U Briselu malo toga vole kao opširne izvještaje. Iako dokumenti relevantni za politički smjer europske zajednice inače ostaju zatočeni u opskurnosti i birokratskoj dosadi, jedan od takvih proteklog je tjedna uspio probiti debelu medijsku granicu koja donositelje odluka obično štiti od mrkih pogleda, javne kritike i poziva na odgovornost.

Izvještaj o europskoj kompetitivnosti kojeg je predstavio bivši predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi ponovno je ozvučio alarme upozorenja oko činjenice da najmoćnije zemlje Europske unije gospodarski zaostaju za svjetskom konkurencijom te ustvrdio kako EU treba pokrenuti obilni ciklus ulaganja kojim će zaostatak smanjiti.

Kineska prašina

Kum europskog neoliberalizma, čija se riječ o elitnim krugovima sluša s pozornošću, nije se previše zamarao s evaluacijom dosadašnjih pogrešaka i kritikom vlastitog kabala, već se »okrenuo budućnosti« i naveo kako su za hvatanje koraka za SAD-om i Kinom, posebno kada se o inovacijama i visokoj tehnologiji radi, potrebne godišnje investicije od barem 750 milijardi eura. I dok je kaskanje za američkim tvrtkama i voljnost europskog kapitala da odseli preko bare opisao pomalo rezignirano, gutanje kineske prašine izazvalo je nešto snažniju reakciju.

– Kineska konkurencija postaje izražena u industrijama kao što su čista tehnologija i električna vozila, jer je pokretana snažnom kombinacijom masovnih industrijskih politika i subvencija, brzih inovacija, kontrole sirovina i sposobnosti proizvodnje u kontinentalnim razmjerima. Povećanje oslanjanja na Kinu možda nudi najjeftiniji i najefikasniji put postizanja naših ciljeva dekarbonizacije, ali kinesko državno potpomaganje konkurenata također predstavlja prijetnju našoj čistoj tehnologiji i auto-industriji, pisao je Draghi znajući da najjače europske struje plivaju uz njegove riječi.

U iščekivanju glasovanja kojim će 27 zemalja članica odlučiti hoće li za iduću petoljetku nabiti carine na kineska električna vozila (EV), ne čudi da prvi je potez europskog jesenskog buđenja upravo zaštita europskih proizvođača od mučkog komunističkog dampinga. Kako bi prikočila percipiranog takmaca, očekuje se kako će EU u narednim tjednima potvrditi političko poskupljenje kineskih EV-a u rangu od 8 do 35 posto, no ono što niti najupućenijim odijelima po briselskim hodnicima nije poznato jest kako vlastiti proizvod učiniti tržišno atraktivnijim. Dosad upotrebljavana taktika javnog cmizdrenja oko »nepoštenog« kineskog ekonomskog modela koji – sada je očigledno – šiša sve čega su se europski mozgovi u posljednjih dvadesetak godina sjetili nije izrodila jestive plodove. Zauzvrat, nastavak srljanja u jalovi protekcionizam ozbiljno je narušio odnose s najvažnijim europskim gospodarskim partnerom do te razine da Peking ne bi puno plakao kada bi cure i dečki iz novoposloženog tima Ursule von der Leyen odlučili prerezati granu na kojoj sjede.

Kronologija de-riskinga

Carine na kineska električna vozila, inače uvedene u srpnju, slijede strategiju tzv. smanjenja rizika (de-risking) koju je predsjednica Europske komisije ponosno obznanila u ožujku prošle godine. Proglašavanje Kine »i partnerom, i ekonomskim konkurentom, i sistemskim rivalom« tada je trebalo označiti novu eru u europsko-kineskim odnosima koja će biti prilagođena europskoj globalnoj poziciji nakon naglog rezanja veza s Rusijom. Kako je dotadašnji plan o smanjivanju ekonomske i drugih vrsta suradnji s Kinom nazvan »odvajanje« (de-coupling ili de-linking) zvučao grubo te strašio investitore s obje strane, briselski je nemir rezultirao ponovnim posezanjem u rječnik korporativnog novogovora, modificiranjem strategije i otvorenim priznanjem da Unija bez Kine i njezinog gospodarstva jednostavno ne može. S obzirom na to da je u suprotnom Europi prijetilo bezizlazno zaglavljivanje između vlastitih interesa i svjetskih hegemonijskih obračuna svog jedinog saveznika, de-risking s Kinom činio se naizgled kao pametno odgađanje konačnog blokovskog svrstavanja dok se geopolitičke okolnosti, koje su gotovo u potpunosti izvan europske kontrole, ne razjasne. Do tada, čelne zemlje transnacionalne hijerarhije imat će vremena da smanje biznis s dalekoistočnim gigantom bez naknadnih šokova.

Naravno, Kinezima takva ambivalentnost i nepouzdanost nisu bile drage, a svako europsko zaoštravanje, bilo u retorici, bilo preko novih carina na kineske proizvode i raznih istraga o navodnim nepoštivanjima tržišnih pravila, popratili su recipročnim odgovorima. Povrh toga, arogantna dociranja von der Leyen i njezinih podređenika na odlasku, povjerenika za unutarnje tržište Thierryja Bretona i visokog predstavnika za vanjske poslove Josepa Borrella, nisu se uklapala u kinesko poimanje partnerskog odnosa koji se temelji na predvidljivosti u međunarodnim odnosima i trgovini, a najčešće niti u ispunjavanje europskih gospodarskih interesa. Za ilustraciju, prema podacima Eurostata za lanjsku godinu, zemlje EU-a čak 20 posto svojih uvoza obavljaju iz Kine (udio uvoza iz SAD-a iznosi 14 posto), a cijela kinesko-europska trgovina, čija je financijska vrijednost dosegla 739 milijardi eura, čini 15 posto sve europske razmjene.

Također, kao poseban problem za EU zemlje koje žele jačanje kontakata s najvećim svjetskim proizvođačem i izvoznikom prometnuo se manjak suverenosti nacionalnih vlasti kada je u pitanju mogućnost razvoja bilateralne suradnje. Nigdje to nije bolje ilustrirano nego pri šlepanjima njemačke aristokratkinje na sastanke Emmanuela Macrona s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom od kojih je prvi održan lani u Pekingu, a drugi ove godine u Parizu, a koji su u očima azijske javnosti ponizili francuskog lidera i europsku naciju s najvećim međunarodnim kredom. S druge strane, Xijevi proljetni posjeti Mađarskoj i EU kandidatu Srbiji izazvali su bijes niza europskih dužnosnika koji su osjetili kako Budimpešta i Beograd ne slijede političke naloge napisane negdje drugdje, pa živčanim sinofobnim krugovima nije ostalo drugo nego da povratak najmoćnijeg Kineza u Europu nakon pet godina protumače kao »pokušaj razjedinjavanja Europe«. Osamnaest mjeseci nakon praktične implementacije de-riskinga jasno je kako su paranoja i iritabilnost luzera koji ne znaju zašto gube jedini parametri po kojima Europska unija bilježi rast, za razliku od njenih gospodarskih i političkih mišića kojih vladajuća struktura očito nije u stanju nabildati.

Njemačka veza

Uz to što je nepredvidljivost europske politike loša za biznis, ona i koči rješavanje globalnih pitanja poput klimatske krize i ratova, a s obzirom na to da Europa još njeguje iluzije da je Kini rival s kojim se može natjecati, njen akutni problem nije samo nemogućnost realističnog evaluiranja vlastite pozicije, nego i manjak koherentne političke vizije. Nakon što su cijelo desetljeće blokirali suradnju s Kinom u području solarne tehnologije i fotonaponskih ćelija te promašenim carinjenjem značajno poskupili razvoj cijelog zelenog sektora, kopiranje američke politike ostala je jedina karta koju EU pod diktatom von der Leyen zna odigrati. Kao da je Merkeličin telefon godinama prisluškivan iz Pekinga, a ne Marylanda, Brisel je pod izlikom »sigurnosnih rizika« na britansku i američku zabranu kineske 5G tehnologije odgovorio vlastitim restrikcijama na proizvode tvrtki Huawei i ZTE, no ponovno uz ograničeni uspjeh. Prema pisanju Euronewsa, dosad je samo 11 EU država prihvatilo ove naputke i pokrenulo pravne korake protiv kineskih telekomunikacija, a u tom je poduhvatu najdalje otišla Njemačka koja je svojim telekomima naredila da uklone već instaliranu Huaweijevu mobilnu infrastrukturu. Uz aktualnu zabranu uvoza pamuka zbog navodnih kineskih kršenja radničkih prava, EU već neko vrijeme razmatra proširivanje carina na proizvode od čelika i aluminija, ponovno optužujući Kineze da dampingom žele potaracati domaću industriju. Kina je lani uzvratila oštrom kontrolom izvoza na galij i germanij, elemente u čijoj je proizvodnji apsolutni monopolist, a koji su ključni za globalnu industriju poluvodiča.

Ipak, većina ovih mjera nije izazvala kontroverze kao što je to bilo s carinjenjem kineskih električnih vozila protiv kog se kineska vlada (kineski ministar trgovine Wang Wentao trenutno se nalazi na proputovanju po Europi) svesrdno bori, ali uzalud. Pomalo neočekivano, najveći otpor ovim je carinama pružila Njemačka, a hongkonški South China Morning Post zajedničko kinesko-njemačko lobiranje protumačio je strahom Berlina od pekinške odmazde kada su u pitanju auto-komponente za BMW-e, Mercedese i Volkswagene. Kao ekonomski najmoćnija zemlja Europe, Njemačka u cijeloj priči ima jako puno toga za izgubiti. S obzirom na to da čak 25 posto cijele trgovine između EU i Kine otpada na Njemačku, te da je upravo Kina osmu godinu zaredom glavni njemački gospodarski partner, značajan udio njemačkih industrijalaca i dalje ima veliku korist od ove suradnje, posebice zbog pozamašnog broja proizvodnih pogona koji su otišli putem jeftinije radne snage i energenata. Iako popraćen negodovanjem europskih desničara i članova vlastite disfunkcionalne koalicije koji su kazali kako ne poštuje duh de-riskinga, njemački kancelar Olaf Scholz u travnju je uzeo tucet direktora najvećih njemačkih kompanija kao što su BMW, BASF i Thyssenkrupp pa otputovao put Pekinga kako bi za svoje kapitaliste skuhao unosne dilove.

Da njemački biznismeni u Kini nikako ne namjeravaju napustiti svoje profitabilne investicije (Njemačka je zaslužna za 40-ak posto europskih investicija u Kinu unazad šest godina) u prošlogodišnjem je intervjuu potvrdio i Michael Schumann, čelnik asocijacije BWA čiji je zadatak da okuplja njemačke kompanije koje posluju u inozemstvu. Kritiziravši »histeričnu demonizaciju Kine«, Schumann je naveo kako je de-risking neiskrena strategija jer s jedne strane tvrdi kako su Njemačka i Europa zainteresirane za suradnju, a s druge rade suprotno.

»Većina njemačkih biznisa u Kini ili je upravo napravila nove proizvodne pogone ili planira proširiti ulaganja. Mnogi mi govore da ondje žele jačati svoje istraživanje i razvoj i okoristiti se kineskim inovacijskim okolišem. Njemačke kompanije u Kini uglavnom su profitabilne i one su tamo da bi ostale, a mislim da postoji raskorak između političke retorike u medijima i stvarnih iskustava njemačkih kompanija u Kini. Legitimno je nastojati povećati ekonomsku otpornost kroz nacionalne strategije, ali pitanje je zašto se rade strategije za Kinu, a ne strategije otpornosti u različitim gospodarskim sektorima«, naveo je neformalni glasnogovornik izmještenog njemačkog kapitala, ostavivši pitanje »kome onda de-risking koristi?« neodgovoreno.

Tehnološka zaostalost

Rupetine unutar »kineske strategije« EU-a nigdje nisu vidljivije nego kada su u pitanju energetika i zelena tranzicija. U nekom zdravijem svijetu u kojem bi opći razvoj i dizanje životnog standarda svojih stanovnika političkim tvorevinama bili daleko na prvom mjestu, Europska unija bi kao samosvjesni blok prepoznala da bez uže političke, a posebno ekonomske suradnje s Kinom nema šanse postići samozadane ciljeve napuštanja fosilnih goriva i dekarbonizacije, a kamoli držati razvojni korak s SAD-om. Puno je već pisano o energetskoj politici najvažnije zemlje Unije čije uništavanje nuklearki i ponovno paljenje termoelektrana na ugljen nitko od ostalih članica, srećom, nije prekopirao. No za dostizanje kontinentalne klimatske neutralnosti do 2050. godine Europa nema alternative nego da sa daleko odmaklim svjetskim prvakom u instalacijama solarne i vjetroelektranske infrastrukture stvori savez na znanstvenoj, političkoj, proizvodnoj i trgovinskoj razini. Nažalost, iako je Kina prema podacima Bloomberga 2023. godine postavila više solarnih kapaciteta nego ijedna druga zemlja u cijeloj svojoj povijesti, te je odgovorna za gotovo dvije trećine svih vjetro- i solarnih elektrana koje se trenutno postavljaju, kao i većinu nuklearnih elektrana, briselske glave ovu priliku nisu razmotrile. Teško je oduprijeti se dojmu kako kolonijalna patologija sprječava Europu da se suoči i nauči nešto iz realnosti u kojoj su kineske znanstvene institucije (prema novom istraživanju NATO-u bliskog instituta ASPI) vodeće u 57 od 64 promatrana tehnološka sektora, američke u njih sedam, pri čemu EU bilježi tek nekolicinu trećih mjesta.

Prihvaćanje trgovinskog rata protiv Kine kog je sad već davno pokrenuo Donald Trump u međuvremenu nagriza i područja gdje je suradnja bila tiha, ali pozitivna. U središte pažnje proteklih je mjeseci Europska komisija ponovno stavila problematične joj politike kineske države, pretvorivši njene subvencije u središnju točku javnog razdora i potencijalnih carinskih sankcija, zbog čega Kina prijeti istom mjerom kada je u pitanju europski izvoz svinjetine, mliječnih proizvoda i alkohola. Također, nije poznato na kojim pravnim temeljima EU može njurgati o »nelojalnoj konkurenciji« s obzirom da svoje industrije i sama obilato podržava, no očigledno je da loše korištenje subvencija koje godinama nisu korištene za razvoj već prvenstveno pretakanje u privatne džepove moćnika sada dolaze na naplatu. Europa nema vlastite tehnološke divove koji bi konkurirali američkom Googleu, Microsoftu, Appleu, Meti i Amazonu, kineskom Tencentu, Alibabi, Douyinu/TikToku i Taobau ili čak ruskom Yandexu i VKontaktu. Tradicionalno jaka europska auto-industrija ili je rasprodana Amerikancima ili muku muči s prekomjernim cijenama energenata, a dok se desetine milijuna eura troše na projekte kao što je mitski robotaksi Mate Rimca, niti uspjeh ovakvih investicija ne sadrži potencijal ublažavanja zagušenosti europskih gradova. Iako im je početna pozicija bila izvrsna te iako su u razvoj električnih automobila uložili značajne svote, europski proizvođači još su uvijek miljama daleko od plasiranja konkurencije široko dostupnim brendovima kao što su kineski BYD i Geely.

Rješenje je bilateralno

Iz svega se da zaključiti da vodeće zemlje Unije nisu zadovoljne razvojem svog suparnika i da su Kinu, kao i SAD, preferirali kada je bila samo velika tvornica koju će eksploatirati i u koju će autsorsati svoje gubitaše. Posebno im je draga Kina bila kada je njen status na međunarodnoj sceni odgovarao niskom gospodarskom stadiju, no sada kada se odmetnula iz namijenjene im uloge, Europa s njom ne zna što će, dok bi Amerika na sve načine, pa i ratom, željela zaustaviti njeno uzdizanje na mjesto svjetske sile broj jedan. Ovotjedna izjava Josepa Borrella samo je jedan u seriji dokaza da će tanjenje đon-obraza i ispiranje nadmene bahatosti iz mentaliteta zapadnih političara biti povijesno težak zadatak.

– Za nas glavna geopolitička prijetnja je Rusija, a budućnost odnosa EU-a i Kine ovisit će o poziciji Pekinga po pitanju Ukrajine i njenom ravnanju prema Rusiji, kostriješio se vrtlar za kog je sve izvan Europske unije džungla, dok je bipolarni Berlin istovremeno u Tajvanski tjesnac slao svoje ratne brodove. Nema sumnje kako su ove provokacije ohrabrene nedavnim huškanjima glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga koji je obećavao kako će »saveznici naplatiti cijenu« Kini za tobožnje »potpirivanje najvećeg oružanog sukoba u Europi od Drugog svjetskog rata«.

Međutim, izvan ratobornog mjehura europskih psihopata ostaje činjenica da bi rezanje veza između Europske unije i Kine azijska velesila od 1.4 milijarde ljudi mogla prebroditi, a da bi ono za europsku ekonomiju bilo ravno potpisivanju smrtne presude. Ponavljanje samosakaćenja poput onog kojim se Unija odrekla jeftinih ruskih energenata 500 bi milijuna građana gurnulo u krizu kakvu kontinent u svojoj mirnodopskoj povijesti nije vidio, te naprama kojoj bi porasti cijena struje i plina od 150 i 350 posto izgledali kao dobitak na lotu. Toga su svjesni i oni čija su usta najbliža ušima europske elite. Prema ispitivanju kojeg je Europska centralna banka provela među 65 europskih multinacionalnih kompanija, njih čak 61 je odgovorilo kako bi nadomještanje njihovih potreba za kineskim proizvodima bilo »teško« i »vrlo teško« izvesti, što znači da njegovanje odnosa s Kinom za EU postaje pitanje od najvišeg sigurnosnog, a ne samo gospodarskog značaja. Da će Kina lakše steći druge kupce za svoje proizvode nego što će Europa naći novog partnera koji će ju biti voljan opskrbljivati po bagatelnim cijenama jasno je i studentima prve godine političkih studija.

Stoga je za očekivati kako će se sve veći broj europskih država htjeti osigurati od novih naprasnih odluka iz Brisela te poučeni mađarskim primjerom ojačati bilateralne odnose s Kinom. Iako je oštro desna talijanska vlada prepoznala svoje početničke pogreške i ovog ljeta obnovila dio političke i gospodarske suradnje najvažnijom euroazijskom ekonomijom, ovaj će trend prema svemu sudeći pokrenuti Španjolska. Njezin premijer Pedro Sanchez prošlog je tjedna u Pekingu pokušao zaštititi svoje ogromne izvoze svinjetine i ispregovarati dogovor o nastavku uvoza kineskih električnih vozila, oboje razmjena u kojima je Madrid vodeći u Uniji, a usput je osigurao i milijardu dolara vrijednu investiciju u sklopu koje će Kinezi u Španjolskoj izgraditi proizvodni pogon elektrolizera za zeleni vodik.

– Cilj Kineske komunističke partije je sistemska promjena međunarodnog poretka u kom će Kina biti u centru. Vidjeli smo kineske pozicije u multilateralnim tijelima koje pokazuju njenu predanost da promovira alternativnu viziju svjetskog poretka, i dalje će strašiti Ursula von der Leyen, nesvjesna toga da je sve manje svjetskih država i političara koji bi željeli sačuvati poredak s Europom igdje blizu njegovog vrha. I dok Kinezi budu radili na onome o čemu 27 Komisijinih autokrata samo blebeće, gubitnici u igri zvanoj kapitalizam imaju pravo da se ljute. Ipak, takva ljutnja pretočena u političku akciju ne može izroditi ničim dobrim, pogotovo kada gubitnici uz višak suprematističkih težnji posjeduju nuklearno oružje. Kada srdžba poraženih hegemonista u konačnici postane prejaka, europski se narodi mogu samo nadati da će u novoj igri, u kojoj će se umjesto baterija, mlijeka i mesa razmjenjivati smrtonosne bombe, ostati sporedni igrači.