Crnu Goru u nedjelju, 2. travnja, očekuje drugi krug predsjedničkih izbora na kojima će se aktualni predsjednik Milo Đukanović suočiti s mladim Jakovom Milatovićem koji ima podršku svih stranaka prosrpske orijentacije, ali i dijela centra koji predvodi trenutni premijer Dritan Abazović. Nedjeljni festival demokracije u susjednoj nam zemlji od velikog je značaja za tamošnje društvo jer upravo o rezultatima tih izbora ovisi hoće li doći do promjene političkog krajobraza u ionako izuzetno kaotičnoj društvenoj i političkoj klimi. O politici i politikantstvu, budućnosti i prošlosti Crne Gore, o tome kako žive Hrvati u Boki kotorskoj i kuda, zapravo, ide Montenegro, razgovarali smo s Adrianom Vuksanovićem, predstavnikom hrvatskog naroda u Crnoj Gori, novinarom, pjesnikom i predsjednikom Hrvatske građanske inicijative (HGI).

Neugodna situacija

Na prošlim izborima Hrvati su se podijelili u dva tabora što je rezultiralo time da na kraju u parlamentu nisu imali svoga predstavnika.

– Nismo se podijelili. Hrvatska građanska inicijativa je prisutna na političkoj sceni od 2002. Ona je nastala kada se država u kojoj smo živjeli zvala Savezna Republika Jugoslavija. Poslije je došla Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Znači, mi postojimo više od dvadeset godina. Ova druga stranka, koja se pojavila u kasnom predizbornom vremenu i to 26 dana pred same izbore, imala je zadatak da simulira da je hrvatska, ali zapravo je njezin osnovni cilj bio oštetiti, ne samo Hrvatsku građansku inicijativu kao autentičnu stranku Hrvata, već da ošteti čitav naš blok za jedan mandat. To se, nažalost, dogodilo i došlo je do prevrata čije posljedice i dandanas osjećamo. Mi smo, već tada, u tom predizbornom vremenu rekli da se radi o jednoj pojavi koja neće imati nikakav značaj čim izbori prođu i to se pokazalo kao istinitim jer je od tada prošlo gotovo tri godine, a njih nema ni kad treba čestitati državne i vjerske blagdane, a kamoli išta drugo. S obzirom na to da se ta formula 2020. pokazala djelotvornom, oni će daljinski biti vođeni i za izbore koji su pred nama. Tu započinje i završava sva njihova politička funkcija i upotrebljivost. Njih prije i poslije nema na političkom polju. Prije nego što sam došao na ovaj razgovor, javljeno mi je da su prostorije Hrvatske građanske inicijative u Kotoru kamenovane. Mi smo, permanentno, izloženi neugodnim situacijama, prijetnjama, vulgarnim porukama.

Tko vam prijeti?

– Prije skoro dvije godine primio sam prijeteće poruke da me treba nabiti na kolac, da treba potjerati sve Hrvate iz Crne Gore i ne samo Hrvate, već i one koji su s Hrvatima u bračnoj zajednici. Institucije nisu bile sposobne, nisu htjele ili nisu mogle utvrditi tko je uputio takve gnjusne prijetnje ne samo meni osobno, već čitavom hrvatskom narodu. Kada država nema institucionalnu i pravovremenu reakciju na takve pojave, ona i na taj način šalje poruku.

Kompleksno i neizvjesno

Moramo se dotaknuti i sutrašnjih predsjedničkih izbora. Kako komentirate političku situaciju u Crnoj Gori?

– Ona je vrlo kompleksna, uz dozu određene neizvjesnosti. Kada kažem neizvjesnosti, ne mislim na političku budućnost određenih struktura, već se pitam kuda ide Crna Gora; quo vadis, Montenegro? Mi smo, u zajedništvu s predsjednikom Đukanovićem, ostvarili crnogorsku nezavisnost, ulazak Crne Gore u NATO, kao i dinamičan i dobar europski put ka integracijama. Dakle, ostvarili smo veliki broj strateških ciljeva. Nakon 2020. došli smo do velike političke nestabilnosti koja se reflektira na sva druga područja života naših građana. Mi se pribojavamo da bi se Crna Gora mogla vratiti u ideološkom smislu nazad. Kada čujemo pojedine izjave recidiva prošlosti, poput Vojislava Šešelja i raznih rakovića i vulina, onda ta bojazan dobiva na svom intenzitetu.

Kako komentirate rezultate prvog kruga i što očekujete u drugom krugu?

– Rezultati prvog kruga su bili očekivani. Očekivano je da je Đukanović ušao u drugi krug. Znalo se da će biti kandidat s najvećim brojem glasova u prvom krugu. Vodila se bitka više za onog drugog, u redoslijedu. Mislim da nije bilo iznenađenja ni za koga.

Što će se dogoditi ako Đukanović u nedjelju ne pobijedi?

– Uzimajući u obzir sve one Đukanovićeve zasluge u vanjskoj politici, kao i njegovo usmjerenje Crne Gore ka Zapadu gdje je njena državnost i počela, a uzimajući u obzir i izjave raznih, ranije spomenutih ideologa ‘srpskog sveta’, ideje koja je pogubna i koja je donijela tragediju na ovim prostorima, a to je ideja Velike Srbije, onda mogu reći da ćemo ući u dodatno intenziviranje one tjeskobe koju naglašavam tijekom ovog razgovora.

Bili ste ministar bez portfelja i jesenas ste dali ostavku.

– Dao sam ostavku, jer bi bilo kompromitirajuće ostati u vladi koja problematizira civilizacijski čin postavljanja spomen-ploče u ratnom logoru Morinj i koja, na takav način, negira patnju tih ljudi. Postavljanje ploče dovelo je do smjene ministara koji su tu ideju iznijeli do kraja. Imamo specifičnost da vlada više traje u tehničkom, nego u redovnom mandatu, a ponaša se kao da se ništa nije dogodilo – kao da nije ostala bez parlamentarnog legitimiteta. Čak je došlo do ideje da se takva, srušena vlada, rekonstruira. Mislim da se u Crnoj Gori događaju stvari koje obogaćuju političku teoriju. To se još nije dogodilo. Imamo vladu s najmanjom, rekordno najmanjom podrškom građana. Prema ispitivanju javnog mijenja, takvu vladu podržava 2,5 posto građana! Svjesni su toga i oni koji obnašaju visoke pozicije u takvoj vladi i onda oni, pod svaku cijenu, žele zadržati te pozicije i ustraju u svemu tome. Tehnička vlada je pala 19. kolovoza, a mi smo sada, evo, u travnju. Predsjednik države je raspustio Skupštinu dan prije izbora, a i skupštinska se većina ponaša kao što se ništa nije dogodilo. To je samo dokaz da se Crna Gora nalazi u jednom političkom neredu. Izbori su zakazani za 11. lipnja i vjerujem da će do tih izbora doći, iako bi mnogi, pod svaku cijenu, željeli zaobići te izbore, a pogotovo oni koji imaju podršku od 2,5 posto građana, a čine sadašnju tehničku vladu.

Iznevjerena očekivanja

Kakvom ocjenjujete političku ulogu Dritana Abazovića?

– Žao mi je što je iznevjerena jedna velika nada. Prihvatili smo njegov poziv da uđemo u tu vladu i taj je poziv došao kao rezultat i doprinos onoga što mi, u političkom smislu, predstavljamo. Taj poziv je potvrdio našu autentičnost u predstavljanju naše nacionalne manjine. Ta vlada je krenula s velikim optimizmom i podrškom međunarodne zajednice. Danas se vlada zadužuje po katastrofalnim kamatama, mi smo ekonomski devastirana zemlja. Po svim parametrima hrlimo ka grčkom scenariju, što će biti vrlo otežavajuće za život svih nas, a za neke će biti i otrežnjujuće iskustvo. Zbog svih tragičnih događanja koje imamo u Ukrajini, Crna Gora je imala veliku šansu da izborom ustavnih sudaca i članova Sudskog savjeta i drugim jasnim koracima brzo napreduje ka EU-u. Nažalost, pogrešnim odabirom prioriteta mi smo došli u situaciju u kojoj jesmo i sada živimo u društvenoj i političkoj paralizi. Kada me pitate za Abazovićevu vladu, to je vlada iznevjerenih očekivanja.

Mali, ali autohtoni

Kada govorimo o Hrvatima u Crnoj Gori, koliko zajednica broji ljudi?

– Prema posljednjem popisu, koji je bio prije 12 godina, broj izjašnjenih Hrvata u Crnoj Gori je 6.021 ili u postocima – 0,97 posto. Radi se o najmanjoj zajednici u Crnoj Gori.

Ali autohtonoj?

– Tako je. Hrvati, u Boki Kotorskoj, imaju ogroman kulturološki i duhovni kapital koji su realizirali. Mnogi, koji se bave tim temama, kažu da više od 60 posto kulturnog blaga u Crnoj Gori je kulturno blago koje su stvorili, očuvali i sačuvali Hrvati. To je nešto što nas čini ponosnima. S druge strane, naša biološka supstanca svakim je danom sve manja. Pretpostavljamo da se ta brojka, s posljednjeg popisa, smanjila. Vidimo da ima manje Hrvata i u Hrvatskoj, ali to nije samo naša boljka, već i kod drugih naroda u susjedstvu.

Iako su Hrvati nekad bili apsolutna većina u nekim naseljima, pa i u cijeloj općini Tivat, s vremenom su se ti postoci smanjivali. Kako je do toga došlo?

– Sve je počelo još u vrijeme Karađorđevića. Paradigmatski je primjer Doma kulture u Donjoj Lastvi koji su, prije stotinu godina, podigli naši predci za potrebe Hrvatskog sokola. Taj dom i njegova sudbina dobra je ilustracija što se događa s Hrvatima. Kada su došli Karađorđevići, dom je morao biti preimenovan u Jugoslavenski. Godine 1979. se događa potres i svi domovi kulture su bili obnovljeni osim tog doma u Donjoj Lastvi. Mi smo svojim sredstvima i uz pomoć Republike Hrvatske i Crne Gore, obnovili taj dom, ali nakon smjene vlasti i političkog prevrata koji se dogodio 2020., sadašnja lokalna vlast u Tivtu je željela, a i dalje želi, istjerati nas iz Doma kulture jer nam je rečeno da ga moramo osloboditi od ljudi i stvari. Mi, naravno, nećemo odustati od onoga što je naša misija, a to je zaštita i afirmacija hrvatskog identiteta, kulture i svega onoga što predstavljaju Hrvati u Crnoj Gori. Dakle, odgovor na vaše pitanje je slojevit. Nažalost, u toj vrsti odnarođavanja Hrvata od svojeg identiteta, sudjelovali su i pojedini Hrvati kao uslužni djelatnici tih i takvih ideja. Ono što je meni ohrabrujuće je da mi danas imamo zaokružen svoj politički identitet i jednostavno, živeći u današnjem društvu i prateći procese kojih smo dio, shvaćamo da moramo imati i svoju političku artikulaciju. Znam da bi mnogi htjeli Hrvate svesti samo na plesanje kola i sviranje tamburica, a da se politički i ne čujemo i ne vidimo. Uostalom, mnogi iz današnje vlasti su nam to i jasno poručivali, govoreći nam da se ne miješamo u pojedina politička pitanja, ali mi želimo sudjelovati u svim segmentima života države Crne Gore koja je naša zemlja. Mi smo, u Crnoj Gori, autohtoni, dali smo doprinos u obnovi crnogorske nezavisnosti, dali smo doprinos ulasku u NATO pakt, dali smo snažan doprinos i u integraciji Crne Gore ka EU-u i želimo imati i svoju političku artikulaciju te ju, kroz Hrvatsku građansku inicijativu, i ostvarujemo.

Bokeljska mornarica

Zašto nije došlo do zajedničke nominacije Bokeljske mornarice za nematerijalno kulturno blago UNESCO-a?

– Prije sam spomenuo da postoje Hrvati koji su bili uslužna posluga u antihrvatskim idejama. Kada je došao proces kandidiranja Bokeljske mornarice pred UNESCO-om, mi smo najveći problem imali s određenim Hrvatima koji su bili u samom vrhu Bokeljske mornarice i koji su se služili raznoraznim verbalnim akrobacijama i gimnastikama samo da ne bi kazali ono što jest, a to je da je Bokeljska mornarica kulturno blago Crne Gore kojom se Crna Gora treba ponositi i predstavljati, a koju su stvorili, očuvali i sačuvali dominantno pripadnici hrvatskog naroda u Crnoj Gori. To je hrvatsko kulturno blago sveukupnog duhovnog kapitala Crne Gore. Oni su govorili da Bokeljska mornarica nadilazi nacionalno, ali isto to nisu smjeli reći za neka druga kulturna blaga. Pitao sam ih – smiju li reći da Cetinski manastir nadilazi nacionalne okvire i da nema nacionalni karakter? Isti princip ne smiju primijeniti na ostale, a misle da mogu samo, kada su u pitanju Hrvati, iskazivati takav narativ koji je u službi odnarođavanja Hrvata u Crnoj Gori. Nije došlo, nažalost, do zajedničke nominacije, ali u nominacijskom dokumentu stoji da je Bokeljska mornarica kulturno blago Crne Gore u čijem su stvaranju i očuvanju dominantno sudjelovali Hrvati. To je prvi put da s državne razine dolazi do isticanja hrvatskog predznaka Bokeljske mornarice. Ovi Hrvati s vrha su to doživjeli veoma loše pa su pojedini htjeli i dati ostavke na svoje funkcije. Bokeljska mornarica je nastala u krilu Katoličke crkve oko kulta svetog Tripuna kao izraz naše duhovnosti.

Gdje je tu hrvatska diplomacija zakazala?

– Što se hrvatske diplomacije i institucija Republike Hrvatske tiče, moram istaknuti zadovoljstvo i zahvalnost prema Vladi Republike Hrvatske na čelu s premijerom Plenkovićem i njegovim ministrima na svemu što rade na očuvanju hrvatskog identiteta u Crnoj Gori. Nama je to velika snaga, poticaj i nadahnuće za daljnju borbu. Naša Hrvatska je s nama!

Snažna potpora

Što to konkretno radi Vlada?

– Mogao bih nabrojati dosta važnih činjenica. Hrvati i danas, nakon svih ovih burnih događanja, ponovo osnivaju kulturna društva s hrvatskim predznakom. Do 1945. bilo je blizu 70 kulturnih društava s hrvatskim predznakom na tako malom području. Danas se ona obnavljaju, stvaraju se nova, i sva ta društva funkcioniraju zahvaljujući projektima koji dolaze iz Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske na čelu sa Zvonkom Milasom, predstojnikom ureda i njegovim prvim suradnikom Milanom Bošnjakom. Oni su neumorni u potpori nama i našim nastojanjima. Mi imamo Radio Dux – hrvatski radio koji je od posebne važnosti za Republiku Hrvatsku i koji iz Središnjeg ureda dobiva značajna sredstva za funkcioniranje te nekoliko mladih ljudi već godinama rade u tom mediju i osiguravaju sebi egzistenciju. Tu je pitanje i ovog doma kulture gdje se Hrvatska vrlo jasno, nedvojbeno i snažno postavila i spriječila da mi budemo iseljeni iz našeg prostora kojeg su stvorili naši preci, a njihovi potomci, odnosno mi, obnovili.

Moram istaknuti i onu političku podršku – zahvalan sam premijeru Plenkoviću što je 2016. iskazao jasnu i snažnu potporu, a isto tako i 2020. na parlamentarnim izborima Hrvatskoj građanskoj inicijativi. Prije nekoliko mjeseci smo imali lokalne izbore u Tivtu, gradu u kojem živi najviše Hrvata, a ministar Grlić Radman je stao pred medije i poručio Hrvatima da izađu na izbore i glasaju za Hrvatsku građansku inicijativu. To je sve urodilo plodom jer smo mi u Tivtu s manjom izlaznošću osvojili više glasova i više mandata. Važno je Hrvatima da njihova domovina Hrvatska stoji iza njih i da ta relacija uveliko nadilazi onu ustavnu obvezu RH da brine o Hrvatima izvan njenih granica. Pogotovo je to važno kada imate tako malu, ranjenu zajednicu. Također, sve veći broj mladih Hrvata odlazi na studij u Hrvatsku i upisuje fakultete uz stipendije.

HGI se ne bavi politikom već misijom, a to je liječenje identitetski ranjenih Hrvata kojima je desetljećima sustavno nametan kompleks što su katolici i Hrvati. Vidimo da je Republika Hrvatska atraktivna i poželjna zemlja s mnogim infrastrukturnim uspjesima i vjerujem da ćemo, u tom zajedništvu, ostvariti rezultate koji će nam pomoći u toj našoj misiji. Imamo fakultativnu nastavu hrvatskog jezika i kulture koja funkcionira u Kotoru i Tivtu i naša djeca idu u Hrvatsku na terensku nastavu. Ono što mi je drago – ne pohađaju samo hrvatska djeca tu nastavu, već i djeca druge nacionalnosti, što s radošću konstatiramo. Prekrasno je da postoje djeca koja žele učiti o hrvatskoj kulturi i jeziku, a po nacionalnosti nisu Hrvati. To nam daje poticaj za dalji rad.

Činjenice, ne imperijalizam

Boku kotorsku često se naziva i Zaljevom hrvatskih svetaca.

– Neki smatraju taj naziv kao želju za imperijalizmom, što uopće nije istina. Nismo nikada patili od velikodržavnih bolesti. Kada kažemo Zaljev hrvatskih svetaca – spomenimo samo sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je svetac poznat i slavljen u čitavom svijetu. Zaljev hrvatskih svetaca nije izraz pretenzije, jer nje nema, već povijesna činjenica da su se u Boki rodili sveti ljudi, koji su obogatili sveopću Crkvu, a po nacionalnosti su Hrvati. Katolička crkva je preznačajan čuvar hrvatskog identiteta u Crnoj Gori. Mi imamo mnoštvo argumentacije za to, da samo spomenem da na teritoriji Kotorske biskupije ima oko 150 crkava, na tako malom prostoru, pri čemu imamo katedralu iz 1166. godine, a imamo crkava iz prvog milenija kršćanstva.

Ban Mažuranić je, također, spona između crnogorskog i hrvatskog naroda.

– Jest, a ima i puno drugih spona koje bismo češće trebali isticati. Moram reći da su Crnogorci i Hrvati u dobrom odnosu. Radi se o dva bliska naroda. Sjetimo se samo veličanstvenog skupa na Cetinju na kojem se 1991. pjevalo: »S Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče«. To je nešto što je značajno, neizbrisivo i što zaslužuje svako poštovanje prema tim ljudima, koji su u teškom i opasnom vremenu, riskirali svoju egzistenciju da bi iskazali prkos. Matica hrvatska je, također, prisutna u Boki. Paradoks je da, u jednom vremenu turbulencije i tjeskobe, vri kulturni i socijalni život Hrvata. Kada govorimo o kulturi, mi smo preko Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore kao krovne institucije tiskali do sad 55 knjiga koje se bave hrvatskom prošlošću, kulturom, tradicijom i jezikom. Tu imamo dobru suradnju s crnogorskim intelektualcima, kao i s Republikom Hrvatskom. To je dobar način predstavljanja i artikulacije identiteta našeg naroda, a u prošlosti imamo obilje toga. Ponosni smo na našu prošlost, ali nismo zarobljeni njome. Svjesni smo da moramo stvarati nove vrijednosti koje ćemo ostavljati našim potocima te je naša prošlost naše nadahnuće.

Intenzitet života

Imate li političkih nasljednika, postoje li mladi ljudi koji su zainteresirani baviti se hrvatskim pitanjem u Crnoj Gori?

– Koliko smo politički uspješni i koliko smo uspješni u vođenju i procesa i ljudi, pokazuje i činjenica koja se ogledava u kontinuitetu. Poseban je izazov politički predstavljati hrvatsku nacionalnu zajednicu, pogotovo danas u svim ovim turbulencijama i kušnjama. Meni je drago što smo, od posljednjih lokalnih izbora, dobili nekolicinu mladih ljudi koji su još u procesu izgradnje, ali kod kojih vidim želju da budu dio političkog trajanja i snage Hrvatske građanske inicijative.

Možemo li uskoro očekivati neku novu pjesničku zbirku?

– Možemo. Posljednjih mjeseci pišem više nego što sam pisao u posljednjih godina. Intenzitet poezije mjeri se intenzitetom života.

Dokaz karaktera Bokeljske mornarice

Vaš povod za dolazak u Zagreb je Bokeljska noć.

– Bili smo, prije svega, kod našeg iskrenog i dokazanog prijatelja ministra Grlića Radmana za kojeg kažemo da je on naš Bokelj jer je frekventno prisutan kod nas i zahvalni smo mu na svemu što radi, na svim inicijativama i podršci koju nam iskazuje. Bokeljsku noć organizira Hrvatska bratovština Bokeljske mornarice Zagreb i to već više od stotinu godina. To je tradicionalna svečanost koja okuplja veliki broj Hrvata i svih onih koji poštuju Hrvate u Boki. To je, zapravo, još jedan od dokaza karaktera Bokeljske mornarice. Iz Crne Gore su svi odlazili, ali samo su Hrvati u svojoj svijesti i habitusu odnijeli Bokeljsku mornaricu i sačuvali je tamo gdje su otišli. Nije nitko drugi. To je nešto što snažno dokazuje da je Bokeljska mornarica stvorena u krilu Kotorske biskupije i da ju je stvorio hrvatski narod.

Biti Hrvat 1990-ih u Boki kotorskoj bilo je vrlo teško

Kako ste vi završili u politici?

– Vrlo sam tjeskobno doživljavao sve što su Hrvati doživljavali devedesetih godina. Postoje određene situacije koje su filmske i koje mi se nikada neće izbrisati iz glave, kao što je hapšenje moga oca koji, sasvim prirodno i normalno, nije htio sudjelovati u agresiji na Hrvatsku, odnosno Dubrovnik. Uhićen je od strane tzv. JNA koja je bila instrument te agresije i tog suludog rata. Svi se formirano u obiteljskom ozračju i zahvalan sam što se, u mojoj obitelji, nacionalni duh njegovao i očuvao u tim tjeskobnim vremenima kada je to bilo sve, samo ne pitanje komfora, a tako je, nažalost, i danas. Vidimo da se obrasci iz devedesetih godina vraćaju kroz sve ranije nabrojeno – od kamenovanja naših prostorija, do prijetnji za koje nitko nije okrivljen, kamoli osuđen. Zamislite da netko nešto slično doživi u Republici Hrvatskoj. Kakva bi se samo buka, s potpunim pravom, digla.

Aktivno sam ušao u politiku 2010. godine. Biti Hrvat devedesetih u Boki kotorskoj bilo je vrlo teško. Bacale su se bombe u Tivtu, na pojedine radnje Hrvata, hapšeni su i prebijani ljudi koji nisu htjeli ići u rat. Sjećam se da sam, kao dijete, bio zaustavljen od tadašnje milicije koja me, na jedan način, psihički maltretirala na sred puta. Bilo je to vrijeme tjeskobe, ali i izgrađivanja i utvrđivanja identiteta jer, sada kada gledam s distance, ponosan sam na Hrvate koji su i tada, a tako i sada, bili malobrojni, ali koji su očuvali svoju žilavost, vitalnost i prkos. Danas bi se lakše bilo prikloniti nekom drugom, pogotovo onima koji sve vrijeme žele da vi budete kao i oni. Bilo bi lakše po mnogočemu. Ali Hrvati u tako malom broju ustraju i daju kvantitativan doprinos u svim onim procesima koji su važni i za njih, ali i za državu Crnu Goru koja je nastala u zapadnom civilizacijskom krugu i koja je usmjerena i danas ka Zapadu, iako se to usmjerenje mnogima ne sviđa i željeli bi je vratiti u neka druga vremena gdje ona gubi svoj subjektivitet i gdje postaje puki integralni dio nekog drugog.