Josip Perković i Zdravko Mustač sigurno s nestrpljenjem iščekuju ishod svoje molbe za pomilovanje, ali morat će još pričekati.

Predsjednik Zoran Milanović neće o njoj odlučiti vjerojatno još tjednima. Sam je najavio da će prvo razgovarati s umirovljenim generalima koji su svojim potpisom podržali pomilovanje dvojice bivših dužnosnika Službe državne sigurnosti, da se ovim neće baviti prije završetka procesa rekonstrukcije Vlade.

To znači da će još dosta vremena u fokusu javnosti biti teme vezane za djelovanje SDS-a i hrvatskih emigranata. Jednu takvu posljednjih je dana otvorio sam Milanović, opširno u svojim izjavama govoreći o Boži Vukušiću.

Današnji tajnik Počasnog bleiburškog voda u Njemačkoj je kao nalogodavac i organizator ubojstva Jusufa Tatara osuđen na doživotnu robiju, a 1991. je, poslije sedam i pol godina odsluženih godina, protjeran u Hrvatsku.

Osveta za ubojstvo

Milanović ga je neki dan nazvao »jednim od zlotvora hrvatskog društva« i »klošarom iz Šestanovca«. Netočno je rekao da je Vukušić 1983. bio prisutan kod ubojstva Tatara, inače sitnog doušnika njemačke kriminalističke policije.

Vukušić je osuđen jer je u Karlsruheu naložio Damiru Šišnjaku da, kao osvetu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, likvidira dotičnog, za kojeg je vjerovao da je potkazivač Udbe.

Šišnjaku je, navodi se u presudi, Vukušić predao pištolj i u jednoj gostionici mu pokazao Tatara, nakon čega je otišao.

Kada se Tatar zaputio u WC, Šišnjak je krenuo za njim i tamo ga umorio. Policajcima je kasnije ispričao o Vukušićevoj ulozi i na temelju tog iskaza on je zaradio doživotni zatvor, premda se branio da je nedužan.

– Taj lik zaslužuje pozornost. Ona dvojica su na robiji, a on, pisoarski killer, danas slobodno šeta. I govori o Udbi, dijeli moralne lekcije.

A čaršija priča da je išao ubiti nesretnog anonimca samo zato da bi to prikazao kao egzekuciju osobe koja je ubila Đurekovića i za to uzeo novac.

Nijemci su ga protjerali iz zemlje, oni to rade, pa je moje pitanje što su se Perković i Mustač žurili u Hrvatsku.

Da su još nekoliko godina ostali u Njemačkoj, sva je prilika da bi ih njemački sud protjerao kao Vukušića, povukao je Milanović paralelu između slučajeva Vukušića te Perkovića i Mustača.

Jamstvo Tuđmana

Razgovarali smo jučer s Vukušićem, on misli da je u pozadini predsjednikovog intenzivnog bavljenja njima zapravo nešto drugo.

– Milanovića očito svrbi, a ja znam i što. On generalno laže o sebi i o svojoj obitelji. Već godinu, dvije znam da je njegov otac pisao partijske karakteristike za udbaše, ali s obzirom da je riječ o čovjeku koji je preminuo, nisam smatrao primjerenim s tim izlaziti u javnost.

No, kako Milanović sada poteže neke stvari, ja više neću šutjeti. Dakle, Stipe Milanović je bio sekretar Partije u Centru za ekonomski razvoj grada Zagreba, tamo je tada zaposlen bio i čovjek koji se kandidirao za rad u Udbi, pa mu je Milanović pisao karakteristike i ovaj je odmah primljen, rekao nam je Vukušić.

On priznaje da se u dokumentima s kojima raspolaže ne vidi u koju svrhu su napisane te karakteristike. Ali, uvjeren je da je »tu sve jasno«.

– Posebno stoga što je njegov otac bio u prijateljskim odnosima s ljudima koji su radili u Udbi, pa je vjerojatno s njima u dogovoru pisao te karakteristike, kazao nam je Vukušić.

Za njega je 1991., veli, u Njemačkoj jamčio Franjo Tuđman, što je bio preduvjet da bude protjeran u Hrvatsku. Vukušić tvrdi da Perković ne bi niti bio izručen da je jednako postupio.

– Perković je 2013. odlučio biti krunski svjedok protiv ljudi koji su njemu davali naloge za ubojstva hrvatskih emigranata. U dogovoru s njim trebao sam ga voziti u München, gdje bi ispričao sva svoja saznanja.

Čekao sam da mi kaže kada točno krećemo, ali je onda Perković preko noći odustao od toga i zato je izručen Njemačkoj, prisjeća se Bože Vukušić.

Predsjednik o pomilovanju mora surađivati s Malenicom

Kada bi Milanović pomilovao Perkovića i Mustača, morao bi svoju odluku o tome dostaviti Ministarstvu pravosuđa i uprave, koje bi je zatim uručilo njima dvojici, kao i sudu koji ih je u Hrvatskoj osudio i zatvoru u kojem oni služe kaznu.

To je procedura koju propisuje Zakon o pomilovanju iz 2003., ako ona ne bi bila provedena, Perković i Mustač ne bi mogli biti pušteni na slobodu čak i u slučaju da predsjednik Republike prihvati njihovu molbu.

Milanović je, međutim, u petak izjavio da ne priznaje ovaj zakon i da »ubuduće molbe neće ići Ministarstvu pravosuđa«.

Njegova je to reakcija na priopćenje kojim su iz resora Ivana Malenice izvijestili javnost da su u dosadašnjem Milanovićevom predsjedničkom mandatu molbu za pomilovanje podnijele 274 osobe, od kojih je njih 46 sa statusom branitelja.

Poruka je jasna, predsjednik nije ni razmatrao molbe tih branitelja i učinio bi pravi presedan da sada pomiluje bivše udbaše.

Milanovića je postupak Ministarstva pravosuđa i uprave ozlojedio i sada imamo situaciju koja jako podsjeća na onu u vezi izbora predsjednika Vrhovnog suda.

»Ovo je još jedna protuustavna uzurpacija jer pomilovanje je izravna nadležnost predsjednika. Što će mi HDZ-ovo korumpirano ministarstvo«, ustvrdio je Milanović u Jasenovcu.

On je prošle godine isprva odbijao pristati na zakonsko rješenje prema kojem za predsjednika Vrhovnog suda može predložiti isključivo nekoga tko je prethodno sudjelovao u javnom pozivu.

Argument mu je bio da ne može zakon ograničavati njegovu ustavnu ovlast, ali Ustavni sud nije bio na njegovoj strani, pa je Milanović na kraju Zlatu Đurđević i potom Radovana Dobronića ipak predložio Saboru nakon što su se prijavili na javni poziv.

Ukoliko će htjeti da Perković i Mustač izađu iz zatvora, predsjednik neće moći zaobići Ministarstvo pravosuđa i uprave, od kojeg će i dobiti njihovu molbu.