Diskografska kuća Croatia Records objavila je album »New Horizons«, prvijenac riječkog jazz gitarista Zvonimira Radišića. Osim audioizdanja, na ovom dvostrukom izdanju bit će objavljen i videozapis sa snimanja u Blu-ray formatu.

Vlastite skladbe Radišić je snimio u triju s također riječkim glazbenicima: kontrabasistom Henryjem Radanovićem i bubnjarom Tončijem Grabušićem.

U izvedbama dviju od sedam skladbi kao gošće su im se pridružile članice gudačkog kvarteta Vortex Strings: violinistice Ana Dražinić i Ivana Duvnjak Akamatsu te violistica Iva Štefančić i violončelistica Ana Gjud.

Koncertna promocija CD-a održat će se 17. kolovoza na Trsatskoj gradini. Uoči promocije Zvonimir Radišić govori o svojem albumu.

Konstantna interakcija

Kako vaše unutarnje duhovno stanje utječe na stvaranje vaše glazbe?

– Svaka od skladbi nastala je kao neka crtica iz života, emocija tog trena, a svakom novom izvedbom evoluira i poprima neki novi ogrtač. Naravno da duhovno stanje utječe i apsolutni je pokretač. Sretan sam da je tako, pošto je to onda iskreno i mogu »stajati« iza svake odsvirane note. Češće se dogodi da je čovjek »prazan« pa nema te pokretačke snage, ali ova druga opcija je blagoslov i nagrada kada se dogodi.

Kako pišete glazbu?

– U principu nema pravila ili formule. Nekada je to samo fraza, melodija koju zapišem ili snimim pa se razvija dalje. Nekada je to harmonijska progresija, a nekada samo boja, to jest neki specifični voicing koji me onda inspirira na daljnje razrješenje, kao neko klupko koje se odmotava.

Osjeća se da ste proučili zdravu tradiciju jazza, posebice razdoblje 1950-ih i 1960-ih. Zašto je to važno?

– Stvarno mi je veliki kompliment kada netko to primijeti. Prije svega meni se to sviđa, taj sound, pristup i kako su tada bendovi svirali i živjeli glazbu. Svaki trenutak je bitan, slušanje međusobno i konstantna interakcija. Slušajući te stare snimke imam osjećaj da oni »lete« zajedno.

Čitao sam u jednom intervjuu da je Elvin Jones izjavio kako su oni svirali bez ikakvih kočnica, to jest da bi poginuli jedan za drugoga, a to se i čuje. Tako je svirao i Bill Evans Trio, sa Scottom LaFarom i Paulom Motianom. Nebrojeni su drugi primjeri.

To je glazba koja pokreće, izaziva te na pucketanje prstima. Zašto vam je to važno i kako to ostvarujete?

– Za mene je puls sve, reklo bi se ili »vozi« ili »ne vozi«. Na najprimitivnijim razinama to osjeti svako živo biće. Harmonija i kompleksnost su svakako nadogradnja na to, ali ako ovo prvo ne funkcionira, ništa ne funkcionira. Bitno mi je da je taj temelj tu, a Henry i Tonči su svakako zaslužni za to.

Svaki muzičar trebao bi raditi na tome i biti sposoban da »groova«/«vozi« sam za sebe, a kada se to spoji s kompatibilnom percepcijom »timea« od kolega iz benda, onda je to izvrstan preduvjet i baza za stvaranje glazbe. Izvrstan primjer za to su veliki saksofonisti i glazbene institucije: Sonny Stitt, Cannonbal Adderley, Sonny Rollins…

Neformalne situacije

Kako su se Henry i Tonči uklopili u tu koncepciju?

– Henry i Tonči su fantastični glazbenici, a prije svega divni ljudi. Presretan sam da imamo takav odnos i slične afinitete u glazbi. Bez obzira na realno dosta veliku razliku u godinama – Henry ima sina koji je moje godište – u nijednom trenu nisam osjetio tu razliku u godinama kao neku sputavajuću okolnost.

Naprotiv, puno mi znače njihovo iskustvo i savjeti. Mnogo razgovaramo o glazbi, idolima, uzorima i različitim snimkama te koncertima. Poseban je gušt i nagrada kada nakon probe u Tončijevoj garaži sjednemo u obližnji kafić i krene zezancija. Odnos s njima je, mogu sada reći, prerastao u prijateljstvo.

Krenulo je 2019. s mojim prvim koncertom – kao Zvonimir Radišić Trio – u sklopu manifestacije Jazz petkom na Zametu, a nastavilo se s pripremama za moju prvu diplomu u Klagenfurtu (6/2020.) kada smo se zahvaljujući koroni s puno slobodnog vremena više puta tjedno nalazili i satima svirali.

To je preraslo u naviku i gušt da se nalazimo zimi barem jednom tjedno. Kao neka higijena, gdje se čovjek makne od svakodnevice i imamo poligon za vježbanje te rast kao kolektiv. Na taj smo način prošli puno repertoara, standarda, Henryjevih autorskih pa do mojih kompozicija.

Na taj način je i snimanje prošlo manje stresno budući da sviramo te stvari, a nije session gdje glazbenici samo dođu i pročitaju. Vjerujem da se itekako čuje kada se neki kolektiv glazbeno poznaje dobro. Sretan sam da smo na tom putu te da imam priliku glazbeno odrastati i rasti na taj način, a pogotovo s takvim ljudima kao što su Henry i Tonči.

Oni su istaknuti predstavnici riječke jazz scene. Kakvo je vaše mišljenje o njoj, njezinoj povijesti, sadašnjosti, sceni, glazbenicima, jazz manifestacijama…?

– Riječka scena je stvarno ogromna i inspirirajuća sa svojom širinom i predstavnicima. Zbog nedostatka institucionalnog obrazovanja u jazz glazbi imao sam priliku ići kod dosta ljudi na privatne satove i tako ih bolje upoznati te usvojiti različite utjecaje i pristupe, pogotovo uoči samog prijemnog ispita na akademiji u Klagenfurtu (9/2016.).

Svaki od tih glazbenika/mentora mi je na neki način pomogao i dao svoj doprinos u svemu ovome što danas radim.

JazzTime Rijeka i Liburnia Jazz Festival traju više od dvadeset godina i usudio bih se reći da su nosivi stupovi u nekom širem smislu i važni su za ovu regiju. Jako bitna je ogromna inicijativa i volja Vladimira Matoševića da se održi manifestacija Jazz petkom na Zametu s koncertima jednom mjesečno.

Također, Book Caffe Dnevni boravak. To su jedina mjesta u kojima se svira jazz tijekom zimskih mjeseci. Šteta je da nema više prilike i prostora – kao što je bio klub Tunel – da se glazbenici mogu družiti i svirati. To je jako važno i za najmlađe, koji možda slučajno čuju nekoga i nešto i zauvijek se inficiraju »virusom« zvanom glazba. Nešto slično se i meni dogodilo. Želim gledati pozitivno na sve to. Težak je period iza nas, ugostitelja i glazbenika, više od dvije godine. Imam osjećaj da će se naći prilike i inicijative ubrzo za pokrenuti neko mjesto koje će nas sve okupljati u neformalnim situacijama.

Zvonimir Radišić, Henry Radanović i Tonči Grabušić, Foto: Davor Hrvoj

Velika prednost

Zašto volite jazz spajati s klasikom, kao u nekim izvedbama skladbi »New Horizons« i »Dancing Strings« na ovom albumu?

– Klasična gitara je moj prvi instrument i zanimljivo je da do svoje osamnaeste godine nisam uzeo trzalicu u ruke i odsvirao nešto drugo osim klasične glazbe. Klasičnu glazbu slušam gotovo svakodnevno, pogotovo ujutro, i velika mi je inspiracija. Dogodila se ideja i želja na neki način spojiti klasični izričaj i tradicionalni jazz.

Nit vodilja je da u takvom kolektivu svi imaju svoj prostor predstaviti se u onome što je njima prirodno, u smislu tehnike i artikulacije za pojedini instrument. Nije mi bila ideja »gurati« instrumentaliste u neke neprirodne situacije. Ovom prilikom bih se zahvalio curama iz Vortex Stringsa na odličnoj suradnji i prilici da se dogodi ovakakav susret.

Koliko i kako je na to utjecalo vaše glazbeno obrazovanje?

– Obrazovanje smatram bitnim, ali ne i presudnim. Poznajem jako puno muzičara koji nisu imali formalno obrazovanje, a genijalni su. Najvažnije je svirati s ljudima, a studirajući glazbu dobije se širina i prilika svirati s različitim ljudima na različitim nivoima, a to je velika prednost. Iz današnje perspektive znao sam dobiti pitanje žalim li što sam proveo pet godina na Tehničkom fakultetu, a više s time nemam veze. Rekao bi da mi nije žao niti sekunde. Sve u životu je slagalica znanja i iskustva te je međuovisno i sigurno mi je na neki način pomoglo u izgradnji sebe. Sretan sam gdje sam trenutačno i što živim i radim ono što volim.

Koji su gitaristi utjecali na vaš glazbeni ukus?

– Trio mi je najdraža formacija. Nudi puno »prostora« svakom glazbeniku, a uz to je i veliki izazov jer kao gitaristi nemamo lijevu ruku za comping kao pijanisti i moramo napraviti balans između puno i malo zvuka, singl line i blokova. Ogromne su mogućnosti gitare kao harmonijskog instrumenta u jazzu kada se gleda iz perspektive instrumenta ravnopravnog klaviru.

Veliko hvala mom profesoru Agostini Di Giorgiou na nesebičnom dijeljenju znanja i što mi je odškrinuo vrata na mnoge dragulje iz povijesti. Vječna su inspiracija Jim Hall, Wes Montgomery, Chuck Wayne, Peter Bernstein, Pasquale Grasso.