Kao što te jednom u životu zove veliki klub, tako te jednom u životu Novi list zove za glavnog urednika. Nakon 30 godina u novinarstvu i 25 godina u Novom listu, s diplomom novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, takav poziv se ne odbija.

Kada sam prvi put došao u Novi list 1992. godine, tiskani mediji su hodali zemljom ruku pod ruku s bogovima. Tih godina pisaći strojevi odlazili su u povijest prepuštajući mjesto kompjutorima. Uz suze u redakciji. Nismo ni sanjali da je to početak kraja novinarstva kakvog poznajemo i početak transformacije novinskih u multimedijske kuće. Borba se vodi na dvije bojišnice. Moramo sačuvati novine koje generacije čitatelja osjećaju nečim svojim, a istodobno preliti Novi list u mobitele, tablete i kompjutore.

Od jeseni novi web 

Prihvaćajući mjesto v.d. glavnog urednika, u suradnji s ljudima koji vode kuću, zacrtao sam dva cilja. Vraćanje regiji, našem Primorju, otocima i Gorskom kotaru iz kojih je Novi list izrastao. Uskoro ćemo znatno povećati broj lokalnih stranica, više prostora dobit će sva naša mjesta u kojima čitatelji žele u tekstu prepoznati susjeda, kolegu s posla, poznanika za kojeg nisu ni znali da je takva »faca«.

Kao što ćemo snažno zakoračiti u regiju, tako ćemo angažiranije, brže i prisutnije ući našim portalom u svijet u kojem se odavno informacije ne primaju dva puta dnevno, ujutro uz kruh i novine i navečer uz dnevnik. Informacije lete za nama, a od jeseni će Novi list svojim štovateljima ponuditi novi web koji će postati nezaobilazna postaja surfanja.

Kao što tehnologija neće oteti našim čitateljima doživljaj novina, tako niti ja, niti moji suradnici nećemo oteti Novi list kakav poznaju. Dušebrižnici koji iz svojih osobnih interesa najavljuju nekakav zaokret Novog lista djelomično su u pravu. Novi list će se okrenuti poduzetnicima, ljudima koji stvaraju radna mjesta, ljudima koji su kadri spriječiti odljev mladih ljudi iz naše regije i Hrvatske. Naše novine i naš web portal okrenut će se turizmu koji hrani desetke tisuća obitelji našega kraja. Okrenut ćemo se budućnosti. Živimo u 21. stoljeću, eri gaming industrije i dronova. Povijesne traume ne mogu biti dominantna tema društva koje ispraća djecu u tuđinu, dok poduzetnici vape za radnom snagom koja »isparava«. Postoje povijesne činjenice, naglašavam činjenice, a ne tumačenja. Postoje žrtve kojima ćemo se klanjati dok postojimo. No, ako je nekom promaknula vijest, Drugi svjetski rat je odavno završio. Nema više totalitarnih režima, nema više fašizma, nacizma i komunizma. Običan čovjek sit je podjela kojima Hrvatska obiluje. Pitajte što o podjelama na ljevicu i desnicu misle naši mladi u Irskoj. Sve što vam kažu ti ljudi, potpisujem.

Plasiranje laži 

Treba li se uopće osvrtati na buncanje sićušnih političara na tiskovnoj konferenciji koji očito još žive u vremenima kad je glavne urednike novina birao komitet? Tko zna koliko je upitnika nad glavom inozemnih investitora kad ugledaju performans talentiranih kadrologa koji bi raspoređivali tuđe novce. Samopredstavljeni borci za radnička prava ne prezaju ni od čega. Niti od plasiranja laži o gašenju zagrebačkog dopisništva, o čemu se uopće nije razgovaralo. Jadni. Izmanipulirani. Usamljeni. Bez obzira na svoje savjetnike koji sami sebi tepaju titulama slobodnomislećih novinara.