Susak, taj mali komadić kopna na samom jugozapadnom rubu Kvarnera, površine je 380 hektara. S druge strane, lani iznimno hvaljena, s razlogom dakako, vinska scena Kvarnera sva svoja vina, među kojima u golemom postotku dominira žlahtina, dobiva s prostora nešto većeg od – 200 hektara. Malo više od polovice Suska!

Zbog čega tako malo kad je kvaliteta vina neupitna, sasvim sigurno i potražnja, te nam realnost govori da sve što vinari Kvarnera proizvedu nije u stanju zadovoljiti ni potrebe Krka, kako je s pravom primijetio novi predsjednik Vina Kvarnera Miroslav Palinkaš?

Zbog čega se ne sadi više, kad je itekako jasno da za kvarnerskim vinima vlada velika potražnja? Zbog čega je na kraju krajeva Primorsko-goranska županija, koja bi zahvaljujući svim svojim prednostima, klime i tla prije svega, mogla biti istinskim poljoprivrednim boutiqueom ne samo Hrvatske, nego i mnogo šire scene, u naravi jedna od najzaostalijih hrvatskih regija, odnosno županija, kad je riječ o toj domeni gospodarstva?

Ili da se vratimo Susku: taj uistinu mali otok sam je, u doba pune obrađenosti, proizvodio više vina nego čitava današnja Primorsko-goranska županija! Apsurd je tim veći zna li se da je prije stotinu ili nešto više godina na Kvarneru jedva bilo turizma, tako da je to vino bilo mnogo teže prodati, dok danas, u vremenima kad se posebno cijeni autohtonost, a gosti i noćenja broje se u milijunima, to je mnogo, mnogo lakše?

Mario Zaccaria predsjednik je Udruge Brsečki česan

Važna misija

Iako su to pitanja na koja je naizgled nemoguće dati suvisao odgovor, postoje ipak pojašnjenja koja ipak daju nadu da ne mora biti tako. Na ta, kao i na još niz drugih pitanja iz iste domene, odgovore smo potražili kod Marija Zaccarije koji se ovih dana vratio s poprilično neobične lokacije – iz Kolumbije!

Iako je Zaccaria arheolog s diplomom sveučilišta u Udinama, najveći dio njegovih zanimanja, barem onih medijski poznatih, odnosi se na obnavljanje baštine i održive primorske poljoprivrede. Mario je pokrenuo obnovu suhozida, kao i školu njihove izrade, a jako kvalitetan i jednako toliko značajan iskorak napravio je pokretanjem obnove uzgoja brsečkog česna, apsolutno autohtonog proizvoda koji po svojim karakteristikama ide u red najboljih na svijetu.

K tome, njegov uzgoj je za današnje profiterske navike krajnje neobičan, involvira sve koji žele u njemu gastronomski uživati ili ga prodavati na zajednički uzgoj i to na znanstveno definiranom području izvornosti koje obuhvaća dijelove općina Mošćenička Draga i Kršan. Što radi na drugom kraju svijeta, u državi s kojom baš i nemamo razvijene trgovinske ili bilo kakve druge odnose?

U važnoj je misiji – Zaccaria je u glavnom gradu Kolumbije, Bogoti, bio sudionikom kongresa velikog internacionalnog sustava u koji su povezani mali, nezavisni seoski proizvođači hrane, naziva La Via Campesina koji je 1993. godine osnovan u Belgiji. Da bi se danas njegove ispostava koje šire misiju istinski zdrave i održive poljoprivrede nalazile u skoro devedeset država svijeta, odnosno dvostruko toliko organizacija. Zahvaljujući Zaccariji LVC ogranak postoji i u Hrvatskoj.

U kojoj ste funkciji bili u Kolumbiji, na kongresu u Bogoti?

– U Bogoti sam u prosincu bio na osmom Kongresu međunarodnog udruženja slobodnih seljaka La Via Campesina u svojstvu delegata udruge OPG-ova Hrvatske »Život« kojoj je Robert Hadžić neumorni predsjednik. Bio sam delegat Hrvatske koja je također članica LVC-a, ali me ne bi tamo bilo da nema Općine Lovran i Zajednice Talijana Mošćenička Draga bez čije pomoći ne bi došlo do mog puta na taj značajan skup. Ovim im putem na razumijevanju i viziji značenja tog kongresa i zahvaljujem.

Prehrambena neovisnost

Kakvi su zaključci skupa?

– Zaključci skupa su da LVC mora lobirati kako bi njegove članice diljem svijeta mogle neometano dobiti zemlju u zakup, da je prehrambena neovisnost u doba pandemije i klimatskih promjena od najnužnije važnosti, da globalizacija uništava seljaka za što je dobar, odnosno loš primjer upravo sustav proizvodnje kolumbijskih banana Chiquita. K tome, uloga LVC-a je i u ukazivanju na činjenicu da je dosta patrijarhalnosti na selu te da su žene egalitaran partner u proizvodnji hrane. Ujedno, odlučeno je da na četiri godine europski ogranak LVC-a u Bruxellesu preuzme vođenje udruge.

Koje su njegove moguće refleksije na Hrvatsku?

– S obzirom na to da je predsjednik Vlade osoba koja ne sluša svoj narod, odlučili smo se indirektno doći do njega kako bismo naše probleme – primjerice pokolj svinja i davanje posla ministru u sukobu interesa – predstavili LVC-u koji će onda lobirati kod Europske komisije da se naš premijer »skocka« u vezi agrarne politike koja je porazna, a koju on sa svojom ministricom Marijom Vučković svima pokazuje kroz ružičaste naočale.

Ipak, kakve god bile »posebitosti hrvatske poljoprivrede«, kongres je posebnu pažnju posvetio borbi protiv daljnjeg razvoja GMO-a, kao i onu usmjerenu uvažavanju starog sjemenja. Na žalost, ne čini li vam se da su te bitke kad je Hrvatska u pitanju već izgubljene?

– Bitka u vezi s izvornim sjemenjem nije izgubljena jer se nekoliko udruga, među kojima udruga OPG-ova »Život«, aktiviralo protiv štetnog zakona koji je HDZ htio provesti s ciljem dodatnog osiromašenja, a u korist uvozničkog lobija hrane.

Da Hrvatska jako zaostaje u pogledu konvencionalne poljoprivrede, dugo je već poznato, no koliko Hrvatska zaostaje u razvoju mikroposjeda, odnosno neovisnih, malih i slobodnih seljaka?

– Broj OPG-ova je sa svakom godinom sve manji, stočni fond opada te se najviše pogoduje velikima. Kako i sam sa svojim suradnicima – a riječ je o jednom branitelju i ženi – spadam u jedan mikroposjed, sav sam u tome te mi se čini da je sve više ljudi koji uviđaju potrebu proizvodnje vlastite, netretirane hrane.

To se vidjelo tijekom lockdowna kad su ljudi shvatili kako, u slučaju da se granice zatvore, hrane ne bismo imali dovoljno ni za mjesec dana. Posebno su na udaru ljudi u gradovima jer nemaju gdje proizvoditi. Najsvježiji primjer za to je Grad Rijeka koji uništava onih mizernih 22 posto zelenila nauštrb izgradnje. Sve to, sva ta kriza koja bi u slučaju da se lanac opskrbe prekine doslovno dovela do gladi, kod nas u Tuliševici nije moguća jer je neiskorištene zemlje u izobilju i već šest godina imamo pokrenutu i priču o njezinom održivom iskorištavanju.

Odmorena zemlja

Je li upravo ta naša zaostalost prednost, mogućnost da se uključimo u idealne tokove proizvodnje hrane bez diktata velikih kompanija i ekstremnih profita?

– Naša zapuštenost je dobra samo zato jer je zemlja odmorena i čista, nezagađena pesticidima ili bilo kakvim sličnim agensima. Imamo mogućnost pokretanja netretirane proizvodnje hrane od samih začetaka jer je zemlja odlična i čista nakon 70 i više godina zapuštenosti. Ono što je problem jest da je nemoguće doći do zemlje ako nemaš »člansku«, zna se koje boje.

Mogu to potvrditi svojim primjerom – pokrenuo sam zakonit upit za zakup pašnjaka, a na odgovor čekam nevjerojatnih šest godina. Da ne govorim kako je država mogla priskrbiti milijune eura na ime dugogodišnjeg najma danas neiskorištene poljoprivredne zemlje. Isto tako, krčenjem »graje« mogli smo imati manje požara, lijep krajolik koji su izgradili naši stari, pa tako i prehrambenu rezilijentnost, pa tako i u slučaju vanjskih poremećaja kao što je to ovaj rat u Ukrajini.

Kako se zaključci, iskustva i saznanja koja ste stekli u Bogoti mogu transferirati na lokalno područje, na ono na kojem neposredno djelujete, ali i na čitavu Hrvatsku? Koliko je naprosto LVC pokret kod nas jak, koliko smo mi temelj na koji se njegove zasade mogu uhvatiti?

– Povezivanje je ključno. Na skupu sam vidio toliko primjera u kojima su ljudi u težim pozicijama od naših uspjeli izići na kraj s ljudima mnogo gorim nego što su naši. Govorim o ljudima koji pucaju po svojim seljacima ili im pale imanja da bi se domogli zemlje. Ako oni mogu na kraj sa svojim dušmanima, onda možemo i mi, iako je naš veliki problem što smo tradicionalno nevjerojatno apatični kao narod. Seljaci Indije su stavili sa strane svoje religijske razlike i blokirali New Delhi. Seljaci Ekvadora uspjeli su napraviti da skupština zemlje izglasa Zakon o zaštiti seljaka, trgnemo li se iz opće letargije, uvjeren sam da bismo to mogli i mi.

Crkvena zemlja

Vratimo se Primorsko-goranskoj županiji koja zahvaljujući svojoj raznovrsnosti, klimatskoj i biološkoj, predstavlja podlogu za istinski veliki, silno raznoliki dijapazon poljoprivredne proizvodnje. Tu je i turizam kao idealna mogućnost za direktnu prodaju takvih proizvoda. S druge strane, riječ je o Županiji koja ima jednu od najmanjih poljoprivrednih aktivnosti u državi. Hoćete li nakon povratka stupiti u kontakt s nadležnim županijskim službama kako bi se aktualno stanje krenulo mijenjati?

– Zahvaljujući LAG-ovima, pogotovo Terri Liburni, Primorsko-goranska županija ipak ima sluha za poljoprivredu. To nikad neće moći biti neke velike dotacije jer 70 posto proračuna ide na socijalu, obrazovanje i zdravstvo što znaju svi koji su proučavali županijski proračun. Sviđa mi se što PGŽ želi slijediti Istru i na taj način štititi brsečki česan, broskvu, medunac, žlahtinu, krčko maslinovo ulje, ovcu i i još neke od naših posebitosti.

I sam sam u upravnom i stručnom odboru Centra za poljoprivredu i ruralni razvoj PGŽ-a, te vidim koji se veliki posao valja iza brda zahvaljujući ravnatelju Daliboru Šoštariću. No, treba upregnuti još jače jer ništa ne može dugo trajati ako ovisi samo o nekolicini jakih osobnosti koji vuku ostale. Dobra stvar je i ta da je riječki nadbiskup Mate Uzinić razumna, odlična osoba, spremna dati u zakup poljoprivrednu crkvenu zemlju OPG-ovima kad već onu državnu ne možemo nikako zakupiti i obrađivati.

Ali, zbog čega? Pa upravo obrada neobrađene zemlje mogla bi zaposliti na tisuće ljudi? Svjedoci smo da svi koji su se posvetili zemlji, vratit ćemo se tu opet na vinogradarstvo, ne samo da su pronašli posao, nego je taj posao i jako dohodovan. Nemoguće je pronaći primjer da djeca vinogradara iseljavaju iz Hrvatske, za bolje plaćenim poslom. Bilo da je riječ o Istri, Vrbniku, Plešivici, Međimurju – svi su ti mladi ljudi danas stručno visokoobrazovani, jako dobro transferiraju svoja znanja na poljoprivrednu proizvodnju. Jednostavno – dobro žive. Zbog čega država, jednostavnim postupkom, ne da u zakup zemlju, zaposli narod, obogati ponudu specifičnim proizvodima, učini mnogo toga što bi se reflektiralo i na samo formalno zdravlje nacije?

– Ne samo to, mi imamo i Zakon o neobrađenom poljoprivrednom zemljištu koji obvezuje vlasnike da ga ili obrade, ili plate naknadu. Kad bi se primjenjivao, itekako bi se mnogo zemlje ponudilo na obradu jer to bi morala učiniti i država. Zbog čega se ne primjenjuju zakoni – odgovorio sam na to pitanje mnogo puta – riječ je o zaštiti uvozničkog lobija, koliko god da se sve to katastrofalno reflektira na našu poljoprivredu, kao i na iseljavanje stanovništva, posebno mladih.

Lijepa, ali opasna zemlja

Nakon Bogote nastavili ste boravak u Kolumbiji. Koje ste dijelove te zemlje posjetili i s kojim razlogom?

– Kad sam već prvi put izvan Europe, onda želim upoznati i drukčije stvarnosti od naše. Kolumbija je lijepa, ali opasna zemlja. Tek su tri godine u miru nakon što je potpisan povijesni ugovor Pacto historico u kojem je pet frakcija odlučilo stati s građanskim ratom. Predsjednik Gustavo Petro želi podijeliti milijun i pol hektara poljoprivredne zemlje seljacima koja im je oteta kad su velike obitelji – a ima ih pet, među kojima je i ona zloglasnog bivšeg predsjednika Uribea – privatizirale svu zemlju. Kolumbija ima tu geostratešku nesreću što je u dvorištu Sjedinjenih Američkih Država i bilo kakva promjena »ulijevo« riskira državni udar koji financira SAD pod krinkom borbe protiv komunizma. Baš iz toga razloga je konferencija iz nestabilne Nikaragve, gdje su Amerikanci opet intervenirali, preseljena u Kolumbiju koju su vodeći ljudi LVC-a ocijenili kao sigurnu.

Međutim, unatoč svemu Kolumbija je opasna. Naviknuta na nasilje. U gradu Cartago gdje sam na dulje vrijeme odsjeo, bio sam svjedok da su dvojica mladića na skuteru ubila mladu ženu. Kasnije sam preko FB-a saznao da se zvala Alejandra, da je imala sina od 10 godina i muža u zavoru te je preprodavala marihuanu. Svakog dana nekog ubiju pištoljem, tako da je osjećaj pomalo kao da igraš ruski rulet. Pitaš se kad ćeš ti biti na putu nekome, makar nehotično. I policija je dio problema, u narodu su poznati kao korumpirana institucija s kojom je bolje ne imati posla. Kad je ubijena žena, mislio sam da će cesta biti zatvorena čitav dan u potrazi za svjedocima. Nisu tražili svjedoke i nitko nije ništa htio svjedočiti. Pola sata nakon što su je skupili forenzičari, život se nastavio kao da je sve bilo sasvim normalno. Ta navika na nasilje je stvarno užasavajuća. Mi smo primjerice takvi na informacije o korupciji i krađama, za nas je »to tako«.

S druge strane, Kolumbijci su mlad narod. Jako je mnogo djece i samohranih majki koje skupa sa svojim partnerima nisu gdje ni kada imali učiti zdravstveni ni seksualni odgoj. Cijela nacija se budi već u 5 ujutro jer djeca idu rano u školu, u 7 sati. Za naše standarde je nepojmljivo da tolika količina ljudi buči na ulici tako rano. Ovdje je u 8 sati takav promet i glazba trešti sa svih strana. Mogu samo zamisliti kako bi na tako nešto reagirali stariji, tradicionalno konzervativni Opatijci. Oni bi naprosto »poludjeli«.