Dogovor za razgovor s Ognjenom Rankovićem započeo je šalom koja se tu našla tek da nevješto prikrije posvemašnju novinarsku paniku.

– Ako u knjizi nema loga škvera, ništa od razgovora – reče nižepotpisani.

– Ima »3. maj« – na to će Ranković.

– Super! Ali, ima li i Brodosplit – i dalje panično pita novinar.

– Ima, ima – sa smiješkom će Ranković.

Uf! Skoro da se moglo čuti kako kamen pada sa srca. Jer, raditi priču o logu na ovim prostorima, prikupiti ih i staviti u knjigu, a da u njoj nema i loga splitskog škvera, da nema simbola koji je na majstorski način govorio svijetu koliko je veliko kad ti otac »radi brodove«, bilo bi u startu demotivirajuće. A projekt dizajnera, istraživača, fotografa, kolekcionara Ognjena Rankovića sve je samo ne demotivirajući. Štoviše, listanje knjige »Yugo.Logo – grafička identifikacija u Jugoslaviji« i uči, i budi neku dobru nostalgiju, i otvara brojna pitanja. Samo, što li je momka iz Beograda od tek 32 godine natjeralo da se bavi znakovljem iz vremena u kojem zapravo i nije živio, bar ne toliko da se bogzna čega sjeća!?

Jugoslavenska arhitektura

Što se Hrvatske tiče, dalo bi se reći kako upoznavanje s ovim Ognjenovim projektom započinje prije skoro pola godine, izložbom u Galeriji HDD-a, da bi se prije koji dan u Rijeci dogodila i promocija knjige »Yugo.Logo – grafička identifikacija u Jugoslaviji«. No, istraživački posao počinje puno prije.

– Sama ideja je nastala i ranije, ali sam projekt sam pokrenuo prije točno četiri godine – kaže Ognjen.

Kriva je, nema sumnje, Ognjenova fascinacija onim što bi se dalo zvati i jugoslavenskom arhitekturom, odnosno onim što je od nje ostalo u našim gradovima.

– Odrastao sam u Beogradu, cijeli život proveo tu gdje imamo dosta tog arhitektonskog nasljeđa. Ja živim u jednom modernističkom kvartu, baba i deda su mi živjeli u Novom Beogradu, tako da sam cijeli život proveo po tim jugoslavenskim blokovima i kvartovima. Volio sam jako svoj komšiluk, svoj kvart, tako da sam oduvijek bio fasciniran tom poslijeratnom estetikom – priznaje Ognjen.

Pa kad se počeo amaterski baviti fotografijom i ne čudi da je prva serija fotografija bila ona na kojoj bilježi fotoaparatom stare tvornice i poduzeća u regiji.

– Stare tvornice modernističke arhitekture, prije svega brutalističke. Fasciniran sam betonom. Valjda zato što sam cijeli život njim okružen, na kraju sam ga i zavolio, ha, ha, ha – pojašnjava Ognjen.

Skoro pa dvostruko stariji novinar razumije o čemu Ognjen govori. Pamti kako su roditelji jedva čekali zaslužiti od firme društveni stan u nekom betonskom kvartu, da bi u jednom trenu žudjeli da iz njega pobjegnu čim dalje. Danas mu se i opet vesele, valjda vođeni i nekim novim trendovskim vjetrovima koji vraćaju na staro.

– I kod nas je tako, barem po pričama mojih roditelja. Ista je situacija bila. Devedesetih i 2000-tih dosta su se ti kvartovi raspali i propali, ali mislim da s ovom novom gradnjom i novim urbanizmom, bar u Beogradu, sve više cijenimo ono od ranije. Jer, puno je kvalitetnije odrađeno i odolijeva vremenu – slaže se Ognjen.

Estetika bivšeg sistema

Godina mu 32. Lako je konstatirati da i nema baš puno mladosti koja zapaža estetiku iz bivšeg sistema, pa još ako je oronula i skoro pa propala. A samo, reklo bi se, treba dignuti malo glavu.

– Baš to. Fotografija mi je puno pomogla u tome. Trudim se svoj grad promatrati kao turist, i one stvari na koje smo navikli i kraj kojih svaki dan prolazimo i ne obraćamo pažnju. Kada sam radio tu seriju fotografija, mene su ljudi iz Beograda pitali: »Gdje je ova zgrada, što je ovo!?« – priča Ognjen.

Na neke opće poznate zgrade, arhitekturu, od koje sklanjamo pogled jer su fasade oronule i sive, Ognjen je usmjerio pažnju svojim kadriranjem i fotografijama koje ih predstavljaju u nekom efektnijem svjetlu.

– Fasade su oronule, načeo je njih zub vremena, ali su još uvijek vrlo impozantne i fascinantne. Ali, slažem se da sam u manjini među mladom generacijom. Čak je veći interes mladih vani zahvaljujući internetu i suvremenom dobu. Strani dizajneri, arhitekti, vizualni umjetnici, mnogo više cijene tu našu ostavštinu nego što se mi njom uopće bavimo – ističe Ognjen.

Ognjen Ranković ne da se ostavštinom bavi, nego je evo odlučio spasiti logo od zaborava. Na onim starim, napuštenim tvornicama, naime, znakovi su se još vidjeli, makar su se odavno počeli ljuštiti. U knjizi ih je tako 460, 460 simbola nastalih unatrag više od 60 godina, od kojih su se mnogi urezali u pamćenje svih na ovim prostorima te nadživjeli i kolektive, manifestacije, klubove, skupove, udruge, muzeje, kazališta, novine i štošta drugo što su predstavljali.

– Smatrao sam da je to neki moj skromni doprinos, jer inspiriran sam osobno bio radom autora, a pokušavajući doznati neke dodatne informacije o njima, uvijek sam nailazio na probleme. Prije svega, od te jedne države nastale su nove, granice su u svim segmentima nastale, tako da se sve to izgubilo i palo u zaborav. S druge strane, u mojoj struci se uvijek ugledamo na Amerikance, Nijemce, Švicarce, a nismo ni svjesni da smo u tom nekom periodu, što se tiče arhitekture i dizajna, išli s njima ukorak. Čak smo po nekim stvarima bili i ispred tog vremena – ističe Ognjen.

Pitamo ga, kako se uopće da objasniti to da su grafičari, dizajneri, autori loga s izložbe bili al pari zapadu radeći u zemlji u koju utjecaji sa zapada i nisu bogzna kako dopirali!? Miloš Ćirić, Ivan Dvoršak, Milan Vulpe, Boris Ljubičić… Logo za Mediteranske igre, ZOI u Sarajevu, brodogradilište »3. maj«, Montmontažu, Ingru, Privrednu banku Zagreb…

– Ne znam koja je njihova tajna, ali mislim da je glavna razlika to što su tada ljudi sve radili više iz ljubavi, dok danas svi gledaju korist koju će izvući iz toga. Mislim da su se ljudi koji su se tada bavili strukom trudili unaprijediti struku. Inspiriran time, mislio sam da je velika šteta da budu zaboravljeni, a shvatio sam da su mi mogućnosti danas mnogo veće uz svu tehnologiju. Pa ako su se oni toliko trudili uz pomoć »štapa i kanapa«, mogu i ja malo pridonijeti i potruditi se ponovo baciti neko svjetlo na njih, jer su nepravedno pali u zaborav – ne dvoji Ognjen.

Grafička identifikacija

Pitamo ga, pomalo apstraktno, da mora na osnovu 460 loga u knjizi definirati što je zapravo činilo i čini logo dobrim, što bi bila definicija?

– Što recimo Ljubičićev logo za Mediteranske igre u Splitu čini bezvremenskim, takvim da se ne vidi da može bolje – pitamo.
– Slažem se, nema dalje od toga. A definicija…. Ćirićev je pojam grafička identifikacija. Mislim da je veliki problem i to što u nas nema stručne terminologije, već preuzimamo strane riječi i pojmove, poput brendiranja i brenda. Sam znak je sredstvo grafičke identifikacije i njegova primarna funkcija je da nešto identificiramo, nije toliko u samoj komunikaciji, nego u identifikaciji. Samim tim dobar znak bi trebao biti prikladan, prikladan industriji ili tvrtki kojoj pripada, trebao bi biti prepoznatljiv, trebao bi biti jednostavan, pogotovo u to vrijeme zbog kasnije reprodukcije, činjenice da su ih pravili u značkama, utiskivali u beton i slično, tako da je i ta primjena jako bitna. Danas sve gledamo kroz ekran, a on ima neka druga ograničenja. Danas je, po mom mišljenju, sve otišlo u svojevrstan vizualni kaos. Previše je informacija, previše sitnica, tako da smo prestali obraćati pažnju na detalje jer ih je previše. A ti znakovi su nekako bili jednostavni, efektni, takvi da ćeš ga sigurno zapamtiti kad ga jednom vidiš, sve da i nisi siguran što komunicira – ističe Ognjen.

Znakove smo pamtili i pamtimo, ali da nije Ognjena, ne bi nižepotpisani pojma imao da je onaj logo »3. maja« i Brodosplita dizajnirao Milan Vulpe, po svemu genijalac. S druge pak strane, tu je i toliko znakova koji su obilježili neke velike sportske manifestacije da se čovjek ne može načuditi da ih se nikada prije nitko nije dosjetio koliko su jednostavne u svojoj genijalnosti. Konopci dva boksačka ringa kao znak prvenstva u boksu, ili pak vesla nacrtana u krug kao simbol veslačkog natjecanja. A iza mnogih radovi ljudi i imena koja su i onda i danas zapravo za širu javnost bila anonimna.

– Velik doprinos je svemu dala i činjenica što su u grafički dizajn zalazili i kipari i arhitekti, ali i radnici iz industrije. Bilo je tako slučajeva da se u nekim velikim organizacijama rada jednostavno tražilo nekog tko zna crtati. Recimo, tekstilni kombinat Vranje, Jumko. Firma je privatizirana, ali njen stari znak u kojoj je konj, još uvijek se koristi. Preko Instagrama mi se javio čovjek i rekao: »Moja mama je radila u toj firmi, bila je tekstilni dizajner, a kako im je bio potreban znak direktor ju je pitao bi li mogla nešto nacrtati« – priča Ognjen.

U knjizi je 140 autora, specifičnih priča poput spomenute vezane za Jumko tek malo manje. Bilo je slučajeva i da se logo traži i bira preko javnog natječaja.

– Na natječaju za logo Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu pobijedio je autor koji je po struci bio pravnik. To mu je bio jedini znak koji je odradio, prijavio se ne natječaj i pobijedio. I to je, da tako kažem, bilo nekako više decentralizirano. Javni natječaj, javno glasanje, čak se i maskota ZOI-a, Vučko, tako birala. Danas je klijent uvijek u pravu i određuje sve – kaže Ognjen.

Pravnik je tako iza sebe ostavio velikane poput, primjerice, onog Ivana Picelja.

– Nije izabrano najveće ime, nego najbolji znak – sumira Ognjen.

– Skoro da dođe čovjeku reći da su to bila neka demokratičnija vremena, ali bolja ipak ne – šalimo se. Smije se na to i Ognjen.

Zahtjevan projekt

Ali, zanimljivo jest gledati u knjizi i znakove koji su pobijedili i reprezentirali MIS, ili Univerzijadu, ZOI, ali i one koji su se natjecali i ušli u najuži izbor ma nisu pobijedili. Dojam je da su žiriji i komisije uistinu u konačnici birali najboljeg, a koliko je to dobro znalo biti svjedoči recimo i to da je logo za Mediteranske igre u Splitu autora Borisa Ljubičića nakon te 1979. godine usvojen kao službeni znak MIS-a zavazda.

Četiri godine se ovaj projekt radio. Neće međutim Ognjen kazati da mu je bilo teško bilo što na tom putu, osim možda činjenice da nikog nema pa da kaže tko je autor onog znanog loga JAT-a. Smije se na spomen JAT-a Ognjen, kaže, i njemu je nevjerojatno da je autor nepoznat. Što se pak tiče samih autora, dozvole da im spominje radove, kontakata s njihovom nasljednicima problema i nije bilo. Svima je, kaže, bilo jako drago i svi su se trudili dati svoj doprinos. A je li teže bilo sve sakupiti ili sve vektorirati, nacrtati vjerno ponovno za potrebe knjige!?

– Ja cijeli život skupljam stvari. Kolekcionar sam, skupljao sam i markice, značke, sličice, gomilu nekih stvari. Imam taj moment pravljenja kolekcija. To mi nekako dođe kao hobi. Nije mi zato sakupljanje teško palo, ali da mi je uzelo dosta vremena, uzelo je. Samo vektoriranje meni je bilo i vježba. To je moj posao, to je moja struka, i kada završim sa dnevnim aktivnostima, ne pada mi teško to precrtavati, malo vježbati. To je bio zahtjevan projekt, ali sam uživao u njemu, pogotovo zbog reakcije ljudi, podrške – kaže Ognjen.

Ta reakcija javnosti vodi dalje. Logičnim se čini ideja da se tiska i drugo izdanje knjige u kojem će se više govoriti o samim autorima, a onda i da živi sajt zahvaljujući kojem bi se, vezano za ovu tematiku, mogao otvoriti prostor svima. Jer, tko zna, možda je još nečija mama nacrtala kakav logo, a da se za nju ne zna. Samo, ima li svijeta koji će u njemu prepoznati samo, i krivo, tek jugonostalgičara, makar su mu samo 32 godine?

– Uvijek takvih ima, ali ne obazirem se na to, jer se trudim gledati pozitivnu stranu. Ne mogu žaliti za nečim što nisam sam iskusio, ali negdje sam pročitao dobar naslov koji kaže da jugonostalgija više nije tuga za nečim što je prošlo, nego za budućnošću koja se nije dogodila. Ne mislim da je u formi u kojoj je bila Jugoslavija trebala i mogla opstati, ali mislim da je trebalo nastati nešto mnogo bolje od ovog u čemu danas živimo – veli Ognjen.

Sudeći po tome koliko je samo tvornica bivših, a logo im je u knjizi, dobro govori. Elem, tko zna za koji dobar logo, a u knjizi ga nema, sve što mora je javiti Ognjenu, velimo za kraj.

– Baš tako. Projekt još nije gotov – slaže se i poručuje Ognjen.