Bogoljub Lacmanović nije samo predstavnik stare novinarske škole za kojom nerijetko nostalgično žudimo već se, bez zadrške, može kazati kako je riječ o legendarnom novinaru i publicistu te našem višedesetljetnom glasu iz Moskve iz koje je izvještavao od 1981. do 2003. i to kao stalni dopisnik Vjesnikovih izdanja i suradnik RTV-a Zagreb, a kasnije HRT-a. Od 2003. do umirovljenja 2008. bio je diplomatski savjetnik pri hrvatskom veleposlanstvu u Moskvi.

U Zagrebu je osnovao i Centar za međunarodne analize, sudjelovao je, uz bivšeg predsjednika Mesića, u mirovnoj misiji UN-a u Kirgistanu 2010. godine, pisao knjige popularnog karaktera, predgovore hrvatskim izdanjima inozemne literature, asistirao je pri Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda, prevodio s ruskog, surađivao s brojnim medijima, a bio je i predsjednik Udruge stranih novinara u Rusiji od 1995. do 1998. godine.

​Pritisak na Njemačku

​Još je, sad već daleke, 1976. godine ovjenčan Zlatnim perom Društva novinara Hrvatske, a iza ovih jezgrovitih biografskih crtica krije se još puno toga za što, u ovom trenutku, nažalost nemamo mjesta jer smo s Lacmanovićem razgovarali o onome što je danas u svijetu najaktualnije, a što naš sugovornik doista ima u malom prstu – geopolitika na relaciji Rusije i Sjedinjenih Američkih Država.

Govorili ste prije nekoliko mjeseci da rata biti neće – a do rata je ipak došlo. Vaše mišljenje može se staviti u onu kategoriju koja je, u hrvatskom medijskom prostoru, gotovo pa prazna, a riječ je o kategoriji javnih osoba koje vjeruju da krivca za rat treba tražiti i u SAD-u.

– Često sam govorio da najvjerojatnije neće biti rata, tj. nadao sam se kako do rata neće doći. Ta se prognoza nije ostvarila jer sam računao da će se Njemačka ponijeti kao 2008. godine i da će spriječiti taj rat suprotstavljajući se zaoštravanjima odnosa i uvođenju Ukrajine u NATO. Sjedinjene Američke Države uspjele su podčiniti Njemačku i tako uvesti sankcije Rusiji koje toj državi, ustvari, nisu nikakva novina jer da bi sačuvala, u toj nelojalnoj konkurenciji, europsko tržište – a prije svega njemačko, SAD je uvodio sankcije protiv Rusije desetljećima, a spomenut ću samo 1982. kada je građen plinovod i naftovod Urengoj-Užgorod i kada su se, protiv američkih sankcija, pobunile Njemačka, Francuska i Italija.

Danas Njemačka nije izdržala pritiske i Sjeverni je tok zatvoren te će sankcije i ograničenja koja su uvedena najviše koštati upravo tu zemlju koja troši najviše ruskog plina i ruske nafte. Pored toga, Rusija i Njemačka imale su izuzetno veliku robnu razmjenu, svi njemački industrijski giganti imaju velike poslove u Rusiji. Njemačka je tako danas ne samo ekonomski oslabljena, već i sustavno javno degradirana od strane Ukrajine čiji predsjednik Zelenski, da podsjetimo, nije htio primiti predsjednika Njemačke, vodeće europske zemlje, zamjerajući mu da je on bio za Sjeverni tok 2. Uvrede na račun Njemačke počele su dolaziti i s poljske strane, a vrhunac svega je da je prošloga tjedna američki tjednik Politico objavio fotografije petnaest vodećih ljudi Njemačke optužujući ih da su izdajnici Njemačke i da su prodali dušu Putinu. Sve ovo navodim kako bih ilustrirao o kakvom je sve pritisku riječ od strane SAD-a, bez čijeg odobrenja ni Varšava ni Kijev ne bi mogli sotonizirati Njemačku. Europa je podijeljena i riječ je o podjelama desetljećima režiranim od strane SAD-a, na »novu istočnu koja je progresivna i staru zapadnu Europu koja je – dekadentna«.

Osim toga, Europa je sebi dozvolila još jednu stvar u koju je teško povjerovati – glavni utjecaj na kretanja u Europi i ponašanje EU-a prema »ukrajinskoj krizi« danas dirigira i koordinira premijer Velike Britanije Boris Johnson. Dovoljno je da pogledate njegove antiruske ratoborne istupe kojima pokušava uporno otkloniti realnu opasnost da izgubi premijersku fotelju nakon što je engleska javnost saznala za njegove skandalozne »žurke« u službenoj premijerskoj rezidenciji u vrijeme kad je zemlja bila u koroti zbog smrti kraljičinog supruga, ali i ništa manje skandaloznija činjenica da je Johnsonova mlada supruga s njegovog službenog telefona davala naloge ministrima.

Doista je neobjašnjivo i da briselski činovnici više slušaju ono što govore London i Washington od onoga što se govori u vodećim europskim državama kao što su Francuska i Njemačka. Vjerovanja ste da do rata ne bi došlo kada bi to bio rat između Rusije i Ukrajine?

– Tako je. Ovo je geostrateški rat SAD-a protiv Rusije, rat u kojem je Ukrajina, nažalost, kolateralna žrtva. Temeljem ovog rata SAD želi izmijeniti geopolitičku sliku svijeta osiguravajući sebi položaj svjetskog hegemona kojeg je imala nakon raspada SSSR-a. Riječ je, zapravo, o sukobu dviju koncepcija svjetskog poretka – jednopolarnog nasuprot višepolarnom. Prvu koncepciju zagovara SAD kojem se pridružila i EU podčinjavajući se Washingtonu i odbacujući i samu pomisao da bude samostalni i odgovorni međunarodni subjekt u eventualnom višepolarnom svijetu. Europska unija to nije postala radi svog, meni nejasnog, komoditeta. Bruxelles tako nema ni koncepcije ni znanja jer bitka za višepolarni svijet traži aktivizaciju, traži državnike i jasnu politiku, a ovi naši su bili sretni kada je Biden došao jer su imali koga slušati. Šef europske diplomacije Josep Borrell izjavio je kako ratom treba rješavati situaciju. Šef diplomacije! To je nečuveno!

Pored SAD-a i Europske unije, odnosno Rusije, tu je i Kina.

– Rusija je u vrijeme Jeljcina bila u podčinjenom i vazalnom položaju naspram SAD-a i kao dokaz mogao bih iznijeti brojne primjere. Međutim, nakon dolaska autoritarnog Putina za kremaljsko kormilo, politički se stabilizirala i ekonomski počela razvijati a vojno je, s najmodernijim oružjem, postala jača od Pentagona i tu svoju vojnu moć uspješno je pokazala u Siriji te je danas energični pobornik višepolarnog svijeta. Uz nju danas stoji i Kina. Peking za Washingtonom zaostaje još nešto jedino u naoružanju, ali se Kina financijski, ekonomski i tehnološki izjednačila sa SAD-om i na putu je da, po svim parametrima, preskoči Ameriku. Mi tako danas imamo tripolarni svijet, a Washington se s time ne miri. To je razlog zašto, nakon Putinova ultimatuma u prosincu prošle godine, američka strana nije htjela sjesti za stol pregovora s Putinom i Rusiji jamčiti njezinu nacionalnu sigurnost i zaustaviti svoju politiku širenja NATO-a na istok jer bi tada američkim raketama trebalo pet do šest minuta kako bi doletjele do Moskve.

SAD je svjestan da im je glavni konkurent, protivnik i suparnik Kina i da će ona biti sve jača i razvijenija no u ovome trenutku ne žele zaoštravati svoje odnose s Kinom jer je geostrateški to neoportuno zato što prema toj zemlji imaju pristup samo s mora, a potreban im je i onaj s kopna. To je jedan od razloga zbog kojeg su donijele odluku da Rusiju stave u »potkovu«. Prvo su, u NATO, nakon raspada SSSR-a primane one države koje su bile najbliže Rusiji i mi danas svjedočimo posljednjem pokušaju zatvaranja te potkove. Prethodni je bio početkom ove godine u Kazahstanu gdje je izveden neuspješni državni udar. Kada bi Rusija bila stavljena u tu potkovu, čekao bi se i pripremao trenutak da u Kremlj dođe neki novi lider Rusije koji bi, poput Jeljcina, bio podatan Washingtonu, a Kina bi se tada našla u sendviču i bila bi u mnogo lošijoj geopolitičkoj poziciji no što je to danas. Dakle, rat se mogao izbjeći, ali u Washingtonu su zaključili da je posljednji trenutak sprječavanja učvršćivanja višepolarnog svijeta u kojem bi drugi i treći pol činile Moskva i Peking

.
Koji su, ustvari, argumenti da je ovo rat SAD-a protiv Rusije?

– Nemojmo se zavaravati, činjenica jest da američka vojska ne ratuje u Ukrajini, ali je Amerika glavni financijer tog rata, ona naoružava ukrajinsku armiju. Njezini instruktori su godinama obučavali i pripremali ukrajinske vojnike za rat a sada, tijekom samog vojnog sukoba, pružaju i satelitsko-obavještajne podatke o kretanju ruske armije po Ukrajini. Na kraju krajeva i Biden je ovih dana javno, ne znam je li mu to izletjelo, rekao da je u procesu stvaranja novog svjetskog poretka u kojem će Amerika voditi svijet i pisati međunarodna pravila po kojima će se drugi morati ponašati. S druge strane, izjave pojedinih ministara europskih država su zabrinjavajuće jer je u njima rečeno da će taj rat trajati dugo i da, u tom ratu, ne smije i neće pobijediti Rusija. Riječ je dakle o višeslojnom i specifičnom sukobu koji predvodi SAD zajedno sa svojim saveznicima i to vatrenim oružjem, ekonomskim sankcijama, kulturnom i sportskom izolacijom Rusije i jednim od najprljavijih informacijskih ratova u kojem je Zapad medijski uspješniji od Rusije.

Američka doktrina

Tvrdite i kako je riječ o ratu koji je dugo pripreman?

– Iako je započeo 24. veljače, SAD je na putu prema tom odlučujućem ratu koračao godinama. Ne zaboravimo kako su i sami rekli da su u Ukrajinu uložili milijarde dolara. Prvo je, 2004., organizirana Obojena revolucija kada je na vlast, nepošteno, doveden proamerički predsjednik Juščenko koji je bio u utrci s protukandidatom Janukovičem. Iako je u prvom krugu Janukovič dobio više glasova birača a u drugom kruga pobijedio, SAD nije htio priznati te izbore i tražio je održavanje trećeg kruga. Ne znam za ijedan takav slučaj u povijesti – dva kandidata, tri izborna kruga.

Korijeni geopolitičkog sukoba leže još u doktrini Paula Wolfowitza, zamjenika Bushovog ministra obrane koji je 1992. dobio zadatak osmišljavanja strategije obrane SAD-a i u toj strategiji jasno piše kako se ni Rusiji niti bilo kojoj drugoj zemlji više nikad ne smije dopustiti da poput SSSR-a postane super sila i opasnost za dominirajuću ulogu Amerike u svijetu. Nedavno preminula Madeleine Albright prva je javno izjavila 1997. godine kako SAD mora upravljati i rukovoditi svijetom i ta koncepcija je nastavljena do dana današnjeg. Dovođenje Juščenka bio je prvi korak prema uključivanju Ukrajine u NATO. To je bila i tema NATO summita 2008. godine te, kada je taj prijedlog iznio Bush mlađi, istupili su, protiv toga, Njemačka i Francuska. Tada je Merkel rekla jedno, po mom mišljenju, najpravilnije rješenje što se tiče pitanja Ukrajine, odnosno kazala je kako,«Ukrajina ne smije biti ili naša ili njihova (ruska) već Ukrajina treba biti i naša i njihova’’. Uostalom, Rusija nije bila protiv ulaska Ukrajine u Europsku uniju, ali je uporno upozoravala da je primanje Kijeva u NATO opasnost za njezinu nacionalnu sigurnost.

Demonizacija Putina

Postavlja se pitanje zašto se svjetski lideri tako olako nabacuju s jednom ogromnom europskom zemljom s velikim stanovništvom kao što je to Ukrajina. Prema svim vodećim svjetskim političkim doktrinama svaki narod ima pravo na samoodređenje. Zašto bi itko krojio ukrajinsku politiku osim samih Ukrajinaca?

– Dobro pitanje. Zašto Amerikanci kroje, a Rusima ne daju da kroje? Ukrajina jest velika država, ali izuzetno nacionalno, jezično i religijski heterogena i jedino je rješenje moglo biti federativno, odnosno konfederativno uređenje. Što će sada biti – teško je reći.

Da konkretiziram pitanje – ako Ukrajina želi postati članicom NATO-a, zašto to ne bi trebala postati?

– Moram vam odgovoriti protupitanjem – ako je Kuba pristala, dapače – nije htjela da se skinu sovjetske rakete s njezina teritorija, zašto je SAD digao graju? Nacionalna sigurnost je poput slobode pojedinca, ne može biti na štetu drugoga. Uostalom, Amerika je dala usmenu garanciju da se neće širiti na istok, a pogotovo da neće ići na teritorij bivšeg SSSR-a.

Mnogi će reći da se i odluke s vremenom mijenjaju.

– Slažem se, ali dotaknimo se i demonizacije Putina koji je bio omiljeni američki čovjek u trenucima odustajanja od ruske pomorske baze koju je imao u Vijetnamu. Ta odluka nije bila jedini primjer njegovog pružanja ruku za suradnju sa Zapadom, ali se kasnije pokazalo da je za ruske interese napravio glupost. Kada se u Ljubljani Bush susreo s Putinom rekao je: »Pogledao sam Putinu u oči i vidio da ima dušu«. Putin se potkraj 2002. solidarizirao s Amerikancima u njihovom napadu na Irak i Sadama, ali je Washingtonu dao do znanja da je to posljednji put da bez pravih i jasnih dokaza podržava neku njihovu vojnu odluku. Vrijeme je pokazalo da je Washington lagao o postojanju iračkog oružja za masovna uništavanja.

Putin je postao za Zapad »paranoičan« onda kada je, na minhenskoj konferenciji, rekao da Rusija više neće biti vazal i poslušnik SAD-a već će štititi svoje nacionalne interese. Moj argument je taj da ne smije, odnosno ne može za Ameriku biti dopušteno sve, a za ostale ništa. Ratovi se vode zbog interesa. Ako ti hoćeš mene uništiti – ja ću uništiti tebe. Putin je autoritarni vladar, ali se zaboravlja da on vlada po ustavu izrađenom za Jeljcina koji tada nije smetao Americi.

Dvostruki standardi

Kako gledate na aneksiju Krima?

– Problem Krima vrlo je složen i delikatan i seže u daleku povijest. Riječ je o teritoriju koji je bio u sastavu carske Rusije. Zatim je 1921. ušao u sastav Ruske republike, a 1922., kada nastaje Sovjetski Savez, Krim postaje dijelom Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Kada je 1954. na čelo SSSR-a došao Hruščov, on je na Prezidiju donio odluku da se Krim pokloni Ukrajini. To je bila nezakonita odluka jer su se za zakonitu odluku o prelasku Krima iz Rusije u Ukrajinu, po tadašnjem ustavu, trebala održati tri pozitivna referenduma – jedan u Rusiji, drugi u Ukrajini i treći na Krimu. Oni nisu održani, stoga je taj ‘poklon’ bio nelegalan. Međutim, to je pitanje ostalo neriješeno i nakon raspada SSSR-a. Zato je Putin nedavno i upitao kako je moguće da se Kosovo, bez referenduma, prizna kao nezavisna država, a Krim, koji je imao referendum, ne. To je beogradski tisak uzeo za uvredu jer nije razumio da je Putin govorio o dvostrukim standardima. Doduše, predsjedniku Vučiću to i odgovara. Kada je SAD priznao Kosovo tada su njihovi diplomati rekli kako je to isključenje, posebna situacija i da drugi nitko više ne može. To doista jesu dvostruki standardi. Onda je došlo do pobune u Donjecku i Lugansku i sukoba u kojem je poginulo više od sedam tisuća civila. Slijedio je žestoki rat te su separatisti krenuli na pohod protiv ukrajinske armije. Održani su Minski pregovori koje je diktirala Merkel i potpisani su sporazumi kojim se pokušala riješiti ukrajinska kriza, odnosno završiti rat. Svih je ovih godina ukrajinsko vodstvo, uz sufliranje Washingtona, sabotiralo provedbu Sporazuma iz Minska po kojima su Donjeck i Lugansk, samoproglašene republike, trebale dobiti široku autonomiju.

Ozbiljne prijetnje

Koliko je realna opasnost od nuklearnog rata?

– Nuklearni rat ne treba isključiti. Politička je situacija slična onoj iz 1962. ali, usudio bih se reći, mnogo gora jer je tada bilo razuma i nakon višednevne, doista napete situacije u kojoj je cijeli svijet drhtao, Kennedy i Hruščov su popustili, odnosno Hruščov je okrenuo brod s raketama prema SSSR-u i obećao da će povući rakete, a Amerikanci su, uz molbu da to njihova javnost ne sazna, obećali da će šest mjeseci kasnije maknuti iz Turske svoje rakete s nuklearnim glavama. Kao što se zna, Kennedy i Hruščov zbog tog su ušli u povijest svjetske diplomacije, odgovornosti i trezvenosti političara tako da sada, kada svjedočim ovoj krizi, nisam siguran da sva naša politička elita, posebice EU elita, shvaća pred kakvom se opasnošću mi nalazimo.

Zašto?

– Godine 2017., kada je prijetila opasnost ‘dedolarizacije’ svjetske trgovine i kada su Kina, Indija i druge zemlje BRIKS-a počele međusobno trgovati u svojim valutama, američki je Kongres donio rezoluciju u kojoj je najavio da će dolar braniti na svjetskoj pozornici svim mogućim sredstvima. A Putin je, kada su počele dolaziti otvorene prijetnje sa Zapada, javno i glasno poručio: »Ja ne mogu zamisliti svijet bez Rusije«. To su dvije izuzetno ozbiljne prijetnje koje su date i koje nisu nimalo bezazlene.

​Skupa podrška

Doista ne možemo znati kako će izgledati Ukrajina sutra?

– Teško je to prognozirati. Kijev je odbacio Minske sporazume koji su sada propala stvar, a federalna, vojno neutralna Ukrajina, kao kandidat za članstvo u EU, moglo je biti realno rješenje problema. Sada se s velikom sigurnošću ne može govoriti ni o konfederaciji. Ne bi bila jedina neutralna država u Europi. Šteta što ukrajinsko rukovodstvo nije bilo realnije. Izbjegle bi se brojne ljudske žrtve jer sve te milijarde dolara i ogromni kontingenti američkog i zapadnog oružja koje se upumpava u Ukrajinu neće zaustaviti rat, a i te milijarde i oružje trebat će s kamatama otplatiti. Amerika u svakom slučaju profitira. Dionice američkih tvornica oružja skočile su za 42, a engleskih 24 posto. Europljani će pak plan širenja NATO-a na Ukrajinu platiti skupljim i siromašnijim životom.

Naš predsjednik Milanović, ali i Sveti Otac papa Franjo u nekim se stavovima slažu s vama.

– Predsjednik Milanović u pravu je kada tvrdi da se Kijev ne bi smjelo toliko huškati na rat u kojem će oni nesumnjivo izvući »deblji kraj’’. Međutim, u svojim izjavama nije konstantan i redovito je kontroverzan.

Izuzetno cijenim papu Franju. Riječ je o mudrom i humanom čelniku Vatikana, bliskom običnim ljudima i njihovim problemima. Dobro je detektirao problem kada je rekao da je NATO došao na granice Rusije i »lajući« isprovocirao ruskog medvjeda da krene u rat. Na taj je način tvrdim rječnikom dao do znanja da za ratnu situaciju nije kriva samo Rusija, već i SAD sa zapadnim saveznicima. Radi zaustavljanja rata ponudio je čak dolazak k Putinu u Moskvu. No, za rješavanje ukrajinske ili bolje rečeno vrlo opasne svjetske krize nije dovoljan samo Putin – potreban je i Biden koji drži ključeve ovog rata jer on i njegovi najbliži suradnici javno priželjkuju i vjeruju u totalni poraz Rusije u ratu »do posljednjeg Ukrajinca«. Papa Franjo trebao je predložiti sastanak utroje i u tom slučaju mogle bi porasti nade u skori mir.