Snimila: Ana Krizanec
Glavni je cilj pomoći zapošljavanjem, da mogu raditi i zarađivati na dostojanstven način, živjeti normalan život i osjećati se kao ljudi, sami si plaćati stan i školovati djecu i integrirati se u hrvatsko društvo, govore Dmitrij i Katja, vlasnici riječkog beauty salona
povezane vijesti
Bez ikakve dvojbe već sada možemo sa sigurnošću tvrditi kako će glavna crtica o tekućoj godini u povijesnim analima i udžbenicima, kronikama i zapisima biti ona o ratu u Ukrajini koji se u veljači ove godine intenzivirao ruskom invazijom. Istočni dio zemlje, znan kao Donbas, centralno je mjesto ratnog sukoba čije se posljedice, odgovori i reakcije odražavaju na gotovo sve dijelove svijeta, pa tako i na realnost koju ovdje živimo.
Međutim, u konzumaciji medijskog sadržaja lako možemo zaboraviti kako ishodišni događaji posljednje etape krize puno jače pogađaju konkretne ljude u konkretnom vremenu i prostoru, od kojih se mnogima život preko noći nepovratno preokrenuo. Malo tko proteklih mjeseci nije čuo za Mariupolj, grad na Azovskom moru, nekad jedno od središta nacionalne ekonomije, danas veliku ruševinu u kojoj su nesretniji tjednima zatočeni boravili u podrumima ili čak smrtno nastradali, a sretniji na vrijeme uspjeli izvući živu glavu i egzistenciju počeli tražiti negdje drugdje.
Novo poglavlje
Četrdesetsedmogodišnji Dmitrij i tridesetogodišnja Katerina samo su neki od izbjeglica iz ovog jednom prosperitetnog industrijskog grada, koji su svoj novi život počeli graditi u Rijeci. Sredinom ožujka, kada je najgora tortura zapadala njihov nekadašnji dom, par je stigao u Hrvatsku te nakon boravka u Smokvici Krmpotskoj kod Novog Vinodolskog, u Rijeci pronašao stan i uselio se. Kako nam kažu, uz posredovanje svog odvjetnika i prevoditelja Stefana Segnana koji im asistira pri administrativnim i pravnim poslovima, Rijeku su odabrali zato jer su ih pozvali i pomoć im pružili njihovi prijatelji i poznanici, uglavnom Ukrajinci koji s Rijekom imaju poveznicu otprije i koji ovdje žive već neko vrijeme. Na pitanje o tome kako za njih teče proces prilagodbe sa smiješkom odgovaraju kako on još uvijek traje, pri čemu glavnu prepreku predstavlja jezik.
– Počeli smo učiti hrvatski jezik, relativno je sličan ukrajinskom i može se razumjeti, no potpuno je druga stvar savladati govor. Ako ljudi govore sporo, može se shvatiti opći smisao, kaže Katerina Katja, ističući da iako bliskost između slavenskih naroda postoji, potrebno je vrijeme za privikavanje na novo okruženje, ljude i razlike u mentalitetu. No, ljudi s kojima su se dosad susretali i s kojima se susreću daju podršku njihovom narodu i njima kao sugrađanima, koji se pokušavaju snaći u novoj sredini. Okolina ih je prihvatila, a Riječani su pristupačni i solidarni kada čuju da su stigli iz Ukrajine.
Start od nule
Sve što su Katja i Dima uspjeli od svoje materijalne imovine donijeti u Hrvatsku su automobil i odjeća koju su u kratkom vremenu uspjeli strpati u kofere, dok im je drugo ostalo u razorenom gradu, pa su u nastavak života morali krenuti praktički ispočetka. Potaknuti osjećajem odgovornosti i željom da pomognu sunarodnjacima, pogotovo ljudima i obiteljima koje dolaze iz najgore devastiranih dijelova kao što su Mariupolj i Herson, otvorili su salon za ljepotu pod imenom The Now Beauty Lab nakon što su s tom malom zajednicom prodiskutirali o njihovim vještinama i profesionalnim željama.
– Naš glavni cilj je zapošaljavanjem pomoći Ukrajincima iz ratom zahvaćenih zona, da mogu raditi i zarađivati na dostojanstven način, živjeti normalan život i osjećati se kao ljudi, sami si plaćati stan i školovati djecu i integrirati se u hrvatsko društvo, navodi Dmitrij, inače rodom iz Rusije, no u proteklih deset godina menadžer u ogromnoj ukrajinskoj metalurškoj kompaniji.
Rijeka – dobrodušna sredina
U salonu naših domaćina upoznali smo i Sergeja, prijatelja iz Mariupolja koji je također radio u spomenutom Metinvestu, a u Rijeku je stigao na poziv Katje i Dmitrija. Oni su mu na samom početku pomogli s pronalaskom stana, a Sergej kaže kako se već polako počinje uklapati. – Naravno da je doma bilo bolje, ali situacija je takva kakva je. U Rijeci su ljudi dobrodušni, atmosfera je dobra i sve u svemu, nije loše. Pronašao sam zaposlenje, trenutačno radim dva posla, noću razvozim poštu, a po danu radim u luci, kaže naš simpatični sugovornik. S nama je svoje doživljaje u Rijeci podijelila i Gala, koja radi u salonu kao administratorica, ali i neslužbena centralna figura za opću koordinaciju i snalaženje u novoj sredini. Nakon dugogodišnjeg života u Moskvi s mužem Hrvatom, prije šest godina odlučila se preseliti nakon što je njezina obitelj iskusila poteškoće sa zaposlenjem. – Nije mi bilo teško naučiti hrvatski jezik jer sam išla u školu zajedno sa svojim malim sinom i s njim učila. Ali, inače, nije bilo lako naviknuti se na život ovdje. Ja sam iz Moskve, a to je velik, ogroman grad, vuklo me natrag i htjela sam se vratiti. Prilagodila sam se tek nakon pet godina, zadnjih godinu dana sam se malo ustalila, sada ne planiram ići nazad i više nemam razloga da se vratim, kaže nam Gala, naš prvi kontakt s novopečenim Riječanima. Ona ističe kako je život u tako različitom okruženju mnogo drukčiji nego onaj u Rijeci, mnogo brži, stalno moraš biti u pokretu i nemaš vremena za stajanje. – Ako ondje staneš na minutu, već kasniš dva sata. Meni je trebao nešto duži period za adaptaciju, ovdje je sve polakše, ali moram reći da mi se sada to nekako i sviđa, povjerila se Gala. |
Niti Katja, nekoć radnica u sektoru ljudskih resursa u istom koncernu, nije se niti izbliza bavila ovime čime se sada bavi, ali u ovom biznisu vidi plan na duži rok.
– Želimo ovdje ostati, polako se prilagođavati, a onda se proširiti i dalje razvijati, možda i u druge branše. Zasad nas ima ukupno osmero, od kojih je pet stručnjakinja koje se bave manikurom, pedikurom, kozmetikom i masažom, uz nas troje u administraciji, govori Katja, čije smo radnice taman uhvatili u poslu, pa ih nismo htjeli previše ometati.
Bez problema
Posao zasad dobro ide, u salon dolaze ljudi iz Rijeke, iz gradova iz okolice, poput Opatije, ali i Zagreba, a ono što naše sugovornike posebno raduje jest da njihovi klijenti, koji su se uvjerili u stručnost i profesionalizam njihovih zaposlenica, salon preporučuju svojim prijateljima i poznanicima. Problema pri ispunjavanju zahtjeva, rješavanju papirologije i birokracije potrebne za otvaranje obrta nisu imali te kažu kako je procedura vrlo slična i u Ukrajini, no navode kako se poseban problem pojavio pri otvaranju bankovnog računa. Nešto o čemu domaće stanovništvo niti ne razmišlja, već to obavi u manje od pola sata za strance u Hrvatskoj, ne samo Ukrajince, predstavlja iritaciju koja traje tjednima, što se događa suprotno tvrdnjama onih koji smatraju kako država, Vlada, institucije i korporacije Ukrajincima na granici dijele paket pun privilegija, novca i resursa.
– S biznisom smo ovdje krenuli od nule, isto kao što bi to bilo negdje drugdje. Porezi u Hrvatskoj su jako slični onima u Ukrajini, nemamo povlašten status. Država nam nije ništa dala, niti pri otvaranju salona, niti pri pronalasku stana, sve smo napravili isključivo svojim radom. Nismo navikli nikoga ništa moliti, nego sami zarađujemo i trudimo se. Teško je, ali život ide dalje, kaže Dmitrij.
Bliskost dvaju kultura
Prema procjenama Dmitrija, Katje i njihovog odvjetnika Stefana Segnana, ukupna brojka ukrajinskih izbjeglica u Hrvatskoj dostigla je preko 20 tisuća osoba, dok oko tisuću njih boravi u Primorsko-goranskoj županiji. Svi oni, koji su nakon ratne eskalacije u veljači iz Ukrajine pristigli u zemlje Europske unije, mogu ishodovati status i boravak od minimalno jedne godine do maksimalno tri godine na temelju programa privremene zaštite. Riječ je o kategoriji koja brojnim izbjeglicama olakšava i ubrzava proces stjecanja legalnog boravka koji bi inače dugo trajao, dok države članice osiguravaju da štićenici dobiju prava koja posjeduju i ljudi s privremenim boravkom.
Mariupolj je bio bogatiji, razvijeniji grad od Rijeke
Što se tiče životnog standarda i usporedbi između dva lučkih gradova, Mariupolja i Rijeke, Dmitrij nam daje vrlo zanimljivu i upućenu analizu, bez podilaženja. – Mariupolj je bio bogatiji, razvijeniji grad od Rijeke, jer je bio industrijski grad. Razvijali smo se u tom smjeru, imali smo puno više mogućnosti za zaposlenje, dok je Rijeka orijentirana na nešto drugo. Samo dva velika industrijska postrojenja, Azovstalj i Iljiča – koja su danas uništena, tih zgrada i infrastrukture više nema – bila su zaslužna za 20 posto proračunskih davanja cijelog javnog budžeta Ukrajine, ističe Dmitrij. Teško je pojmiti razmjere nekadašnjeg prosperiteta, ekonomske aktivnosti i sveukupne važnosti u odnosu na današnju depresivnu realnost i okupaciju, kao i nesigurnu budućnost i obnovu za koje nisu stvoreni ni osnovni mirovni preduvjeti. Korporacija u kojoj je par radio, jedan od vodećih privatnih koncerana u Ukrajini, a njegove djelatnosti obuhvaćaju najrazličitije ekonomske grane – rudarstvo, metalurgiju, industriju ugljena, čelika, energetike, ali i telekomunikacije, bankarstvo, ugostiteljstvo i turizam. U protekloj godini ovaj je holding brojio oko 500 tisuća zaposlenika u cijeloj Ukrajini, dok je njegov glavni industrijski kompleks, naziva Metinvest, samo u Mariupolju imao 45 tisuća radnika, od kojih je većina radila u Azovstalju i Iljiči, nekad gigantima u proizvodnji čelika, željeza i ostalih metalurških legura. |
Odvjetnik Stefano Segnan odgovara kako se hrvatsko državljanstvo inače stječe nakon dugogodišnjeg statusa stalnog boravka te kako je teško predvidjeti kako će se situacija za ljude s privremenom zaštitom razvijati u budućnosti, najprije s ratom u Ukrajini, a zatim i s europskim legislativama. Mnogo se Ukrajinaca želi što prije vratiti u svoju zemlju, dobar dio ih to i čini pa se vraća u sigurnije dijelove zemlje kao što je Kijev, no Dmitrij kaže kako to za njih nije opcija, kao niti primjerice odlazak u Rusiju, gdje žive njegova djeca.
Kultura i mentalitet
S obzirom na to da su izrazili želju da ovdje ostanu, naše smo sugovornike pitali da s nama podijele svoje uvide o razlikama u kulturi i mentalitetu.
– Ukrajinci su navikli mnogo raditi, i to raznovrsne stvari, dok Hrvati stvari rade opuštenije, veselo odgovara impresionirana Katja, slažući se sa suprugom kako se u Hrvatskoj mnogo druže na kavama, dok u Ukrajini nemaju taj običaj.
Ipak, kako kažu, kultura iz koje dolaze i kultura koju sada upoznaju mnogo su više slične nego što su različite, pa tako izdvajaju međuljudske odnose, česte međusobne posjete prijateljima i poznanicima, organiziranja druženja kao aspekte koji su izrazito prisutni i na istoku Europe. Također, ističu kako i ovdje ljudi vole sami praviti zimnicu, pripremati hranu za sebe i druge te pozivati na roštiljanja.
– Mariupolj je prvo imao oko 300 tisuća stanovnika, a nakon 2014. godine, kada je započela prva faza rata u Donbasu, mnogo je ljudi iz istočnijih dijelova otišlo na zapad, u dijelove koji su bili pod kontrolom Ukrajine, pa je prije ovogodišnje ruske invazije u gradu živjelo 450 tisuća stanovnika, govori Dmitrij, dodajući kako su, budući da su radili u ogromnoj korporaciji, njihove plaće bile velike, no kada se uspoređuju hrvatski i ukrajinski prosjeci, na približno jednakoj razini. Katja naglašava kako je Mariupolj uz razvijenu industriju kao grad na moru bio i regionalno turističko središte, i to ne samo u sezoni, već tijekom cijele godine.
Premda ističu kako je turizam u Hrvatskoj bolje razvijen, more čišće, a turisti imaju mnogo više sadržaja za vidjeti, posjetiti i iskusiti, Mariupolj nije toliko različit od Rijeke, jer oboje uz svoju obalu imaju mnogo manjih gradova i naselja koja su turistički orijentirana i razvijaju se u tom smjeru.
– Jako puno ljudi dolazilo je ondje provoditi godišnje odmore, kupati se u Azovskom moru. Mariupolj je bio centar festivala, imali smo mnogo raznih zbivanja i sadržaja za stare i mlade, od kulturnih, glazbenih, koncerata simfonijskih orkestara i klasične do popularne glazbe i poznatih bendova, zaključio je Dmitrij, kojeg smo zajedno s Katjom i ostatkom ljubaznog domaćinstva pozdravili, poželjeli im svu sreću i ugodan boravak u Rijeci, pa koliko god da trajao.
