Nedavno objavljeni roman “Pustolovine Tizi Enili – Eksperiment” jednog od naših najistaknutijih fotografa Damira Hoyke u kratkom je vremenskom razdoblju postao omiljeno štivo naših školaraca. Glavna junakinja – Tizi Enili po više je parametara čudnovata pojava u hrvatskoj književnosti. Što novoga u hrvatskom javnom prostoru donosi ovaj roman u nastavcima, kako je i zašto Hoyka treći put uplovio u literarne vode, gdje nalazi inspiraciju i boji li se konkurencije u fotobiznisu, otkriva nam u narednim redcima.

Što Vas je ponukalo na pisanje knjige koja je za naše podneblje po mnogočemu neobična?

– Kada umjesto fotografije posežem za drugim medijem – nekim koji nije moj matični medij – onda za to moram imati dobar razlog. Uglavnom je to neka ideja za koju vjerujem da svijet može učiniti boljim. Mom prvom odlasku u pisanje beleteristike – SF romanu “Xavia” – prethodile su četiri godine samouvjeravanja da se trebam držati fotografije i ne odlaziti u drugi medij. Ali tada sam naučio jednu stvar o sebi – kada imam ideju u koju vjerujem, ne mogu je se riješiti. Dok ona ne izađe van, nisam miran. Upravo ovdje, u Novom Vinodolskom, gradu u kojem često doživim inspirativne trenutke, 2005. sam počeo pisati “Xaviju”. A ovdje se artikulirala i ideja za Tizi.

Kada, u principu, dolazi do tih inspirativnih trenutaka?

– Pa najčešće je to doba ljeta, kada posao malo splasne, kada nema opterećenja i kada se mogu posvetiti sebi. Ovdje, u Novom, uz more, imam svoj zen. Tu dolaze ideje, posebno kada trčim. Imam svoju rutu – od plaže ispod Zubara do Crvenog križa, pa do Resorta i nazad. Prilikom bilo koje fizičke aktivnosti mozak mi brže radi i u tim se trenucima rađaju ideje. Dakle, nije riječ samo o fizičkim aktivnostima, već i o moždanim, ha-ha.

Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

“Xaviju” ste pisali četiri godine?

– Da. Onoliko koliko sam zaradio na “Xaviji” inače zaradim u jedan sat boljeg photo sessiona. No kad imam ideju za koju vjerujem da je važna, sve ostalo pada u drugi plan. Pisanje “Xavije” mi je bilo vrlo zahtjevno, ali sjajan feedback publike je brzo isprao sjećanje na sav uloženi napor. Ideja o Tizi i njezinu prvom romanu “Eksperiment” također se dugo kuhala, a skuhala se kad mi je, zbog koronavirusa, bio onemogućen rad, pa sam se mogao posvetiti smišljanju kako dati poticaj unaprjeđenju edukacije.

Jedinstvena imena

Neobično ime za glavnu junakinju – Tizi Enili…

– Kada razmišljam o imenovanju svojih junaka, odnosno junakinja, težim im uvijek davati jedinstvena imena. Moj je stav da svaki čovjek treba imati osjećaj da je poseban. Kako se dobar dio iskustava utkanih u ovaj roman bazira na razmišljanjima vezanim za edukaciju mojih kćeri, ime glavne junakinje odlučio sam stvoriti miješanjem njihovih triju imena – Tia, Zoe i Eni jednako Tizi Enili.

Kada kažete da su Vas kćeri inspirirale za pisanje ove edicije, na što mislite?

– Otac sam koji želi svojim kćerima pokazati da je znanje dobro, važno, zabavno i inspirativno. Uvijek se trudim naše razgovore i igru učiniti poučnim. Želim da naše zajedničko vrijeme urodi nekakvim plodom i da nije uzaludno trošenje vremena. Svaki je čovjek posebno osjetljiv na svoju djecu. Njima želiš dobro i konstantno smišljaš kako im olakšati i poboljšati život. Kada sam otkrio nove tehnike učenja i usvajanja znanja o kojima pišem u Eksperimentu, počeo sam ih primjenjivati na odgoj svojih kćeri. Uvidjevši da te metode donose rezultat, odlučio sam se na pisanje knjige sa željom da te metode postanu dostupne i privlačne svakom djetetu.

Koje biste zemlje izdvojili kao napredne na polju edukacije?

– Finci su me prilikom istraživanja najviše iznenadili. Razlog je to što tamošnjim profesorima nije važno da učenici znaju brzo i efikasno riješiti zadatke ili da pobjeđuju na natjecanjima. Važno im je da su učenici sretni. To mi je otvorilo oči. Ako imaš sretnog i motiviranog čovjeka – nemaš problema. On će te doći pitati, on će biti taj koji želi znati i on će trčati za tobom da mu daš znanje na koje ga se većinom mora prisiljavati. Kada sam krenuo pisati Tizi, kod nas se pojavila knjiga “Fenomenalno učenje iz Finske” autorice Kirsti Lonka, psihologinje obrazovanja. Čitajući je, shvatio sam da je niz metoda koje sam intuitivno primjenjivao na svojoj djeci zapravo ispravan i znanstveno osnovan. Stoga vjerujem da bi i one ideje iz mog romana koje još nisu uvedene u edukacijske sisteme, mogle biti korisne. Ključno je razmišljanje i asocijativno učenje, a ne repetitivno učenje napamet. U svakom slučaju, vjerujem u interdisciplinaran pristup razvijanju ideja, pa se nadam da će ideje iz Eksperimenta uspjeti inspirirati stručnjake u pedagogiji.

Foto M. RUBČIĆ

To je ono što je važno. Donosite i svoje ideje, ali i građu koja ima znanstveno utemeljenje.

– Kad pišem bilo što, volim mašti dati krila kako bi odletjela što je više moguće. No prije no što izađe u javnost – stavim joj olovne utege. Provjerim sve znanstvene izvore jer želim da ono što donosim ljudima bude znanstveno relevantno, odnosno zamislivo. Generalno sam čovjek koji, što god da radim – fotografiram, pišem, gletam punici zid – uvijek razmišljam kako bih to mogao napraviti bolje, brže, efikasnije. To sam prenio i na svoja razmišljanja o edukaciji. Mislim da trebamo doskočiti tomu da učenici često počinju učiti ono što ih zanima tek kad završe obavezni dio školovanja. Uvijek ima iznimaka, profesora koji su inspirativniji, koji te zainteresiraju za svoj predmet, no većinu vremena ti odnese učenje gomile predmeta koji te ne zanimaju, ali želiš imati dobru ocjenu. Osim toga, zašto učenicima od najranije dobi ne bi bili dani “alati” kojima bi informacije spremali kao trajne, korisne i zabavne. To bi im, vjerujem, podiglo i motivaciju. Zašto ne primijeniti metodu vizualizacije i naučiti djecu pretvarati niz nepovezanih informacija u sliku? Prilikom dosadašnjih više od dvadeset promocija Tizi turneje po Hrvatskoj shvatio sam da nisam jedini koji tako razmišlja.

Interaktivni susreti

Kad ste se već dotaknuli promocija, kakva su iskustva s njih?

– Tizi promocije težim koncipirati na način da budu mjesta razmjene ideja o unapređenju edukacije. To su interaktivni susreti na kojima sam susreo i velik broj prosvjetnih radnika. Najljepši mi je završni dio kada u razgovoru s publikom slušam zanimljive ideje i iskustva. U Samoboru mi je jedna majka ispričala kako joj se sestra odselila s mužem i dvoma djece u Njemačku. Dijete je krenulo u tamošnju školu i nakon tri mjeseca roditelji dobivaju poziv da dođu u školu. Znate kako je to kod nas – u školu se najčešće zove kada je riječ o nekom problemu. Roditelji dođu na sastanak s učiteljem koji im kaže: “Zvali smo vas jer smo primijetili da je vaše dijete izrazito talentirano na polju likovnosti. Molimo vas dozvolu da težište nastave vašeg djeteta ponekad stavimo upravo na likovno izražavanje”. Roditelji su ostali zabezeknuti, ali u romanu “Eksperiment” to je samorazumljiv način vođenja edukacije. Osnovni zadatak Tizinih učitelja je “nanjušiti” i razviti VIS pojedinog učenika. VIS je neologizam koji sam uveo, a označava sposobnost po kojoj je dijete karakteristično, ono u čemu je najjače. Moj je svjetonazor – radije imati jednog genijalnog matematičara, jednog genijalnog fizičara i jednog genijalnog fotografa u jednom razredu no svu trojicu osrednjih u svim trima područjima.

Ali naš je obrazovni sustav također izrodio uspješne profesionalce te velike znanstvenike i umjetnike. Pa i Vas, na koncu konca.

– Ha-ha, volim tu tezu. Često se susrećem s ovim što ste upravo kazali. Okej. Mnogi su se uspjeli izboriti jer su bili uporni, marljivi, hrabri, skloni riziku, prirodni talenti ili su dobili nasljednu građu koju su različitim metodama dobro razvili. No moje je pitanje: što bi tek bilo da smo imali podršku? Da nas je netko otkrio u ranom djetinjstvu i da su nas još tad počeli stimulirati. Vjerujem da bi nivo do kojeg bismo došli bio osjetno viši. Svi ćemo mi doći do neke razine. Da se danas i ukine škola, nekako bismo se snašli i preživjeli. Samo, kakav bi to bio način života? Želimo li tako živjeti?

Strip – prvi korak

Fotografijom se profesionalno bavite već više od 36 godina, otkako Vam je otac kupio prvi fotoaparat, čuveni Nikon F3. Kada ste o fotografiji počeli razmišljati filozofski?

– Volim reći da sam u fotografiju ušao vrlo iskreno. Kad kažem iskreno, mislim na to da sam ušao bez predumišljaja. Mislim da danas ljudi često u razne profesije idu s predumišljajem. Vide ili novac ili društveni status. Nemaju unutarnju, već vanjsku motivaciju. Studij smatraju sredstvom za dolazak do nekog drugog cilja, a kod mene to nije bio slučaj. Meni je sredstvo bio cilj – umjetnost zbog umjetnosti. Prilično sam rano ušao u vizualno izražavanje. Prve korake napravio sam u svijetu stripa, a još sam u osnovnoj školi, na poticaj mog djeda koji mi je kazao: “Zašto samo gubiš vrijeme čitajući, probaj nešto stvoriti”, napravio svoj prvi razredni magazin koji se zvao “Svemir”. U srednjoj sam “Svemir” prebacio na veći format, sadržajno bogatiji, a išle su i fotokopije.

Cijelo to vrijeme mučilo me pitanje: Što je umjetnost? Bio je to oblak koji nikako nisam uspijevao uhvatiti. Htio sam studirati kako bih saznao odgovor na pitanje što je umjetnost o fotografiji. Put me odveo u Beč, u kojem sam proveo tri godine. Imao sam sjajnu mentoricu Evu Choung Fux. Imao sam beskrajnu sreću imati inspirativnu mentoricu i situaciju u kojoj je student prepoznao mentoricu, a mentorica studenta. Uz njezino vodstvo našao sam svoje odgovore i objavio ih u eseju “Fotosofia” 1996. godine. U roku od dva tjedna esej je rasprodan, što znači da je filozofski pogled na fotografiju publici itekako važan i zanimljiv, a esej je i dandanas aktualan.

Godine 2006. pokrenuli ste istoimeni seminar koji je vrlo brzo postao izuzetno popularan i do dana današnjeg zadržao status jednog od najistaknutijih seminara takve prirode u Hrvatskoj, ali i šire. Koliko Vam je televizija pomogla, kao umjetniku?

– Važno je biti talentiran, a još važnije – marljiv. Ne smiješ čekati da se stvari dogode. Moraš raditi jer kada radiš, znatno povećavaš šanse da će te netko zapaziti. Moje su prve fotografije izašle u studentskom listu, nakon čega sam počeo raditi za tadašnji najpopularniji modni magazin “Svijet”. Nakon moje prve izložbe u Galeriji “Mirko Virius” u Zagrebu 1991. godine, na kojoj sam se pojavio lica obojenog u crno-bijelo, mediji su sa zanimanjem počeli pratiti moj rad. Popularnost mi se jednostavno dogodila tako što sam tragao za odgovorima na pitanja i radio ono što me veselilo – radio neobične fotografije. A na tom putu su mi se događale stvari koje su me vodile tako da sam se neplanski našao u ulozi profesionalnog fotografa.

Što volite izražavati fotografijom?

– Na mom seminaru Fotosofia imamo uvodni dio u kojem pričamo o smislu postojanja medija. Svaki nam medij omogućuje apstrahiranje jednog dijela stvarnosti koji ne želimo pokazati, onaj dio koji autoru za dotično djelo nije bitan. Upravo nesavršenost nekog medija, to što ne možemo “kopirati” cijelu stvarnost oko sebe, čini taj medij savršenim i daje nam slobodu izražavanja i poimanja. Fotografiju volim nazivati uvjetovanim ogledalom promatračeve duše. Ogledalo promatračeve duše jer ja, kreator neke fotografije, u nju ugrađujem svoja iskustva i znanja. Imam svoju kulturološku povijest, uočavam stvari za koje ja mislim da su važne, fotografiram ih i stavljam na zid. Publika dolazi pred tu fotografiju sa svojim iskustvima i znanjima te je promatra drugim – svojim očima. Zato je fotografija konotativan medij. Ona nije tu kako bi prenesla poruku, ona prenosi motivaciju za razmišljanje. Koliko sam ja, kao autor umjetničke fotografije, uspješan da publiku, koja je došla u galeriju, izvučem iz svakodnevice – to je važno. Publika gleda sebe u mome radu, a ja kao autor uvjetujem u kojem smjeru bi naš “razgovor” mogao ići. Kod pisane riječi mogu biti puno razumljiviji jer je pisana riječ denotativni medij. Kada je riječ o ideji poticaja edukaciji, taj medij mi je puno bolje odgovarao. Time sam bitno suzio širinu interpretiranja mojih razmišljanja i osigurao da putem djela “razgovaramo” upravo o onome o čemu želim.

Vlastita naklada

Danas se velik broj ljudi bavi fotografijom. Kako Vi doživljavate tu, recimo, konkurenciju?

– Njegujem autorski pristup. Kako bi moje autorstvo bilo što potpunije, ovaj roman sam izdao u vlastitoj nakladi. Najsretniji sam kada mogu utjecati na finalni izgled što većeg broja parametara koji su vezani za moj rad. Što se tiče Vašeg pitanja, vrlo se dobro sjećam svog laboratorija u kupaonici, pa u podrumu, gdje sam u osamdesetima i devedesetima izoliran od svijeta provodio dane uživajući okružen fotokemikalijama ne baš privlačnog mirisa. Budući da je to bilo vrijeme početka kućnih računala, pitao sam se kad će više patentirati digitalnu fotografiju. Nisam se pitao hoće li, nego kada će. I konačno, sredinom devedesetih, dogodilo se. Niz kolega je na to gledao kao pomodni štos i tvrdio kako to nikada neće doseći kvalitetu i profinjenost analogne fotografije. Vjerujem da se nisu mogli pomiriti da većinu onoga što smo znali o tehnološkoj strani fotografije – ja sam imao dvije debele bilježnice zapisanih svojih formula za razvijanje negativa – i većinu teško stjecanih fotoznanja, možemo baciti u smeće. Ako promjene prihvatiš odmah – ideš dalje. Ako ih odbijaš i ne želiš si priznati kako su promjene neminovne – zaostaješ. Dok su mnoge kolege pokušavale glorificirati analognu fotografiju, no ja sam je se jedva čekao riješiti. Volim fotografiju kao medij i želim joj dobro, bez obzira na to što promjene donose nove izazove i moguće opasnosti po profesionalno bavljenje njome. Digitalna je fotografija donijela drugu revoluciju, nakon one iz 1888. kada je prvi put amater na cesti mogao snimiti fotografiju. Posebice je bio divan trenutak kada se digitalna tehnologija spojila s mobilnim telefonima. Sada svi u džepu imamo “pisaljku svjetlom”, i odjednom – svi fotografiramo. Većina je mojih kolega kazala: “Užas”! A ja sam rekao: “Super”! Nikada se nisam osjećao ugroženim jer netko može naučiti tehnologiju fotografiranja, ali ne može imati “bujnu maštu” koju ja imam.

Novi je roman, kako ste kazali, u autorskoj nakladi. Gdje ga se može nabaviti?

– Informacije se nalaze na stranici www.hoyka.com u meniju pod stavkom “Pustolovine Tizi Enili”.

Na početku razgovora kazali ste da u Novom Vinodolskom nalazite svoje zen, inspirirajuće trenutke. Nije ni čudo kako Vas sudbina cijelog života veže za taj grad?

– Kad si trideset godina u jednom gradu, već si građanin toga grada. Još sam u djetinjstvu ljetovao ovdje s obitelji. Otac moje prve supruge Neve je iz Novog, a u trenutku kada sam upoznao svoju drugu suprugu Alenku bilo mi je užasno duhovito što je za prvi vikend na moru predložila – Novi Vinodolski! Ha-ha. Ostao sam sav u čudu, od svih mjesta baš u Novi Vinodolski i onda mi kaže da i ona ima stan u Novom. Tako da, u pravu ste, život me konstantno veže uz taj moj Novi, u kojem se doista osjećam kao kod kuće i koji me svakodnevno inspirira.