RIJEKA – Da je Ina prije desetak godina krenula u gradnju postrojenja za obradu teških ostataka nafte (koking) u riječkoj rafineriji, danas Hrvatska ne bi bila u poziciji da mora tražiti odgodu za uvoz vakuumskog plinskog ulja iz Rusije, glavne sirovine za proizvodnju dizelskog goriva, kojeg i inače proizvodi premalo za potrebe domaćeg i dijela tržišta susjednih zemalja koje opskrbljuje derivatima.
Time Hrvatska i Ina neizravno podupiru nastojanja mađarskih vlasti, na čelu s premijerom Viktorom Orbanom, političkim prijateljem Vladimira Putina, koji prilično uspješno potkopava europske planove za uvođenje embarga na uvoz ruskog plina i nafte, koliko god ti planovi bili klimavi već u startu.

Orban je u razgovorima s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen isposlovao, kako izvješćuju europski mediji, preispitivanje uvođenja ionako labavog embarga na uvoz ruske nafte i plina, pri čemu je Von der Leyen najavila kako će pozvati regionalne kompanije i države da ojačaju suradnju na području naftne infrastrukture.

Desetljeće kasnije

Što bi to moglo značiti za Hrvatsku – MOL još od vremena Ive Sanadera, koji je osuđen za primanje mita od Mađara, kontrolira Inu, a posredno, preko tvrtki pod kontrolom osoba blisko povezanih s MOL-om, i tijek dobrog dijela plina iz hrvatskog LNG terminala. Sada, prema dostupnim informacijama nakon sastanka Orbana i Von der Leyen, predsjednice Europske komisije, pokušava uspostaviti kontrolu i nad tijekom nafte u Janafovom naftovodu, o kojemu MOL-ove rafinerije ovise u slučaju prekida isporuke nafte iz Rusije.

Izgradnja koking postrojenja u Rijeci tek je na pola puta i bit će završena, u najboljem slučaju, krajem 2024. godine, sa zakašnjenjem od najmanje cijelog jednog desetljeća u odnosu na planirano, a podsjetimo, izgradnju kokinga u Rijeci mađarska je strana u Ini uvjetovala gašenjem proizvodnje u Sisku, pa onda i izvozom nafte s hrvatskih polja u MOL-ove rafinerije, kao i drugim zahtjevima, čime se projekt koji je trebao biti započet neposredno nakon izgradnje hidrokreking postrojenja u Rijeci, protegao za cijelo desetljeće. Riječka rafinerija, Ina i domaće tržište derivata sada bi itekako mogli osjetiti posljedice tog otezanja, u prvom redu kroz neizvjesnost opskrbe dizelskim gorivom koje riječka rafinerija proizvodi od vakuumskog plinskog ulja uvezenog iz ruskih rafinerija.

Rafinerija u Rijeci, ni inače, kad je uvoz iz Rusije bio neupitan, nije proizvodila dovoljno dizelskog goriva za potrebe domaćeg tržišta pa ga se u Hrvatsku godišnje uvozilo i do 400 tisuća tona. Dizela i benzina mogla bi proizvoditi daleko više, ali nije tehnološki dovršena – nedostaje joj postrojenje za preradu teških ostataka nafte. Zbog čega je ono važno? U procesu prerade sirove nafte, ona prvo odlazi u postrojenje atmosferske destilacije, a potom u postrojenje vakuumske destilacije, iz kojega se vakuumska plinska ulja dalje šalju na preradu u hidrokreking postrojenje koje je riječka rafinerija pustila u pogon prije desetak godina. Ostatak iz vakuumske destilacije, a riječ je o praktički mazutu, ili teškom ostatku, trebao bi se prerađivati u postrojenju za obradu u kojemu se taj teški ostatak prerađuje u dizel, benzin i petrol koks. Pritom je projektirani kapacitet prerade sirove nafte u Rijeci, s koking postrojenjem oko 4,5 milijuna tona sirove nafte godišnje, čime bi se zadovoljile sve potrebe domaćeg i dijela okolnih tržišta, bez potrebe za uvozom vakuumskog plinskog ulja za proizvodnju dizela.

Loša cijena

U sadašnjem trenutku postrojenja atmosferske i vakuumske destilacije, kao i hidrokrekinga u Rijeci, mogla bi preraditi navedenih 4,5 milijuna tona sirove nafte, no to bi značilo da bi u rafineriji ostalo oko 700 tisuća tona teškog ostatka nafte koji sama ne može preraditi jer koking postrojenje još nije izgrađeno, a na tržištu ga ne bi mogla plasirati zbog slabe potražnje i još lošije cijene te frakcije. Zbog toga rafinerija prerađuje u prosjeku svega između dva milijuna i 2,8 milijuna tona nafte godišnje, a uvoz poluproizvoda – vakuumskog plinskog ulja iz Rusije, ima ekonomsku opravdanost, iako je sa strateške strane, sigurnosti opskrbe, posve jasno da je koking postrojenje odavno trebalo biti izgrađeno. Najnovije Orbanove izjave o mađarskom gubitku luke, odnosno Rijeke, dodatno potvrđuju stratešku važnost završetka tehnološkog procesa modernizacije riječke rafinerije.
Ina bi i s ekonomske strane, izgradnjom tog postrojenja vrijednog gotovo četiri milijarde kuna, s pratećom infrastrukturom, bila u plusu jer interni izračuni u Ini, još prije više od desetljeća, pokazivali su da bi ono donosilo godišnju zaradu od oko 40 milijuna eura. U deset godina, to je 400 milijuna eura, što je oko tri milijarde kuna ili oko tri četvrtine od ukupne investicije u gradnju kokinga.

Pritom Ina ne bi morala uvoziti vakuumsko plinsko ulje, već isključivo sirovu naftu, a zahvaljujući svom položaju na moru, Rijeci je dostupna nafta iz bilo kojeg dijela svijeta. Proizvodnja dizela ovako bi mogla doći pod znak pitanja, jer prekine li se uvoz sirovine iz Rusije, vakuumsko plinsko ulje se teoretski može nabaviti, no na tržištu ga neće biti dovoljno pa je pitanje po kojoj cijeni i hoće li to uopće biti moguće. Vjerojatno hoće, jer će se off-shore tvrtke i mešetari pobrinuti da zadovolje potrebe tržišta, ako treba i preprodajom ruskih sirovina i derivata, no jednako sigurno će pritom uzeti i nemali dio kolača, a cijenu će na kraju plaćati kupci na benzinskim crpkama u Hrvatskoj.