Na jučerašnji dan prije 49 godina dogodila se jedna od najtežih zrakoplovnih nesreća na prostoru Hrvatske. Tog 23. svibnja 1971. avion »Tupoljev 134a« beogradske zrakoplovne kompanije »Aviogeneks« imao je poteškoća pri slijetanju u Zračnu luku Rijeka na otoku Krku te se ubrzo pri dodiru s pistom prevrnuo i zapalio. Poginulo je 78 osoba, 75 putnika, među kojima su bili i hrvatski pjesnik Josip Pupačić, njegova supruga Zdenka i petogodišnja kćer Rašeljka, te tri stjuardese – Aima Svoboda, Mira Miše i Mirjana Janković.

Nesreću je preživjelo pet osoba – četiri člana posade, glavni pilot Miloš Markičević, kopilot Stevan Mandić, mehaničari Viktor Tomić i Ivan Čavajda, dok je jedini putnik koji se spasio bio Ranko Sarajčić. Pilot je tada za nesreću okrivio pljusak u koji su ušli prije slijetanja i udar vjetra koji je podignuo avion nakon čega je izgubio kontrolu. Članovi posade uspjeli su se spasiti razbijanjem prozora u pilotskoj kabini.

Pokušali su otvoriti i vrata koja dijele pilotsku kabinu od prostora za putnike, kako bi im pomogli, no ona su bila zaglavljena. Putnik Rajko Sarajčić spasio se iskakanjem kroz rupu koja je nastala kada se otkinuo rep aviona. Odonuda je sukljao gust dim, no to je bio jedini izlaz, a kada je vikao ostalima da mu se pridruže, čuo je samo stravične povike upomoć. Pokušao je nastaviti dozivati no vatra je bila sve jača te je iskočio iz aviona, pronašli smo u izjavama preživjelih u našoj arhivi.

Čedomir Salević i Miloš Oluić / Foto: V. KARUZA

Na mjestu nesreće

Avion je poletio iz londonskog Gatwicka te su putnici uglavnom bili britanski turisti koji su stizali na odmor. Prvi i jedini novinar na mjestu nesreće bio je Miloš Oluić, koji je te nedjelje navečer bio dežuran u redakciji Novoga lista. S njime i njegovim prijateljem Čedomirom Salevićem, koji je u to doba bio pripravnik kontrole leta u Zračnoj luci Rijeka, našli smo se na Trsatu, te su nam ispričali detalje o tome tužnome danu. Miloš Oluić cijeli je radni vijek proveo u Novome listu na mnogim pozicijama, jedno vrijeme bio je i zamjenik glavnog urednika, a posljednjih je deset godina u mirovini. No, kako sam kaže, radi se o aktivnoj mirovini. Strastveni je planinar te član Planinarskog društva Pljusak.

ZRAKOPLOVNA NESRECA, SVIBANJ 1971. AERODROM, : Jedna od rijetkih fotografija nesreće / Snimio Čučo Grabovac

Salević i on svakoga dana nalaze se kako bi porazgovarali i popili kavu, a kada smo se i mi priključili, Oluić je ovako počeo prisjećanje na taj žalosni dan:

– U to vrijeme, prije pedeset godina, redakcija je drukčije funkcionirala. Nije bilo noćnih urednika, već su novinari su bili dežurni. Bila je nedjelja i bio je moj red da budem u redakciji, sve dok se prvi primjerak novine ne otisne i pregleda. Nesreća se dogodila oko 19.45 i odmah me nazvao Milorad Kovačević koji je u to vrijeme bio šef redakcije. Inače, mi smo s trećeg kata gledali avion, jer se sve vidi. Zanimljivo je da je bilo lijepo vrijeme, osim što je bio jedan veliki kumulonimbus iznad Učke. Kovačević me poslao na Krk te sam pokupio fotoreportera Petra Grabovca na Pećinama. Tada naravno Krk nije imao most nego su trajekti vozili. Mi smo već prije 21 sat stigli, samo sat vremena nakon nesreće. Došli smo prije riječkih vatrogasaca, iako je naravno dežurna ekipa u zračnoj luci bila reagirala. Kada smo došli tamo nije bilo pristupa, ali je stjecajem okolnosti šef cijele ekipe u ime tadašnjeg SUP-a bio Šime Maričić, kojeg sam poznavao jer smo zajedno radili u Rijeci, pa su nas pustili. No, bilo bi bolje da to nisam vidio, kako je sve izgledalo. Sve se strašno pušilo i miris je bio užasan te smo u toj groznoj atmosferi vidjeli jezivu paljevinu, prepričava Olujić i nastavlja:

– Tada je u našem prvom izvještaju izašlo da su bile 73 žrtve, jer se nije odmah znalo koliko je bilo poginulih. Bili smo ondje do 23 sata, a zatim smo krenuli natrag. No prije nego što sam sjeo pisati, kada smo se vratili u redakciju, čekali su nas riječki dopisnici drugih novina i ja sam njima držao pressicu. Bilo je prestrašno pisati izvještaj o tome događaju, a čim sam završio otišao sam kući samo da se presvučem te sam već u tri ujutro bio natrag na Krku kako bih pratio što se događa, ispričao nam je Oluić.

 Magnetofonska traka

Čedomir Salević je, kako smo rekli, u to doba bio pripravnik za kontrolora leta te se ovako sjeća tužnog događaja:

– Nesreća je na sve nas ostavila veliki trag. U poslu je vrlo rijetka prilika da se suočiš s tako velikom tragedijom, a ja sam se s njome susreo prvih poslovnih dana. Imao sam 28 godina i svi smo tada na neki način bili mladi u svom poslu. U ponedjeljak sam imao zakazano polaganje za prvu licencu za kontrolora leta. U to vrijeme se drukčije letjelo, svi letovi su se najavljivali dan ranije i moja komisija je trebala doći avionom. No, nakon nesreće najava leta dopunila je tim i ispitna komisija se preformirala u komisiju za ispitivanje nesreće. Tad počinje dio koji mi se posebno urezao u pamćenje.

Predsjednik istražne komisije Mlađa Stojković bio je i predsjednik moje ispitne komisije, a bio mi je i instruktor za vrijeme školovanja. Kada su krenuli na posao rekao mi je: »Pošto nećeš moći polagati ispit dođi vidjeti nešto što možda nikad u životu više nećeš raditi. On je išao na preslušavanje magnetofonske trake iz kontrolnog tornja, s tehničarom Borom Jovanovićem i ja sam gledao što oni rade. Traka je snimila praktično cijeli razgovor, sve što se događalo. Sve je to bilo prestrašno, to je bio jedan sklop svih mogućih nepovoljnih okolnosti. Taj avion već je imao problema kod početnog postavljanja za slijetanje, pa je napravio jedan krug na velikoj visini iznad aerodroma i ponovno se vratio za slijetanje.

Cijelo vrijeme bio je na rubu nevere i oblaka u kiši, a izbio je iz oblaka neposredno pred slijetanje. Držao se malo više nego što je trebao i kad je ugledao pistu za slijetanje bio je previsoko. U trenutku kad je trebao sletjeti, kontrolor je vidio da se nalazi previsoko i upozorio ga. No nakon upozorenja završava traka i nema odgovora, prepričao nam je Salević. Čitajući o nesreći, na internetu smo pronašli službeni izvještaj komisije koji kaže da je do nesreće došlo zbog spleta nepovoljnih okolnosti. Kao vjerojatan glavni razlog navodi se teško sletanje na desnu stranu letjelice, naglašeno nepravilnom pozicijom kotača od 0,7 posto nagiba uz pistu u trenutku slijetanja.

Naslovnice Novog lista

 Istražna komisija

Istražna komisija smatra da opisano odstupanje od letne tehnike, nije samo po sebi uzrokovalo nesreću, već da su vremenski uvjeti koju su bili prisutni za vrijeme sletanja pridonijeli tome da dođe do nesreće. Odnosno, četiri kilometra prije početka piste, na visini od otprilike 300 metara iznad morske razine, avion je ušao u jaku kišu, što je, prema komisiji, utjecalo na upravljanje avionom.

Salević je pojasnio da je Tupoljev 134a imao kotače na krilu, te je pri slijetanju desno krilo otkinuto, nakon čega se avion okrenuo naglavačke a ispričao nam je i o ekipi koja je radila na spašavanju.

Preslike Novog lista o avio nesreći na aerodromu Krk 1971. / Snimio Marko GRACIN

– Tehnologija za spašavanje je bila smiješna u odnosu na ono s čim sad vatrogasci raspolažu. Oni su pokušali napraviti svoj posao najbolje što su mogli, rekao je, a službeno izvješće kaže da su spasioci prvih tri do pet minuta, nakon što je avion prestao kliziti po stazi, pokušavali otvoriti glavna i druga vrata. Prvo rukama, a zatim sjekirama te motornom pilom, čiji se remen pritom potrgao. Jedna vrata uspjeli su otvoriti djelomično za tridesetak centimetara, no putnici koje su vidjeli nisu pokazivali znakove života te je gust dim sukljao iz otvora. Pri spašavanju avion se ubrzo ponovno zapalio pa su se spasioci morali udaljiti radi svoje sigurnosti.

Miloš Oluić kazao je kako je obdukcija pokazala da su svi umrli zbog gušenja ugljičnim monoksidom, što je, tužno je reći, ali možda najbolji način za otići u toj situaciji, jer od trovanja velikom količinom ugljičnog monoksida smrt nastupa brzo i bezbolno. Identificirano je 73 poginulih, a u danima nakon nesreće održani su oproštaji u Rijeci i na Krku, na koje su stigli i članovi obitelji specijalnim avionom. Bila je to velika tragedija, a danas se možemo samo nadati da se više neće ponoviti, zaključili smo na kraju razgovora.