INSPIRATIVNA HUMANOST

Deset godina socijalne samoposluge Rijeka: Dajemo se srcom i dušom, osmijehom i riječima ohrabrenja

Mirjana Grce

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Da nema ljudi otvorenog srca i dobre volje, ne bi bilo ni Socijalne samoposluge. Pozvani smo pomagati ljudima kojima pomoć treba – to je naš ispit savjesti. Rijeka ima veliko srce. Što reći nakon deset godina? Samo: hvala, sažela je rad Elida Verunica, voditeljica Socijalne samoposluge



Priča o Socijalnoj samoposluzi »Kruh sv. Elizabete« riječka je priča koja je postala i hrvatska. Osnovana je prije deset godina i inspirirala mnoge, te danas po uzoru na nju socijalne samoposluge djeluju diljem naše zemlje. Ta je priča posebna i važna, a jednostavno ljudska jer kontinuirano pomaže ljudima kojima treba pomoći jer su u nju svi pozvani i svatko joj može dati svoj prilog, a mnogi ga i daju.


O desetoj obljetnici riječkog »Kruha sv. Elizabete« potražili smo one koji su Socijalnu samoposlugu pokrenuli. Svatko od njih je na svoj način osvijetlio Socku, kako ju mladi kratko nazivaju, i gotovo svi su izrekli istu rečenicu: »Rijeka ima veliko srce«. Prvu smo nazvali Elidu Verunica, voditeljicu Socijalne samoposluge, i zatekli je na terenu, u karitativnim posjetima zajedno s kolegicom Nelom Pujić. Razvozile su pakete hrane i drugih potrepština sugrađanima, korisnicima samoposluge koji u nju ne mogu doći jer su osobe s invaliditetom, nemoćni, teško pokretni.


Volonteri Socijalne samoposluge s fra Zlatkom Šafarićem


Toga su dana obišle trećinu od ukupno 30 građana koji su u takvoj teškoj situaciji, a k tome i u velikom siromaštvu. Iz njihovog auta došla je neka mirna vedrina i kratka poruka: »Svaki mjesec posjećujemo ove ljude«. A kasnije je Elida Verunica ovako sažela rad Socijalne samoposluge: »Da nema ljudi otvorenog srca i dobre volje, ne bi bilo ni Socijalne samoposluge. Pozvani smo pomagati ljudima kojima pomoć treba – to je naš ispit savjesti. Rijeka ima veliko srce. Što reći nakon deset godina? Samo: hvala«.


Inspirirani sv. Franjom




Riječku Socijalnu samoposlugu su 20. travnja 2011. pokrenuli svi riječki franjevački svjetovni redovi (FSR) i Frama zajedno, dakle obični građani vjernici inspirirani sv. Franjom, a inicijator je bio mladi Riječanin, nekad novinar, danas franjevac Siniša Pucić. Pokrenuli su je nakon prve humanitarne akcije »Mladi protiv gladi« koju je u povodu Dana siromaštva organizirao FSR, i nazvali je »Kruh sv. Elizabete«, po svetici siromaha, sv. Elizabeti Ugarskoj koja je i zaštitnica FSR-a.


NELA PUJIĆ: Zahvalnost i ljubav naših korisnika najveća je motivacija

Od prvog dana riječke Socijalne samoposluge u njoj volontira i Nela Pujić, zapravo angažirana je još od prve akcije »Mladi protiv gladi«, održane koncem 2010. godine.
– Za tu prvu akciju smo ljude, koji su kasnije postali korisnici Socijalne samoposluge, osobno obilazili i dijelili im pozive na njihovim adresama koje nam je dao Centar za socijalnu skrb. Uvidjeli smo da su potrebe velike, da je odaziv ljudi golem i nastavili smo prikupljati, nekad manje, nekad više, uspješno. Počeli smo s velikim entuzijazmom koji Franjevački svjetovni red ni danas nije napustio, a nije napustio ni mnoge druge koji su nam se pridružili. Mislim da je tako jer su nam naši korisnici uvijek ponovo davali i volju i snagu za sve što radimo. Njihova zahvalnost i ljubav, ne samo potreba, uvijek motiviraju da radimo dalje. Treba biti otvoren i znati pristupiti čovjeku u nevolji, u svakome treba vidjeti čovjeka. Naši korisnici nisu radosni samo zbog paketa koji prime, već još više zbog susreta, zbog razgovora, zbog toga jer tu ih čeka otvorenost za radosti i teškoće života. I naši susreti u gradu, na Korzu, su prijateljski susreti. Najčešće dolaze cijele obitelji s djecom, i djeca su posebno radosna. Sretni su kada im se dade jedna čokoladica, bojice, blok, slikovnicu. Kasnije to uvijek spominju, a mislim da oni rijetko kada dobiju ikakav dar. Njihovi roditelji im to ne mogu omogućiti i svaki mali dar njima je velik. Daruju i oni nas, osmijehom, vedrinom, a lijepo je i kada nam donesu svoje crteže za uspomenu, samo su neka iskustva Nele Pujić.

Samoposluga je jedna u nizu ustanova Caritasa Riječke nadbiskupije, zapravo poput mosta na kojem se stvarno i simbolično susreću oni koji daju i oni koji primaju, i kojim su tijekom deset godina prošle i nastavljaju prolaziti tisuće socijalno ugroženih građana šireg riječkog područja, najviše Rijeke. U konkretnim dobrim djelima Socka i njezini volonteri okupili su i okupljaju velike i male, građane, gospodarstvenike i ustanove – Grad Rijeku, Riječku nadbiskupiju i Primorsko-goransku županiju. Volonteri Socijalne samoposluge, a svi su u njoj volonteri, možda i nisu svjesni da su sagradili veliko zajedništvo, da je njihov rad izrastao u planinu, ali zato znaju, svjedoče, koliko je potreban. Elida Verunica jednostavno kaže: »Siromaha će uvijek biti, a mi smo pozvani pomagati«.


Narančaste majice


U desetljeću koje je prošlo, na adresi Brajda 7, na maloj tržnici na Brajdi, svaki mjesec volonteri Socke dijele egzistencijalno ugroženim sugrađanima sve što su za njih primili. Dok im je bilo dozvoljeno, do 2015. – 2016. godine donacije građana primali su u većini riječkih trgovačkih centara. Svi ih se sjećamo: nenametljivo i sa zahvalnošću, stojeći nikome na putu u prepoznatljivim narančastim majicama. Žalosno je da im je to onemogućeno.


– Sada dva puta mjesečno prikupljamo donacije građana u Tower centru i ponekad u ZTC-u. Znamo da mnogi ljudi dolaze u trgovački centar u vrijeme u kojem prikupljamo pomoć baš zato da bi dali svoj prilog, i donose vrećice pune hrane. U drugim centrima već nekoliko godina ne prikupljamo, neki su se o tome očitovali na način da nisu dužni objašnjavati, neki da na druge načine pomažu siromašne. Zato od listopada prošle godine Socka prikuplja na Korzu, sada svakog prvog petka u mjesecu od 10 do 14 sati, slično kako smo to činili na početku, prije 9 –10 godina. Posebno zahvaljujemo malom lokalnom dućanu na Trsatu »Podmornica«, koji već duže vrijeme za samoposlugu prikuplja namirnice ispred svog prostora. I druge pozivamo da slijede njihov primjer.



FRA SINIŠA PUCIĆ: Ljudi trebaju razgovor, poticaj, uho za slušanje, ruku pomoći

Ideja o socijalnoj samoposluzi rodila se u godinama kada smo u Franjevačkom svjetovnom redu bili na početku rada s beskućnicima. Razmišljali smo kako beskućniku pružamo krov nad glavom, tri obroka na dan, resocijalizaciju, no gledali smo i šire, mislili kako li je građanima koji imaju svoj krov, ali koji možda prokišnjava, koji su bez struje, vode, u vlazi. Ti ljudi nisu bili beskućnici, ali ustvari jesu jer to nije u skladu s ljudskim dostojanstvom. Suradnjom s riječkim Centrom za socijalnu skrb dobili smo uvid koliko je građana u takvoj potrebi, ne samo kao beskućnici. Htjeli smo dati odgovor i na tu problematiku, na problem gladi u našem gradu u 21. stoljeću. Iako su pučke kuhinje već postojale, vidjeli smo da tako nešto nedostaje. Htjeli smo ljudima omogućiti da dođu po namirnica i da im to bude besplatno, da uvide da nisu sami, da mogu biti otvoreni s volonterima, podijeliti svoje brige. Motivirali smo ih na razne načine da se pokrenu kako bi izašli iz siromaštva. To nam je bio neki visoki cilj – siromaštvo smanjiti ili suzbiti kod mnogih građana. Pokazalo se da imamo podršku: građani su stali iza nas, odazivali se svim našim akcijama i sami se organizirali i prikupljali pomoć, pridružili su se sportaši, poznate osobe… Svi su nekako pokazali da su uz nas, da prepoznaju važnost takvog pomaganja. Radostan sam što je Rijeka pokazala da je prvi grad u kojem je zaživio takav projekt na sustavan način. Kad nam je Grad dao prostor bez kojega ne bismo mogli, došlo je puno volontera, mlađih i starijih, svi su odjenuli one prepoznatljive narančaste majice. Polako se to pomaganje siromašnim sugrađanima počelo širiti, jer ono što je Božje, ono što je dobro, ne može se zaustaviti, pa su socijalne samoposluge otvorene u mnogim gradovima u Hrvatskoj. Taj program da se besplatno dobije i onima koji stvarno trebaju besplatno daje, to su svi razumjeli. Uvidjelo se da ljudi trebaju razgovor, poticaj, uho za slušanje, ruku pomoći – i mislim da najviše zbog toga u samoposlugu dolaze. Tako su nastali i razni drugi programi, poput rada s djecom iz siromašnih obitelji – sve je vuklo jedno za drugim. Uvijek je važno naglasiti da nema oni i mi, nego da smo svi braća i sestre, da se nešto što se danas događa nekome, može sutra možda događati nama, kaže nam fra Siniša Pucić. A od njegovih prijatelja doznajemo da je nedavno u Slavonskom Brodu u franjevačkom samostanu, gdje sada živi i radi, pokrenuo otvaranje socijalne samoposluge s kojom se broj takvih samoposluga u Hrvatskoj približava trideset.

Prošle godine imali smo 647 korisnika, odnosno to je broj iskaznica obitelji ili samaca koji su naši korisnici. U zadnje vrijeme je sve više samaca i čini nam se da je njima možda najteže, ali velik je i broj višečlanih obitelji, tako da svaki mjesec imamo oko dvije tisuće korisnika. Svaki tjedan dolazi 40-tak osoba koje su beskućnici, podstanari, oni koji nemaju gdje skuhati, koji nemaju struje i vode, ili samci muškarci koji ne znaju nešto skuhati. Dajemo im male tjedne pakete: tri paštete, mesni narezak, dvije juhe, i eventualno još nešto. A u obiteljskom mjesečnom paketu su temeljne stvari koje nisu dovoljne za mjesec dana, ali ljudima ipak olakšaju i dobro dođu. Ovisno o nečijoj situaciji, sada u pandemiji imamo obične i pojačane pakete, a u tom običnom je jedno ulje, 1 kg šećera, 2 kg brašna, 2 paketa pašte, 2 pasate, riža ili palenta, grah, a za higijenu sapun, deterdžent za suđe, ponekad i za rublje, pasta za zube i pokoji slatkiš, ako imamo. Unaprijed pripremimo pakete, a kada ljudi dođu, sada zbog pandemije, ili im dijelimo na vratima ili po dvoje ulaze u samoposlugu, pogledaju što još imamo i uzmu nešto od toga što im treba, kaže Verunica.


Pozvani pomagati


Socijalna samoposluga je ne samo razgovorom, nego putem dokumenata korisnika upoznata s njihovim prihodima i općenitom situacijom, i prihodi su kriterij za primanje pomoći. U obzir uzima i njihove rashode, pogotovo ako su podstanari, ako su u ovrhama, nezaposleni, ako imaju male mirovine ili su u drugim nevoljama.


– Organizirali smo psihološku i pravnu pomoć koje volonterski pružaju stručne osobe. Imamo odvjetnicu koja doista daje sve od sebe za naše korisnike, Tomislavu Furčić, koja je mnogima spasila stanove, pomogla kod ovrha, kod ostvarivanja nekih prava koja im pripadaju, i u puno drugog čime su ljudi materijalno opterećeni. Sama se prijavila volontirati i korisnici je doživljavaju kao svoju odvjetnicu. I psiholozi Kristina Kaplan i Eddy Rot također svesrdno pružaju ljudima psihološku pomoć. Sve je u Socki volonterski. Ljudi prepoznaju da je neophodno pomoći drugima u nevolji, i daju se srcem i dušom, osmijehom, rukama, riječima ohrabrenja. Po njima se ostvaruje zakon prirode koji nam je osvijetlio sv. Franjo. Govorio je da sunce ne obasjava samo sebe, da rijeka ne teče zbog sebe, da cvijeće ne miriše za sebe, nego za sve na zemlji… To je taj zakon prirode koji se ostvaruje po volonterima. Dragocjeni su u našem društvu. Jednostavno, pozvani smo pomagati. To je poziv svakom čovjeku, poručuje Elida Verunica.


Veliko hvala


Socijalna samoposluga djeluje u gradskom prostoru na Brajdi od početka, dok u gradskom prostoru na Žabici pri-ma i dijeli doniranu odjeću i obuću, kućanske aparate i potrepštine. Zbog pandemije je sada podjela odjeće i obuće stala, ali počet će po-novo nakon lockdowna, od 27. travnja, svakog utorka od 14 do 18 sati.


MLADENA FALTIN: Meni je samoposluga stavila stvari u perspektivu

Politologinja Mladena Faltin u Socijalnoj samoposluzi djeluje od njezinog početka – ona ju je strukturirala i u njoj volonterski pomaže svih deset godina.
– Bila sam pozvana doći, uključiti se i dati ono što mogu. Siniša Pucić me je pozvao kad smo se upoznali na Korzu u akciji Hrvatska volontira, gdje je on bio sa svojim volonterima, a ja sa svojima sa suda na kojem sam radila. Moj prilog Socijalnoj samoposluzi je zanemariv, a dala sam ono što sam znala. Pomogla sam da se organizira struktura samoposluge, da forma djelovanja bude održiva neovisno o tome tko će kao volonter raditi, tko će ju voditi. Tisuće ljudi su prošle kroz samoposlugu, neki su bili jedan dan, neki su godinama, a poanta je u tome da je struktura ostala ista. Djelotvorna. Meni je samoposluga, za oblikovanje mog života, stavila stvari u perspektivu. Ne znam bih li danas bila ovakva kakva jesam da nisam imala priliku razgovarati sa živim ljudima u potrebi, a ne samo upoznati neke ušminkane priče o njihovoj situaciji, da nisam imala priliku razgovarati sa čovjekom koji nema ništa, koji je iz nekog životnog konteksta izgubio sve i došao po vrećicu hrane. To stavlja stvari u perspektivu, i za to sam zahvalna i danas. Kad ponekad pomislim da mi nije dobro, sjetim se gdje sam volontirala 10 godina, s čime se sve ljudi u životu susreću i bore. Kovid je strašan, ali neki ljudi žive kao da je kovid oduvijek. To osjećam u samoposluzi, i zato svaki put kada Elida nazove, idem uraditi što treba.

– Zahvalni smo svima koji pomažu, svim volonterima, svim ljudima dobre volje, obrtima, tvrtkama, našem duhovniku fra Zlatku Šafariću kojem je Socka uvijek u srcu i molitvama. Zahvalni smo svim ustanovama koje nas podupiru i pomažu – Riječkoj nadbiskupiji koja redovito plaća sve režijske troško-ve, Gradu Rijeci koji pomaže prostorom i sufinanciranjem, kao i PGŽ-u koji sufinancira plaćanjem jedinog djelatnika, voditelja Socijalne samoposluge. Grad Rijeka i PGŽ nam često izlaze u susret; pomažu nam i kod provođenja akcija »Mladi protiv gladi« u osnovnim i srednjim školama. Akcije za Socku organiziraju i riječki fakulteti – Filozofski, Ekonomski, Pomorski, Veleučilište. Rijeka je zaista socijalno osviješten grad, sumira voditeljica samoposluge.


Sjećamo se da je bilo i razdoblja kada su police riječke samoposluge bile prazne i da njezinim volonterima nije bilo lako prikupiti dovoljno bar osnovnog za pakete, ali i da bi građani, po medijskom objavljivanju takvih vijesti, u nekoliko dana napunili police. Na to Elida kaže:


– Uvijek smo nošeni vjerom, iako nisu svi naši volonteri vjernici. Prati nas Božja providnost, jer i kada nemamo, Bog »umnoži kruh i dvije ribe« i šalje nam ljude. Sve to Gospodin drži u svojim rukama, i bit će dokle je potrebno.