Iako su mentalni poremećaji u djece u porastu, vrlo malo zemalja raspolaže konkretnim podacima o njihovoj zastupljenosti u toj populaciji. Vrlo mali broj zemalja u svijetu ima takve podatke za djecu u dobi od pet do 17 godina, unatoč činjenici da polovina svih psihičkih poremećaja počinje do 14. godine. Pritom, deset do 20 posto djece i adolescenata ima psihičke smetnje. Gotovo 20 posto djece u ranoj adolescenciji ima psihičke poteškoće srednjeg do visokog intenziteta.

U Kliničkom bolničkom centru Rijeka, u sklopu Klinike za psihijatriju, postojeći Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju restrukturiranjem je dobio mogućnost zbrinjavanja adolescenata koji zahtijevaju intenzivnu skrb.

Kako kaže pročelnica ovog zavoda, prof. dr. Daniela Petrić, cilj je da se djeca s mentalnim poteškoćama što ranije detektiraju, pruži im se odgovarajuća podrška i što ranije započnu s procesom liječenja kako bi se spriječile negativne dugoročne posljedice i kako bi populacija u budućnosti bila zdravija.

Pitanja odrastanja

– Mogu li takve poteškoće same nestati? Sve ovisi o kojim smetnjama govorimo. Ranije su se često javljali mladi sa smetnjama koje su ukazivale na adolescentnu krizu, dakle pitanje samog odrastanja, identiteta, detroniziranje roditelja… Adolescenti s takvim smetnjama često nisu dolazili kod nas na naš Zavod, već su se one rješavale na drugim razinama. Psihopatologija kod djece i mladih danas sve više ide prema anksioznim i depresivnim poremećajima, dok su psihotični poremećaji kod djece i mladih svojevrsna konstanta. U vrijeme pandemije mladi s psihotičnim smetnjama nisu bili u prvom planu. Oni su zbog sklonosti izolaciji i osamljivanju bili u situaciji da su im online nastava i manjak druženja na neki način odgovarali. Danas se mladi javljaju s težom psihičkom slikom: depresivne smetnje, anksioznost, panični napadaji, samoozljeđivanje i pokušaji suicida, psihotični poremećaji, poremećaji ponašanja i emocionalni poremećaji, smetnje aktivnosti i pažnje – ADHD, poremećaji psihološkog razvoja kao što su specifični razvojni poremećaji govora, jezika, školskih vještina, autizam, zatim poremećaji hranjenja, zlouporaba psihoaktivnih tvari i drugo, objašnjava Petrić.

U Hrvatskoj je od 2016. do 2020. broj djece od 13 do 17 godina s dijagnozom depresije porastao za 27 posto. Upravo kod djevojaka se primijeti značajan porast depresije, samoozljeđivanja i pokušaji samoubojstva. U istom razdoblju u dobi od 15. do 19. godine stopa suicida je bila 4,8 na 100.000 stanovnika, a 2021. godine stopa je 5,3. Konstantno se prati i porast hospitalizacija koji je stalan. Protekle godine u riječkoj su bolnici bile 192 hospitalizacije na Zavodu za dječju i adolescentsku psihijatriju, a ove godine je značajno veći. Samo od 2019. do 2022. broj hospitalizacija je porastao za 14 posto.

Na mentalno zdravlje djece i mladih, kako dodaje Petrić, utječu i ekonomski faktori poput financijskog pritiska, ubrzaniji način života, veća razina stresa, promjene u obiteljskoj dinamici te nedostatak vremena za kvalitetnu obiteljsku interakciju. Socijalna interakcija može utjecati i pozitivno, ali i negativno na mlade. Vršnjačko nasilje, socijalna izolacija i pritisak vršnjačke skupine povećavaju rizik za psihičke smetnje. Konstantan pritisak društvenih normi, idealizacija na društvenim mrežama te nedostatak podrške mogu pridonijeti razvoju anksioznosti i depresije.

Trag pandemije

– Obrnuto, pozitivni odnosi, podrška vršnjaka i zajednice te obitelj koja potiče otvorenu komunikaciju imaju ključnu ulogu u prevenciji i suočavanju s mentalnim izazovima među mladima. Razumijevanje i poticanje zdravih međuljudskih odnosa važni su koraci u očuvanju mentalnog zdravlja djece i mladih, naglašava Petrić.

Pandemija koronavirusa ostavila je dubok i širok trag na globalnom društvu, a jedno od značajnih područja pogođenih njezinim posljedicama je porast mentalnih poremećaja među djecom i mladima.

– Jedan od ključnih čimbenika je bila promjena u socijalnom okruženju, zatvaranjem škola, ograničenjima u igri s vršnjacima i općenito smanjenim socijalnim interakcijama. Osim toga, prelazak na online nastavu izazvao je dodatne izazove. Djeca su se morala prilagoditi novom načinu učenja, što je za mnoge predstavljalo stresnu situaciju. Ne smijemo zanemariti ni utjecaj same prijetnje virusa. Strah od bolesti, gubitka voljenih osoba ili financijske nesigurnosti dodatno je opterećivao djecu i mlade. Obitelji su bile suočene s gubicima posla i financijskom nesigurnošću. Djeca koja su doživjela traumatske događaje ili imala smetnje u prilagodbi na nove uvjete za vrijeme pandemije razvila su ili će tek razviti psihičke smetnje. Sve navedeno je bio rizik od razvoja mentalnih poremećaja kod djece i mladih što je rezultiralo porastom depresivnih poremećaja kao što je sklonost samoozljeđivanju i pokušajima samoubojstva te anksioznih poremećaja, s čime se susrećemo u svakodnevnom radu na našem Zavodu. Utjecaj pandemije na mentalno zdravlje djece i mladih ostavilo je velik trag. Potrebno je pratiti dugoročne posljedice, upozorava Petrić.

Danas djeca sve više žive u virtualnom svijetu i ta činjenica neminovno utječe na njihovu psihu. Petrić ističe kako je u posljednjem desetljeću, rapidan razvoj tehnologije doveo do značajnog porasta djece koja žive u virtualnom svijetu, bilo putem interneta, društvenih mreža, videoigara ili drugih digitalnih platformi. Iako su digitalne tehnologije pružile mnoge prednosti, poput brzog pristupa informacijama i mogućnosti povezivanja s ljudima diljem svijeta, postale su i izvor brojnih izazova koji mogu utjecati na mentalno zdravlje djece.

– Djeca koja provode puno vremena u virtualnom svijetu ponekad pokazuju nedostatak stvarnih, fizičkih interakcija. Socijalna interakcija je ključna za razvoj socijalnih vještina, empatije i osjećaja pripadnosti. Stoga, dugotrajno izlaganje virtualnom svijetu može pridonijeti osjećaju izolacije i smanjenju socijalnih vještina. Društvene mreže često pridonose konstruiranju lažne stvarnosti koju mladi percipiraju kao stvarnu. Javljanje nerealnih standarda ljepote, uspjeha i popularnosti mogu utjecati na samopouzdanje i samopoštovanje kod djece, što može rezultirati razvojem psihičkih smetnji. Povećana povezanost s digitalnim svijetom može izložiti djecu dodatnom stresu. Online pritisak, cyberbullying, izlaganje nasilnim sadržajima i strah od izostanka iz virtualnih društvenih krugova samo su neki od faktora koji mogu negativno utjecati na mentalno zdravlje djece i mladih. Česta izloženost brzim informacijama, stalnim notifikacijama i kratkim digitalnim sadržajima mogu dovesti do smanjene pažnje i koncentracije kod djece. Ovo može imati negativne posljedice na uspjehe u školi i razvoj kognitivnih smetnji. Stalno korištenje, naročito mobitela prije spavanja, može narušiti ritam spavanja djece, što može dovesti do problema s nesanicom i narušenog fizičkog zdravlja. Nedostatak tjelesne aktivnosti zbog dugotrajnog sjedenja pred ekranom također može pridonijeti problemima s prekomjernom težinom i drugim zdravstvenim poteškoćama. Djeca mogu razviti ovisnost o digitalnim uređajima, što može dovesti do zanemarivanja stvarnih životnih aktivnosti, kao što su igra na otvorenom, školske obaveze ili interpersonalne interakcije. Ovisnost o tehnologiji može dodatno pogoršati druge aspekte mentalnog zdravlja, kaže Petrić.

Digitalne tehnologije

Unatoč izazovima, Petrić napominje kako da digitalne tehnologije nisu same po sebi negativne. One pružaju i brojne edukativne i kreativne mogućnosti.

– Ključ je u ravnoteži i svijesti o načinu na koji djeca koriste tehnologiju. Roditelji, skrbnici, učitelji, igraju važnu ulogu u postavljanju granica, pružanju edukacije o sigurnosti na internetu i poticanju raznovrsnih aktivnosti koje potiču cjelovit razvoj djece i mladih. Utjecaj virtualnog svijeta na psihu djece je kompleksan i ovisi o mnogim čimbenicima. S pravilnom ravnotežom, nadzorom i podrškom digitalne tehnologije mogu biti pozitivan resurs u životu djece, pružajući im prilike za učenje, izražavanje i povezivanje s drugima, smatra Petrić.

Koliko sustav prati ovakve poremećaje kod djece, jesmo li spremni na njihov porast, počevši od škola, školske medicine i naposljetku bolničkog sustava, samo su neka od pitanja koja se pojavljuju kada se dogodi incident koji bi se mogao povezivati s mentalnim poremećajem u djece. Petrić kaže da sustav praćenja mentalnih poremećaja kod djece zahtijeva integrirani pristup koji uključuje suradnju između škola, zdravstvenih i socijalnih ustanova, i naravno, na prvom mjestu obitelji.

– Potrebna je stalna edukacija svih djelatnika, nastavnika, specijalista školske medicine, psihologa, socijalnih pedagoga, socijalnih radnica i drugih koji se bave djecom i mladima. Liječnici u školskom sustavu imaju ulogu u praćenju fizičkog i mentalnog zdravlja djece. U timovima školske medicine provode se programi ranog otkrivanja psihičkih smetnji kod djece i adolescenata. Komunikacija između školske medicine i roditelja ključna je za praćenje i razumijevanje djetetovog stanja. Roditelji trebaju biti informirani o važnosti suradnje i potrebi za dijagnostičkim i terapijskim intervencijama, dok bolnički sustavi trebaju imati dobro organizirane zdravstvene timove koji mogu pružiti integriranu i holističku skrb za djecu i adolescente. Spremnost sustava na porast mentalnih poremećaja kod djece zahtijeva zajedničke napore društva, uključujući roditelje. Ulaže se u edukaciju, zapošljavanje kadra koji se bave mladima, no još smo daleko od dovoljnog broja kadra koji se bave mladima. Potrebno je i dalje investirati u obrazovanje i osposobljavanje stručnjaka koji se bave djecom i adolescentima, zaključuje Petrić.

Inicijativa za formiranje izvanbolničkih centara

U Hrvatskoj postoji inicijativa za formiranje izvanbolničkih centara za mentalno zdravlje djece i mladih u izvanbolničkoj mreži koji mogu značajno poboljšati dostupnost, kvalitetu i učinkovitost skrbi za ovu osjetljivu populaciju.

– Takvim inicijativama stvara se pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje djece u zajednici. Centri mogu biti usmjereni na proaktivne mjere prevencije i rane intervencije kako bi se identificirali i tretirali mentalni poremećaji u ranoj fazi, čime se može značajno poboljšati ishode i smanjiti dugoročne posljedice. Centri često imaju ulogu u podizanju svijesti o mentalnom zdravlju među roditeljima, učiteljima i zajednicom. Edukativni programi mogu smanjiti stigmu vezanu uz mentalne poremećaje i pružiti resurse za prepoznavanje simptoma. Kroz ove inicijative centri mogu postati važna karika u pružanju pomoći djeci i mladima, zbog povezanosti tercijarnih centara i sveučilišta, ovakvi centri mogu poticati istraživanje o mentalnom zdravlju kod djece, pridonoseći razumijevanju uzroka, dijagnostike i najučinkovitijih tretmana, ističe prof. dr. Daniela Petrić, i vjeruje da će Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju u Rijeci u budućnosti dobiti i status klinike.

Roditelji trebaju reagirati
kada primijete promjene

Prepoznavanje psihičkih smetnji kod djeteta od strane roditelja, liječnika, nastavnika, od iznimne je važnosti za pravilan razvoj i dobrobit djeteta. Roditelji igraju ključnu ulogu u praćenju djetetovog ponašanja, emocionalnog stanja i općeg funkcioniranja. Postoje određeni znakovi i situacije koje mogu ukazivati na potrebu za stručnom intervencijom.

– Primjerice, kad se kod djece i mladih notiraju promjene u ponašanju poput naglog agresivnog ponašanja, povlačenja, promjena u školskom uspjehu ili gubitka interesa za aktivnosti koje su nekada voljeli. Zatim, kad se uoči da dijete ima teškoće u školi, poput problema s koncentracijom, neobjašnjivih padova u školskom uspjehu ili promjena u socijalnoj interakciji s vršnjacima, kad se prepozna tuga, napetost, ljutnja koje utječu na svakodnevno funkcioniranje ili kad se notira da dijete ima problema u uspostavljanju i održavanju prijateljskih odnosa, što se manifestira kroz socijalnu anksioznost ili izolaciju. Također, treba reagirati kad se jave tjelesni simptomi poput glavobolja, vrtoglavica, bolova u trbuhu ili drugih smetnji. Neophodno je medicinskim pregledom isključiti tjelesnu bolest. Nadalje, kad se primijeti promjene u prehrambenim navikama, poput gubitka apetita ili prekomjerne konzumacije hrane, ali i kad se notiraju poteškoće u govoru, jeziku, motoričkim vještinama ili općem razvoju djeteta, navodi prof. dr. Daniela Petrić.

Promjene u obiteljskim odnosima, kao što su razvod, gubitak voljene osobe ili druge traumatične situacije mogu značajno utjecati na djetetovo emocionalno stanje.

– Važno je naglasiti da svako dijete različito reagira na stres i emocionalne izazove. Kad se smetnje detektiraju, važno je potražiti stručnu pomoć. Ovaj korak može uključivati konzultacije s pedijatrom, psihologom, dječjim psihijatrom ili drugim kvalificiranim stručnjacima za mentalno zdravlje koji će procijeniti situaciju i pružiti odgovarajuću podršku i terapiju, poručuje Petrić.