U riječkom Županijskom sudu jutros je započelo suđenje 41-godišnjem Branku Rafajcu optuženom za teško ubojstvo 16-godišnjakinje 14. veljače oko 6:25 sati u Malom Lošinju, na kućnom broju 2 Ulice lošinjskih brodograditelja.

Rafajac se na navode optužnice izjasnio kako se ne smatra krivim.

S obzirom da je iz svjedočenja majke ubijene 16-godišnjakinje, ali i iz iskaza drugih svjedoka, bilo razvidno kako je optuženi Branko Rafajac u par navrata prije zločina dolazio na tu adresu tražeći ženu po imenu Bilja, s nestrpljenjem se iščekivalo svjedočenje njegove bivše nevjenčane supruge.

Psihičko stanje sve gore i gore

Četrdesetogodišnja Osječanka je dugo i detaljno svjedočila o njihovu odnosu, a posebice o njegovom psihičkom stanju koje se iz dana u dan sve više pogoršavalo. Sve je dalo naslutiti da bi se moglo dogoditi nešto loše, ali kako je kroz suze istaknula svjedokinja »niti u najgoroj noćnoj mori nije mislila da će se ovo dogoditi.«

Mislila je da će njemu netko nešto napraviti, a ne da će on biti krivac za ovakvu tragediju.

– Upoznali smo se u Osijeku i najprije tamo živjeli, a poslije 9 godina u Lošinju. Ukupno smo 15 godina bili u vanbračnoj zajednici. Otprilike krajem 2018. godine završio je na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu.

Prije toga sam počela primjećivati da se čudno ponaša. Znao je reći da čuje glasove u glavi dok se bavio podvodnim ribolovom. Stajao je i pričao kao da priča s nekim drugim, a u stvari je pričao sam sa sobom.

To više nije bila osoba sa kojom sam provela život. Imao je psihički slom, napad, počeo bi jako vikati, derati se. Kad je izašao iz bolnice i dok sam živjela sa njime pio je tablete koje su mu prepisali, prisjetila se svjedokinja.

Paranoičan da ga prate, prisluškuju

No, ubrzo se iznova počeo paranoično ponašati. Vanbračnoj supruzi pričao je da ga prate, prisluškuju, te je svašta pisao na Facebooku.

– Pričao je o radarima, frenkvencijama, da nas se prati. Pokušala sam razgovarati s njime da opet ide kod doktora, a nije mi htio reći da li pije tablete. Bilo mi je jako teško. Otišla sam na policiju i prijavila ga za psihičko zlostavljanje.

Vidjela sam da nije dobro. Psihički to više nisam mogla podnositi, pa sam otišla iz zajedničkog stana. Znao me je milijun puta zvati. Opsesija mu je bila da su me oteli, silovali i drogirali. Govorio je da nisam jedina i da on to sve istražuje.

Kada smo se našli zbog zajedničke imovine, vidjela sam da to ne možemo normalno riješiti. Bila sam opet na policiji, ali me nisu doživljavali. Obratila sam se socijalnoj službi kad sam prijavila psihičko maltretiranje. Smatrala sam da je tada trebala reagirati i socijalna služba, kazala je 40-godišnjakinja.

“Zvala sam ih, ali ništa se nije učinilo”

Nije stala na tome već je s dopisom došla u Centar za socijalnu skrb i tražila da izađu na teren. Odgovorili su joj da je Rafajac već u sustavu i da ima socijalnu radnicu.

– Otišla sam kod socijalne radnice s otpusnim pismima i laž je ono što sada tvrde da su oni zvali Rab vezano uz njegovo liječenje. Ja sam im predala dokumentaciju. Kasnije su mi iz Centra rekli da su išli, ali da on ne otvara vrata.

Sve to skupa je predugo trajalo, pa sam im rekla da odu s policijom ili vatrogascima, te da nasilno otvore vrata. Ništa se nije učinilo, pa sam ih ponovno zvala i dobila isti odgovor. U sve to sam uključila i Brankove roditelje koji su također bili na Lošinju u Centru za socijalnu skrb, navela je u svom svjedočenju.

Rafajac je na iskaz bivše partnerice krenuo s nizom pitanja ili bolje rečeno primjedbi.

– Da li je svjesna da sam se bavio i istraživačkim novinarstvom i da sam u više navrata dobivao prijetnje smrću. Neka kaže što je bilo dan prije prijave njezina nestanka. Osobe iz policije su je seksualno zlostavljale i davale kokain.

Pitajte ju da li pristaje da da uzorak kose na analizu da bi se provjerili tragovi kokaina u kosi, obratio se optuženi svjedokinji i sudskom vijeću.

Potpuno uvjeren u svoju nedužnost

Vještakinje psihijatrijske i psihologijske struke u svom su nalazu navele kako je u vrijeme počinjenja ubojstva bio trijezan, a u tijelu je imao prisutnost amfetamina i THC-a. Posebice kako se radi o osobi sa težim duševnim smetnjama, te da kod njega u potpunosti nedostaje osjećaj krivnje i da je potpuno uvjeren u svoju nedužnost.

U pitanju je psihička bolest koja se ponekad naziva razumno ludilo za koju je od iznimne važnosti uzimanje lijekova. Psihopatologija je eskalirala kada je prestao uzimati lijekove. Nije mogao shvatiti značenje svojih postupaka, niti upravljati svojom voljom.

»Sumanutosti su toliko čvrste u mišljenju osobe, da se ne mogu korigirati« stoji u nalazu.

Stalni sudski vještak posvjedočio je o tome da je ubodna rana bila takve prirode da niti najstručnija liječnička pomoć ne bi spasila žrtvin život.

– Smrt kod ovakve ozljede uslijed iskrvarenja nastupa vrlo kratko nakon ozlijeđivanja. Govorimo o minuti. U trenutku ozlijeđivanja žrtva je bila okrenuta sučelice prema napadaču, a s obzirom na smjer ubodnog kanala, nož je držao u desnoj ruci, te zamahnuo silom jačeg intenziteta, mišljenje je vještaka.

Potresno svjedočenje majke ubijene

Na riječkom sudu ranije danas svjedočili su otac i majka tragično ubijene maloljetnice kao i prvi susjedi ubijene.

– S najmlađom kćeri taj dan trebala sam ići kod pedijatrice. U jednom trenutku pogledala sam na sat i bilo je 6:20 sati kad su zalupila bočna vrata i nepoznati čovjek je uletio u dvorište. Vikao je i psovao, tražio ženu, govorio ‘di si, izađi, dođi’.

Pratila sam ga pogledom, a on se praktički u sekundi stvorio ispred mene. Rekla sam mu ‘nema tu tvoje žene’. Napao me, osjećala sam pritisak na ramenu, pokrila glavu. Krajičkom oka vidjela sam kako mi kćer izlazi.

Ne znam da li ju je čuo ili osjetio, okrenuo se i zamahnuo rukom prema njoj. Krenula sam da ga odmaknem, uhvatio me za šiške i drmao glavom, nečim tupim i okruglastim me lupao po glavi i čupao. Tada me pustio i osjetila sam da mi nešto curi te vidjela krv.

Okrenula sam se i vidjela kako mi kćer leži na boku. Mislila sam da je pala i da se udarila glavom. Kad sam ju pridigla počela joj je iz ustiju i nosa teći krv. Tu sam počela vrištati da se zove hitna. Vikala sam susjedi neka dođu brzo.

Meni je to izgledalo kao cijela vječnost. Davala sam joj umjetno disanje, pokušala masirati srce, a onda je došla policija i hitna, samo je dio potresnog svjedočanstva žrtvine majke.

Kazala je i kako su ubojici ‘oči bile crne crne’. Također i kako je bila sva u krvi te kako i je na podu bilo jako puno krvi.