Roko i ja odlučili smo upisati tečaj talijanskog koji nudi naš kampus Forli. Činilo se idealno: učenje talijanskog u Italiji, besplatno je i na našem je faksu. Trebalo je prije svega riješiti prijemni ispit da se ustanovi jesmo li mi uopće kapacitet za učenje talijanskog, to jest, imamo li ikakvo predznanje.

Caka je bila u tome da tečaj nije nudio razinu za apsolutne početnike, neznalice što ne znaju beknuti ni »si« talijanskog. Mi smo na neku foru taj ispit prošli i upali u grupu za A2 razinu te se za dva tjedna okušali na prvom predavanju.

U malenoj predavaonici sjedilo nas je osmero, svatko sa svoje strane svijeta. Pravilo je bilo da iste nacionalnosti ne mogu sjediti zajedno pa smo se tako Roko i ja prvi put na fakultetu morali razdvojiti i sjediti u različitim klupama.

Dočekala nas je profesorica koja je govorila u visokom sopranu, čiji je glas odjekivao malenom prostorijom. Engleski je znala minimalno, on nije bio opcija. Sva je komunikacija, točnije dernjava, bila na talijanskom, što je nas, početnike, uhvatilo nespremnim.

Nismo se ni snašli, a već je trebalo svoje ime i prezime slovkati na talijanskom, što je nezgodno kad imaš ć u prezimenu ili, kao jedan naš norveški kolega, prezime od dvadeset i pet slova.

Gramatiku smo, pogodili ste, još manje pohvatali. Roko i ja zabrinuto smo se pogledavali preko klupa. Profesorica nam je za kraj sata dala da igramo nekakvu društvenu igru na talijanskom u skupinama.

Ja sam to vrijeme htjela iskoristiti da se upoznam s ljudima do mene. Rekli su mi odakle su i što studiraju, ali i da se radije skoncentriram na igru umjesto pričanja. Još je jedan problem bio što nam se nastava talijanskog utorkom preklapala s obaveznim predavanjem.

Dolaziti jednom tjedno na dva sata nerazumljivog talijanskog vrištanja nije bila opcija, složili smo se jednoglasno. Duolingo ostaje jedini izvor znanja.

U gostima kod Bogija

Sljedeći smo se dan Roko i ja zaputili u Firencu u posjet našem prijatelju sa zagrebačkog fakulteta, isto zvanom Roko (za lakše razumijevanje teksta, nadalje ćemo ga zvati Bogi), koji je također na Erasmusu.

Prije dva tjedna nas troje našli smo se u Bologni, a ovaj smo put dogovorili druženje u njegovom gradu. Sjećate se kako su nas »prevarili« da ćemo studirati u Bologni, a mi smo na kraju završili u malenom Forliju?

E pa, u vrijeme kad smo još mislili da će naša adresa biti bolonjska, veselili smo se blizini Firence i Bogiju za kojeg smo mislili da ćemo ga često moći posjećivati s obzirom na to da su dva grada udaljena samo sat vremena vlakom.

Forli je ipak bio malo dalje. Do njega je trebalo oko dva sata s presjedanjem u Bologni. Dotruckali smo se do Firence u petak poslijepodne gdje nas je Bogi dočekao na kolodvoru i prvo nas poveo u svoj stančić.

Stan je bio jednosoban, na zadnjem katu zgrade i gledao je na prugu željezničkog kolodvora Rifredi, na sjeveru grada. S prozora u kupaonici mogao se vidjeti slavni Duomo.

Najvažnije od svega – imao je balkon. Nas troje smjestili smo se na balkonu i gledali kako vlakovi prolaze dok zalazi sunce. Bilo je tu nešto nostalgično i sjetno, prolaznost trenutka u zemlji koja je na trenutak tvoja, a opet ti je toliko strana.

Bogi nam je pričao o Erasmus druženju na kojemu je bio u srijedu. Dočekao je zoru na piazzi Michelangelo, s pogledom na cijeli grad, s Čehom, Francuskinjom i Talijanom, a zatim se sam vraćao kući kroz potpuno prazan centar grada.

Prava slika i prilika Erasmusa! Otišli smo do centra na večeru i prošetali Firencom. Ovdje im je neka fora jesti tripice, to jest fileke. Jedu ih na svakakve načine: frigane, pečene, s tjesteninom ili u saftu.

Nisam fan! Firenca se po svemu razlikovala od Forlija. Bila je velika i raskošna, u svakoj si se ulici mogao diviti drugoj građevini. Drugačija je i od Bologne, s visokim zgradama i velikim trgovima. Mi smo nakon pića i večere bili spremni za krevet pa smo se vratili nazad na balkon.

Samo za društvenjake!

Sutradan je bio dan za obilaženje i prvo smo se uputili na Bogijev faks. Firenca ima poseban kompleks zgrada za društvene znanosti pa se tako tu našla i naša politologija.

Deset zgrada samo za društvenjake! I velika knjižnica! Ovdje je čak postojala i prava menza! Barem je tako izgledala, ali obrok je tu bio osam eura. Dva naprema nula za naše menze.

Puhalo je i počele su padati sitne kapi kiše pa je naš sljedeći potez bio vidjeti Michelangelovog Davida u Muzeju Akademije. Još je ljepši uživo! I ogroman, više-manje cijeli…

Može ga se obići sa svih strana. Pitam se kako je njemu, kad u njega golog bulji more ljudi svakoga dana?! Izgleda ponosno, možda mu se to i sviđa. Meni se svidjela i gipsana replika kipa djevojke što si gleda u nožne prstiće zabrinuto.

Totalno smo se razumjele. Roko mi se smijao. Još smo malo šetali po raskošnim ulicama Firence i divili se Duomu, a kad nas je već potpuno propuhalo, sjeli smo na piće.

Sutradan je provirilo sunce pa smo se zaputili u raskošan vrt obitelji Medici – Boboli. Medici su bili toliko bogati da su si napravili privatni vrt velik kao jedanaest nogometnih terena, s više od deset fontana i 300 različitih skulptura, s pogledom na cijeli grad.

Možda su malo bili dramatični, ali svakako su imali stila! Za ručak smo se namjerili na sendviče koji su strašno popularni u Firenci, a ima nekoliko mjesta gdje ih možeš pojesti.

Caka je u tome da su svi toliko hvaljeni da se za sendvič mora čekati barem sat vremena u redu. Na našu sreću, preko puta naših sendviča bila je cioccolateria u kojoj si mogao besplatno kušati keksiće pa smo se nas troje izmjenjivali, donoseći ih jedni drugima.

Na našu nesreću, u ulici se dogodio neki problem pa su, dok smo mi čekali u redu, stigli doći i vatrogasci i policajci i hitna pomoć. Sve je ukazivalo na to da je vrijeme za polazak u manje mjesto bez kriminala. Svi putevi vode nazad u – Forli.