine Istra činila idealnim poligonom za prodor nove, mlade ljevice čiji je simbol u svakom slučaju Možemo!. Jesu li i koliko Jašić i Možemo! »otvorili« Istru?

– Ne znam, nisam siguran da su išta takvog učinili jer ja novih imena na istarskoj političkoj sceni jednostavno ne vidim. No ni 2023/24 nije 1990/91. Cijena veličine mora biti odgovornost prema drugom, prema svom gradu, Istri, državi. Nama ne trebaju revolucije, treba nam postojanost. Svakom treba priznati što je učinio i od tuda početi. Točno, bilo je i onih koji su se okoristili vlašću, pa smo mi i zbog toga danas u situaciji da se gotovo nitko ne želi baviti politikom. Skoro nitko ne želi biti pročelnik, direktor komunalnog poduzeća, a sutra će se to dogoditi i s mjestima gradonačelnika, kao što je danas već slučaj s ministrima – tko će preuzimati odgovornost za 2.000 ili 2.500 eura plaće, i to dajući se zajednici 18 sati na dan? Nije stoga čudno da nema mladih iz bilo koje političke grupacije na političkoj sceni Istre.

Tko je profitirao nakon sloma povjerenja u IDS? Često u medijima tražimo novi put političke Istre, da bismo se u pravilu uvijek vraćali vama i Jakovčiću, kao i još nekim nekadašnjim IDS-ovim zvijezdama? Gdje su nova imena, gdje su nova lica, gdje su nove – ideje?

– Možda je danas teže tražiti motive i neke druge puteve jer Istra je gro onoga što smo proklamirali, za što smo se borili, na čemu smo ustrajali, ostvarila. Od dvojezičnosti, convivenze, pa regionalizma, vrijednosti antifašizma, fiskalne decentralizacije. Svakako i ovo što bi trebao značiti Schengen, EU, odnos do susjeda, demilitarizacije… pa i bitno drukčijeg odnosa s centralnom vlašću. Usuđujem se kazati da danas 70 posto Istrijana ima veći standard nego što je kod Triještina u Italiji! Dobro, to je posljedica minulog rada generacija, ali budimo barem nekad iskreni. Čak su i proračuni gradova veći nego ikada, ne u slučaju Buzeta jer smo prije deset godina izgubili status brdsko-planinskog područja, ali su i očekivanja građana iz dana u dan sve veća. Jasno je što i dalje činiti: težiti boljem, uvođenju reda, od prostora do svakodnevnog ponašanja, ne mrziti nikoga, uspoređivati se s uređenijim državama. Treba težiti samoodrživosti gradova, jakim regijama u Hrvatskoj, težiti još većoj fiskalnoj autonomiji, puno više držati do vrijednosti koje su nas odredile kroz stoljeća, od onog što propovijeda crkva kroz svoj ekumenizam do slobodarstva i socijalne pravde koje prepoznajemo u vrijednosti antifašizma. I da, još jednom spomenut ću sina i što je tamo naučio – reći hvala, poštovati autoritet koji mu je nešto omogućio, cijeniti svaki dolar.

Vratimo se nakon ovih sveistarskih tema vašem kraju, Gradu Buzetu, ali i prostoru koji je zahvaljujući uvođenju Schengena u velikoj mjeri postao i predgrađem Trsta?

– Da, Schengen je tu, ali ga slovenska vlada i politika čudno doživljavaju. Kao prvo, ne mogu shvatiti zašto slovenska vlada ne propušta naše kamione preko graničnog prijelaza Požane. To je bezobrazluk. Mi bismo njima krv dali, a oni svjesno, uporno, drsko, već 15 godina Buzetu čine neviđenu štetu. Zašto to rade? Između ostalog, ako i to i nije najvažnije, da bi zakočili razvoj riječke luke, ali to je na svu sreću nemoguće.

Gradnjom zaobilaznice u Buzetu, Schengen je i kod vas dobio značajnu potvrdu?

– Mi smo u Buzetu vjerojatno zadnji industrijski grad, ne u Istri, već u Hrvatskoj. Naši ljudi više iznajmljuju apartmane i kuće stranim radnicima nego turistima. Jednostavno, to im se više isplati. U dvije i pol godine u Buzet je investirano više od 100 milijuna kuna. To ne izgleda mnogo, ali bit će i dodatnih oko 150 milijuna kuna 2024. godine. E, to je već značajan novac ako ne dođe do nekog poremećaja u gospodarstvu. Tu govorim o javnom novcu, to su ulaganja u industriju, govorim o zajmovima HBOR-a, obilaznici, industrijskoj zoni, šetnici, domu umirovljenika, sustavu odvodnje u našem starom gradu, ulaganja u sakralnu baštinu, igrališta, javnu rasvjetu, fotopane, vodovode… Hvala Vladi, Županiji, donatorima – čeka nas 2024. godine nastavak izgradnje odvodnje, investicije u crkve, POS, dva nova šoping centra, dječja igrališta, Riječka ulica… Bit svega, svakog napretka, je stabilno gospodarstvo.

Borba za istinu

Budući da smo se konačno uhvatili gospodarskih kretanja, nebrojeno ste puta isticali kako vam je suradnja s Vladom premijera Plenkovića širom otvorila vrata prosperiteta?

– Suradnja s Vladom je besprijekorna. Ne samo s premijerom, već sa svim ministrima. Doslovce tako. Da se dogodi i promjena, očekujem istu kvalitetu odnosa, standarda koji su oni postavili. Imate li na umu da je Buzetu 95 posto proračuna zadano, onda je jasno, kada je riječ o infrastrukturi, da dominantno ovisimo o vanjskim sredstvima. Kada biste pitali bilo kojeg načelnika, gradonačelnika u Istri, s kim je suradnja bila najiskrenija, svatko bi vam rekao – s Vladom Andreja Plenkovića. Ja to mogu reći javno i glasno, drugi to govore, ali ne javno, valjda bojeći se da će ih, ako kažu istinu, mnogi mrziti. Ali, rekao bi, da ga još jednom spomenem, Churchill: Imati neprijatelje to je dobro jer to znači da ste se za nešto borili, a ja sam nastojao boriti se za istinu. Barem ja svoj politički život tako doživljavam.

Koliko je god Buzet sredina s dobrim standardom, društvenim i pojedinačnim, sve je više zamjerki na, kako neki tvrde, benevolentno korištenje vodnih resursa ovog djela Istre. Kako se ističe – zapadnoj se obali Istre povoljno daje vodu, oni na njoj jako dobro zarađuju, a da se »životu na sjeveru« ne vraća skoro ništa.

– Nije tako. Barem tako nije bilo do sada. Bez vode ne bi moglo biti turizma, ali nije da Buzet nije profitirao. Budimo iskreni, najveće izvorište u Istri nalazi se na Poreštini. Mi bez novca s obale ne bismo bili vodificirani 99,9 posto. Od 300 radnika vodovoda, njih 50 je u Buzetu. Tu su i doprinosi… Što će nam donijeti uslužno područje, vidjeti ćemo, ali vodovod je sveistarska priča i on je koliko buzetski, toliko i od svih ostalih jedinica lokalnih samouprava.

Govorimo li o jako potrebnim komponentama gospodarskog razvoja – što je s farmom za uzgoj svinja nedaleko Roča? Iz posla je zbog bolje ponude Danka Končara izbačen Željko Mandarić, koji je priložio i silno kvalitetnu analizu osječkog Poljoprivrednog fakulteta. S druge strane, a vjerujemo da bi već bili krenuli prvi Mandarićevi pršuti, za sada imamo Končarevo – ništa?

– Vjerojatno ništa. Mandarića sam čuo prije nekoliko dana. Končaru je u Finskoj nedavno izrečena kazna, bojim se da on ne zna što bi s genetskim centrom, svi se vrtimo u krug, a farma i dalje propada – ako uopće više ima što propasti. Grad, županija, država su u tom slučaju bespomoćn, kao što smo u tom slučaju bespomoćni kako Miletić i Plenković, tako i ja. Dobro je da smo do sada barem na osnovi komunalnih davanja kao grad uprihodovali nešto iznad milijun kuna.

U zadnjem setu pitanja posvetit ćemo se – izbornoj godini. Kad su u pitanju parlamentarni izbori, istinsku nevjericu izazvala su četiri mandata HDZ-a. Kako se čini, svakako i zbog golemih ulaganja države u istarsku infrastrukturu, danas su četiri mandata najsnažnije hrvatske stranke očekivana vrijednost. Uzmemo i da IDS ima tri – kome idu ostali mandati?

– Nisam kao mladi političar mislio da ću ovako nešto izgovoriti, ali da – sve je moguće. Butković može povući četiri, a mogao bi i pet mandata. To će vjerojatno poći za rukom i SDP-u, dok IDS – daj Bože kao prošli put. Mogao bi dobro proći i Možemo!, prostora ima za još nekoga, ali koga? Kod nas se nikad ne zna, što luđe to izvjesnije, samo bojim se da neka druga vlada ne bi izdržala duže od godinu dana, ali štetu koju bi prouzročila trebalo bi potom otklanjati dva mandata. Tako mi funkcioniramo kao narod.

Ne zamaram se županijskim, gradskim, a niti parlamentarnim izborima

Kako kažu Novi fosili, vrijeme leti, godine idu k’o minute. Kako svima, tako i vama. Kakva je projekcija vaše političke budućnosti? Novi mandat na čelu Buzeta ili prvo ime – županije?

– Da budem iskren, ne zamaram se ni županijskim ni gradskim izborima, a ni parlamentarnim. Toliko sam si puta postavio pitanje što mi sve to treba, ali ima nešto što je jače od vas. Taj moj »gradski« mandat bio je moj dug prema mom gradu – nakon njegovog isteka više nikome ne dugujem ništa.