Najvažniji HDZ-ov koalicijski partner, SDSS, ne mora brinuti o tome sa čime će na idućim parlamentarnim izborima izaći pred birače, oni gotovo da imaju tri zajamčena mjesta u Saboru. HSLS je, pak, stranka koja se udomaćila na HDZ-ovoj izbornoj listi, pa ni oni ne trebaju biti u strahu za svoj parlamentarni status. Međutim, u HNS-u, koji je, premda sa samo jednim zastupnikom, uspio politički preživjeti posljednje izbore za Sabor, vjerojatno osjećaju određenu nelagodu kada pomisle da se već približava polovica mandata Vlade koju i oni podržavaju. U onoj prošloj narodnjaci su vodili nekoliko resora, isticali su da su unutar njih, posebno vezano za obrazovanje, napravili neke bitne stvari, ali svejedno su se jedva spasili od potpune političke marginalizacije.

Stranku je od tada preuzeo Stjepan Čuraj, koji je nedavno zamalo postao ministar graditeljstva, čime bi vidljivost HNS-a sigurno porasla, ali predsjednik HSLS-a Dario Hrebak stopirao je tu ideju premijera Andreja Plenkovića. HNS bi, dakle, morao na neki drugi način postati prepoznatljiviji biračima. I Čuraj je krenuo na put i zainteresiranima objašnjava reformske inicijative HNS-a. HSLS se također povremeno nastoji profilirati kao ipak samostalan politički entitet, pa sada tako traže da se neoporezivi primitak studenata s 15 tisuća poveća na 25 tisuća kuna. No, HNS-ovci su puno ambiciozniji. Čuraj po Hrvatskoj predstavlja pogodnosti radnog tjedna koji bi trajao samo 36 sati, jedinstvenih natječaja za zapošljavanje u javnoj i državnoj službi, liberalizacije drugog mirovinskog stupa i decentralizacije poreza na dohodak. Može se reči i da time radi svojevrstan javni pritisak na premijera i HDZ, o kojima isključivo ovisi hoće li barem nešto od spomenutog biti operacionalizirano.

– Prvo te naše prijedloge prezentiram na terenu, usklađujemo ih s onim što čujemo od ljudi, a do kraja mjeseca ću to iznijeti na koalicijskom sastanku. Mi sada potičemo javnu raspravu o ovim reformskim iskoracima i očekujem da nam partneri kažu da to prihvaćaju ili da obrazlože zašto su protiv, zbog čega se to ne može provesti. HNS, naravno, nije u poziciji da bilo što uvjetuje, ali želimo svojim promišljanjem dati doprinos. Dio onoga za što se zalažemo ne bi bilo teško realizirati, to su promjene koje se tiču poreza na dohodak i prijema u državnu službu, a svjesni smo da bi za intervencije u radni tjedan i drugi mirovinski stup trebalo više vremena, rekao nam je Čuraj.

On ostavlja mogućnost da HNS, u slučaju odbijenice HDZ-a, svejedno uputi u saborsku proceduri neki zakonski prijedlog na tragu reformi što ih zagovaraju.

– Nije to nemoguće, premda je jasno da takav zakon ne bi bio usvojen u parlamentu ako bi mu se HDZ protivio. Svelo bi se to na medijsku promociju HNS-a u unaprijed izgubljenoj političkoj bitci. Oporba je, naime, toliko heterogena da ne može okupiti više od pedesetak zastupnika i zato nisam siguran da želimo ići tim putem, napominje predsjednik HNS-a.

Kad je riječ o samom sadržaju, narodnjaci su uvjereni da je 36-satni radni tjedan budućnost. To bi, kaže Čuraj, otvorilo prostor ljudima da odrađuju još jedan posao, “mini job”, kojeg bi se tretiralo samo s 15 posto mirovinskog poreza, ništa drugo.

– Moglo bi se do četvrtka raditi jedan, a onda petkom i vikendom drugi posao, a bez traženja dozvole matičnog poslodavca. Voljeli bismo kada bi se institucije, zatim HUP, očitovali o ovoj ideji, koja odlično funkcionira u Njemačkoj. Ajmo razgovarati, možda nam kažu da još nije došlo vrijeme za to, ali hoće ako ćemo tome ozbiljno pristupiti. Rijetko je ono što je HNS predlagao bilo odmah općeprihvaćeno, ali s vremenom je to u potpunosti zaživjelo. Netko to mora pokrenuti, naglašava Čuraj.

U sklopu HNS-ovog reformskog paketa je i takozvani – antiuhljebnički zakon. Čurajeva je tu intencija možda i skinuti sa stranke stigmu klijentelizma, koja ju je godinama pratila.

– Jedinstvenim sustavom zapošljavanja u javnu i državnu službu izbjeglo bi zapošljavanje preko veze. Temelj bi jedino bila kompetencija i jedinstvene rang liste kandidata, po uzoru na EPSO agenciju. Testiralo bi se određeno znanje, vještine, vrednovalo afinitete zbog različitih potreba po pojedinim resorima. Kod nas bi te natječaja mogla provoditi Agencija za vanjsko vrednovanje, kao i za državnu maturu, a cilj ne bi bio popunjavanje nekog radnog mjesta već sastavljanje popisa uspješnih kandidata za potencijalno zapošljavanje kada se ukaže potreba. Osigurala bi se tranaparentnost, da sve bude neovisno, po strogim kriterijima, pa se onda ne bi postavljalo pitanje zašto je, recimo, zaposlen premijerov sin jer testiranja bi bila egzaktna, povećala bi se mogućnost zapošljavanja najkvalitetnijih tamo gdje su najpotrebniji, zaključuje Čuraj.