Europsko vijeće, šefovi država i vlada zemalja članica EU-a u četvrtak navečer je konačno dalo zeleno svjetlo za otvaranje pregovora između EU-a i BiH o punopravnom članstvu ove zemlje u EU-u. BiH je svoj proces približavanja EU-u započeo još prije skoro 20 godina. Prvo su 2005. započeli pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).

Riječ je Sporazumu koji s EU-om potpisuju države koje zadovoljavaju neke najelementarnije kriterije i pokazuju želju da jednog dana započnu pregovore i postanu punopravne članice. SSP omogućava tim državama brojne trgovinske povlastice među kojima je i izvoz njihovih proizvoda na tržište EU-a, ali i pristup pretpristupnim fondovima EU-a što im omogućava dobivanje značajnih financijskih sredstava.

Preoptimistične projekcije

Međutim, budući da u BiH postoje čak tri koncepcije ustroja države, ali i brojni drugi problemi i sami pregovori oko SSP-a jako su se bili produžili. Na kraju su potrajali čak tri godine. BiH i EU potpisali su SSP tek 16. lipnja 2008. godine. Još tri godine potrošene su na to da ga ratificiraju sve tadašnje zemlje članice. Taj proces ratifikacije dovršen je tek u veljači 2011. godine. Međutim, stupanje SSP-a na snagu tada je odgođeno zbog toga što je Europska komisija ustvrdila da BiH nije ispunio sve obveze koje joj je EU zadao kao preduvjet. Takvo je stanje potrajalo čak pune četiri godine pa je SSP na snagu stupio tek 1. lipnja 2015. godine.

Dakle punih deset godina od početka pregovora o njemu između EU-a i BiH.

Nakon što su se sve tri strane oko toga složile, 15. veljače 2016. tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Dragan Čović (HDZ) predao je u sjedištu Europske komisije u Bruxellesu formalni Zahtjev za članstvo BiH u EU-u. Koliko je tada bilo optimizma unutar BiH pokazuju i tadašnje Čovićeve izjave da već za nekoliko mjeseci očekuje pozitivno mišljenje Europske komisije, a da će već sljedeće 2017. godine BiH dobiti kandidatski status. Koliko je to bilo preoptimistično pokazuje i činjenica da je BiH kandidatski status dobio čak šest godina nakon toga. Koliko su to tada bile preoptimističke projekcije pokazuje i činjenica da je Hrvatska od podnošenja zahtjeva na mišljenje Bruxellesa čekala 14 mjeseci, a kandidatski status je dobila 16 mjeseci kasnije i to u okolnostima kada je raspoloženje u EU-u prema proširenju bilo daleko povoljnije. A u Hrvatskoj je vladalo i potpuno jedinstvo oko potrebe da Hrvatska što prije u uđe u EU.

Konstitutivni narodi

Tada je nastao i problem s primjenom SSP-a jer je BiH odbijao prihvatiti načelo tradicionalne trgovine koje se primjenjuje kod promjena trgovinskih sporazuma. Skoro godinu dana nakon predaje Zahtjeva, Europska komisija je u prosincu 2016. predala BiH Upitnik o pristupanju u članstvo. Riječ je o dokumentu u kojem EU na formalan način želi dobiti odgovore na pitanje u kojem je stanju gospodarstvo, pravosuđe, politika, civilni sektor i sve ostale sastavnice jednog društva. Uz nekada dodatna pitanja i odgovore, uglavnom sve je to po trajalo dodatne tri godine. Tek u svibnju 2019. BiH od Europske komisije dobiva Upitnik s pozitivnim mišljenjem. Potom dodatno Europska komisija postavlja kao dodatni uvjet ispunjavanje 14 zahtjeva od kojih je neke – kao Zakon o sprječavanju sukoba interesa i Zakon o sprječavanju pranja novca – ispunila tek aktualna Vlada BiH pod predsjedanjem Borjane Krišto (HDZ). Rezultat toga je bila i odluka Europskog vijeća iz prosinca 2022. kojom je BiH dobio status kandidata za člana EU-a. Europska komisija je potom u ožujku ove godine predložila početak pregovora što je Europsko vijeće potvrdilo svojom odlukom od ovog četvrtka.

Vladajuću koaliciju na razini Države BiH čine tri bošnjačke takozvane građanske stranke, HDZ i Stranka nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Iako se to nije očekivalo ova je ekipa zaista napravila nekoliko koraka naprijed što je zajedno s promjenom raspoloženja u Bruxellesu dovelo do ovog što se dogodilo u četvrtak navečer. Ali neki problemi i dalje ostaju bez obzira na ovaj veliki pomak kada je u pitanju odluka o otvaranju pregovora. U prvom redu to su različiti pogledi sva tri konstitutivna naroda na to kako bi Bosna i Hercegovina uopće trebala biti ustrojena.

Naime, bošnjačka politička društvena i politička elita ima apsolutni konsenzus oko ovog pitanja bez obzira na to radi li se o tri formalno lijevo centrističke stranke koje su trenutno na vlasti, o oporbenoj Stranci demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića, religioznim krugovima, udrugama krajnje ljevice ili medijima. Svi oni i dalje snažno inzistiraju na formiranju unitarne centralizirane države sa Sarajevom kao njenim sjedištem. U tome imaju podršku međunarodne zajednice, a posebno Sjedinjenih Američkih Država. Zbog svega toga bošnjačka strana nije spremna ni na najmanji kompromis oko ovih svojih ciljeva.

I druga dva konstitutivna naroda imaju svoje pozicije, a one su, posebno kada su u pitanju BiH Srbi, dijametralno suprotne bošnjačkim.

Prostor za manipulaciju

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i njegova Stranka nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), ali i sve tamošnje oporbene stranke, Srpska pravoslavna crkva (SPC), intelektualna elita i mediji čvrsto inzistiraju na tome da Republika Srpska treba ne samo ostati jedan od dva entiteta, nego da treba imati najveći mogući stupanj samostalnosti unutar Bosne i Hercegovine. I u skladu s time se i ponašaju što nailazi na oštre kritike EU-a i posebno Sjedinjenih Država koje su zbog toga uvele sankcije za Dodika i krug njegovih najbližih suradnika. Dodik ustrajava na svojoj politici, a prijeti čak i proglašenjem neovisnosti ako visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt dekretom odluči da sva nepokretna imovina – šume, ceste, pruge, zračne luke, rudna bogatstva itd. – pripadne središnjoj državi, a ne entitetima na čijem se teritoriju nalazi. Dodik je više puta najavio da će ako Schmidt zaista donese tu odluku, Narodna skupština Republike Srpske istog dana donijeti odluku o nezavisnosti. Cijelu tu priču dodatno usložnjava činjenica da Republika Srpska ni ne priznaje Schmidta kao autentičnog visokog predstavnika zbog toga što odluku o njegovom imenovanju nije izglasalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Hrvati su najmalobrojniji konstitutivni narod i samim tim imaju najmanje utjecaja na politička događanja u BiH. Ni oni ne žele visoko centralizirani BiH, ali s druge strane više javno ne inzistiraju na formiranju trećeg BiH entiteta u kojem bi oni imali većinu. Njihovi temeljni zahtjevi na tragu su toga da se institucionalno uvedu rješenja kojima bi se spriječila situacija da ih u Federaciji BiH Bošnjaci preglasavaju u bitnim pitanjima.

Prije godinu i pol Schmidt je na dan izbora nakon što su se zatvorila birališta donio izmjene izbornog zakona koji su spriječile majorizaciju Hrvata u Federaciji BiH. Međutim, ostao je neriješen problem izbora hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Naime, Daytonski sporazum predvidio je da se iz Federacije BiH u Predsjedništvo BiH bira jedan Bošnjak i jedan Hrvat. Međutim, nitko nije predvidio iako je to bilo više nego očito, da Bošnjaka u Federaciji ima višestruko više od Hrvata što otvara prostor za manipulaciju. Naime, već se četiri puta dogodilo da Bošnjaci u Federaciji biraju i Bošnjaka i Hrvata. Aktualni Hrvat u Predsjedništvu BiH Željko Komšić izabran je u najvećem dijelu glasovima Bošnjaka, a koliko mu je stalo da bude predstavnik Hrvata pokazuje i činjenica da tijekom izborne kampanje uopće nije obilazio većinski hrvatske krajeve u BiH.