Razgovor sa Zrinkom Cvitešić pogled je u svijet iza vrata glumačkih poduhvata svjetskih razmjera: prozor u svijet iza šminke i svjetala scene i pozornice i filmskih kamera. Na volšeban način ona progovara o svome djetinjstvu i rodnom kraju, kao da rečenice krade iz Proustovih romana.

Samo što Zrinka, za svojim izgubljenim vremenom, ne traga – nad greškama kontemplira, mijenja se nabolje, a snova, kaže, ima više no što mi imamo novinskog papira da bi iste ispisala, fizički joj je rad lijek i svaka uloga pomno izabrana.

Životni su je vali nerijetko bacali, što i danas čine, ali nikada nije postala brodolomka. Od malenog Turnja do najboljih londonskih pozornica, Cvitešić se i dalje, najradije, vraća svojim maslinicima. Dovoljno novinskog papira nemamo ni da bismo ispisali sva njena dosadašnja priznanja i sve njene osvojene nagrade.

Najrecentnije su svakako Nagrada za najbolju glumicu na East Europe Film Festivalu, Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju sporednu žensku ulogu te, njoj srcu izuzetno mila, Godišnja nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu koja je, zapravo, i povod našem razgovoru u kojem nam je Cvitešić otkrila mnoštvo potankosti koje život znače.

Gluma, sport i glazba

Pitoreskno djetinjstvo uvelike vas je odredilo kao osobu te, naposljetku, i kao glumicu?

– Odrasla sam, prije svega, na selu. Do dvanaeste sam godine živjela na Turnju i to je doista bila velika prednost. Selo odgaja dijete u slobodi i bez osjećaja granica, ali s velikim osjećajem za pripadnost. Sve mi se to čini kao dobitna kombinacija za rast krila kojima će dijete kasnije kročiti kroz život.

Prve slike koje mi padaju pred oči kada pomislim na to vrijeme su pravljenje kolača od pijeska i latica ruža sa sestrom u dvorištu, i to satima; potom kupanje na Korani i mama koja na biciklu donosi pohano pile; sestra koja, svakog drugog dana, u dvorište donosi drugu životinju – krticu, miša, zmiju.

Sjećam se rado i ponoćnog sanjkanja po ulici, ispred kuće, uz vrištanje i smijeh; natjecanja s najboljom prijateljicom Majom u nasmijavanju, s ciljem da se ova druga upiški u gaće, natjecanje u hračkanju, krađa gvirca sa stola dok čučiš skriven ispod stolnjaka u vrijeme blagdana Velike Gospe. Stoga, odgovor na vaše pitanje bi bio – da.

Gluma, sport i glazba vaše su tri djevojačke ljubavi. Prva uloga bila je uloga Pepeljuge? Sjećate li se glumačkih uzora iz toga doba?

– Iako malena, moja Osnovna škola Turanj bila je škola u kojoj je sve bilo dostupno. Negdje sam, oko četvrtog razreda, odabrala dramsku grupu, pa rukomet, i na koncu odbojku. Svaka izvannastavna aktivnost i uspjeh su se pozdravljali i nagrađivali. Bila sam učenik generacije, a nisam imala baš sve petice. Ono što sam imala bile su pobjede na Lidranu, na natjecanjima solo pjevanja i u odbojci. Prva uloga u dramskoj grupi u OŠ bila mi je uloga Crvenkapice, a već spomenuta Maja bila je vuk. Kasnije smo se, nakon bježanja s Turnja u Karlovac, u izbjeglištvo, upisale u dramski studio Zorin dom.

Tamo sam ostala nekoliko godina i da, igrala sam Pepeljugu, ali kao druga postava, pa sam jedino željela biti kao starija djevojka koja je bila prva postava, ha ha. Tko je, i kada, prepoznao moj glumački talent – ne znam, ali znam da je već u vrtiću svima bilo jasno da volim biti pred publikom i da se volim klanjati, jer ti ljudi tada aplaudiraju.

Baš te potrebe – za priznanjem kod drugih ljudi, teško sam se i kasno riješila. Iz tog doba nemam nijednog uzora kojeg bih mogla navesti kao moj sadašnji razlog bavljenja glumom – gluma me je jednostavno zanimala. Baš kao i glazbena škola, sport i ples. Zapravo, sve što je u predznaku imalo akciju i kreativnost. Možda je najveći uzor bila igra te moja obitelj i prijatelji koji su u svemu tome sudjelovali.

Prisjećate se djetinjstva sa svojevrsnom nostalgijom, te vrlo nježno govorite o obitelji i prijateljima. Kako su roditelji reagirali kada ste rekli da ćete upisati Akademiju?

– Roditelji su pozdravljali svaku moju želju i sve moje gluposti. Imala sam jednostavno najbolje roditelje na svijetu. Oni su vozili polovni auto, uvezen iz Njemačke, ali dijete je bilo jedino dijete u selu koje je imalo koncertni klavir. Nisu mi ništa nametali, sve su to bili moji odabiri. Uvijek su bili u publici – bilo na utakmicama, bilo na koncertima, predstavama, bilo na natjecanjima. A do odlaska na Akademiju su već odavno bili shvatili da ono što naumim, da će tako i biti te da će biti uspješno.

Karlovačko srce

Karlovački Zorin dom ostavio je velikog traga na vama. Igrate li u Karlovcu, te možete li napraviti paralelu – kakav je taj grad bio nekoć i kakav je danas?

– Zorin dom je, u jednom vrlo teškom i ružnom razdoblju, razdoblju Domovinskog rata, postao oaza mašte, igre i obrane od ružnog. Izvan njega, život se svodio na prognanički stan, trčanje u sklonište, stajanje u redu za kutiju hrane iz Crvenog križa i kutiju rabljene odjeće koju su nam slala djeca iz Njemačke.

U Zorinom je domu bio cijeli svijet. Bilo je mnogo starijih cura, lijepih, dobrih i talentiranih, bilo je smijeha i bilo je pjesme. Zbila su se tamo i prva putovanja izvan Hrvatske, stekli su se prijatelji koji su mi, i dandanas, kao obitelj. U Karlovcu zaigram svakih nekoliko godina, ode neka moja predstava na gostovanje. Kazalište je predivno, scena je velika, s akustikom kakve baš nema po kazalištima.

Karlovac je nekoć bio raj na zemlji, sa svojim rijekama, bilom i ljudima. Osjećao si njegovo srce na svakoj obali, na svakom mostu, u svakom parku i svakoj ulici. Divno se živjelo – sretno i slobodno. Onda je, početkom devedesetih, bio na samrti, na infuziji. Sada je ponovno živ, ali me nema tamo – više idem na Turanj, stoga ne znam kako je danas živjeti u Karlovcu, imaju li današnja djeca onaj zrak koji puni pluća i širi krila. Svakako, ono što je napravio rat i danas se može osjetiti.

Tko vas je pripremao za prijemni, te s čime ste izašli? Je li vas bilo strah?

– Pripremala sam se sama, ali poslušali su me, nekoliko puta, mamin prijatelj iz djetinjstva Dejan Šorak te jedanput Zlatko Crnković. Bilo je to ipak davno da bih se sjećala s čime sam izašla na ispit, ha ha, ali znam da sam imala monolog iz »Nore«, tj. iz »Lutkine kuće« i po jednu pjesmu Vesne Parun, Jagode Zamode i Arsena Dedića. Strah nisam imala. U tom periodu života nisam, niti približno, znala čime bih se bavila i koji bi to bio posao mog života. Bila sam, kako bi se to reklo – u izvidnici, i na Muzičkoj akademiji, ali i Ekonomskom i Veterinarskom fakultetu.

S kime ste, s klase, ostali u najboljim odnosima? Kako je bilo studirati koncem devedesetih te kojeg se profesionalnog angažmana sjećate iz tih godina?

– Klasa 1997./1998. bila je sastavljena od 6 cura i 6 frajera – dvanaest potpunih individualista, ali sa snažnim osjećajem za zajedništvo. Nisam ispijala kave i odlazila na fešte jer sam bila u ozbiljnoj vezi u Karlovcu i jer nisam baš bila od poroka, stoga me se nije ni zvalo na fešte (smijeh). Nas je četvero, s klase, ušlo u HNK – Dušan Bućan, Olga Pakalović, Luka Dragić i ja. Napravili smo predstavu »Važno je zvati se Ernest«. Ona je, do dana današnjeg, ostala predstava s najviše privatnog smijeha na sceni, s najviše međusobnih smicalica i moja jedina predstava gdje je, jedanput, predstavu zaustavila publika pljeskanjem – jer mi, od smijeha, nismo mogli nastaviti dalje, a jednom spuštanjem zastora jer se, iz istog razloga, predstava nije mogla nastaviti.

Osoba kojoj se najviše divim i koju beskrajno volim je Dušan Bućan. On je jedini od nas ostao isti dečko koji je 1997. upisao glumu. Dečko koji diše punim plućima, čvrsto stoji na zemlji i živi točno onakav život kakav želi. Živjela sam u studentskom domu, najprije na Savi, kasnije na Cvjetnom. Vozila sam se tramvajem na prognanički karton, te jednom mjesečno išla u Maksimirsku po bonove za prognanike kojima sam plaćala hranu u menzi. Imala sam malu stipendiju Grada Karlovca.

Roditelji su pomagali koliko su mogli. Kasnije su stali na noge i pokrenuli novi život u Dalmaciji, pa je bilo lakše. Ali, bilo mi je jako lijepo tih prvih godina u Zagrebu. Otišla sam iz Karlovca sa sedamnaest i više se nisam vratila. Da mi je bilo loše, ili ružno, sigurno ne bih ostala. Također, to je bio posljednji val velikih profesora na Akademiji i drago mi je da me je isti zahvatio. Kraj osnovne i srednju školu provela sam u ratu te sam, na Akademiji, visila od jutra do mraka, željna života.

Male stvari

Koje vam je najneugodnije glumačko iskustvo?

– Nakon otprilike tri stotine odigranih predstava mjuzikla »Once« na londonskom West Endu, 2013. godine, otišla sam na godišnji u trajanju od osam dana. Vratila sam se u London i otišla igrati matineju. Izašla sam na scenu i shvatila da ne znam niti jednu jedinu rečenicu, niti jedan takt na klaviru. Uslijed prve scene uspjela sam doći do vrata koja vode sa scene u backstage i došapnula tzv. stage manageru neka moja zamjena pod hitno dođe na scenu. Međutim, dok se ona spustila, meni se predstava vratila u glavu. Nemoguće je opisati taj desetominutni proživljeni užas. Od tada znam sanjati kako se penjem na scenu i igram predstavu u HNK koju dugo nisam igrala i ne znam tekst.

Najdraža filmska i kazališna uloga?

– To je doista jako, jako teško pitanje. Odgovor bi bio najviše vezan uz ljude s kojima sam surađivala, a ne uz samu ulogu. I, naravno, ne bih mogla odabrati samo jednu. Najviše me, zapravo, uvijek veseli ona sljedeća. Biram ih doista oprezno i po kriteriju izazova za mene – je li to neka prepreka koju moram savladati, vještina koju moram usavršiti. Mora to biti nešto novo, nešto s čime se, kroz prijašnje uloge, nisam susretala. Veseli me novo znanje, u bilo kojem obliku.

Surađivali ste s mnogim velikanima hrvatskog glumišta, a i sami koračate, svojim filmskim i kazališnim uspješnicama, nagradama, titulom prvakinje drame, ka tom putu. Što su za vas uspjeh i slava?

– Uh, zaredala su teška pitanja. Uspjeh je doista individualna stvar. Danas bi moj odgovor bio – uspjeh je biti sretan i biti slobodan. Ne živjeti u strahu. Čuvati dijete u sebi. Moći se veseliti ljudima, jutru, sumraku, prirodi, ukratko – malim stvarima. Zagrliti svog psa i biti ispunjen. Voljeti i biti voljen. Imati prijatelje. Imati obitelji. Imati dom. Kao što vidite, nema nikakve veze s mojim poslom. Postoji ta neka izreka u našem narodu koja kaže da, ukoliko nađeš posao koji voliš, nećeš morati raditi niti jednog dana u životu. Ja se oko svake uloge krvavo naradim. Živim je 24 sata na dan.

Gotovo uvijek se, pri kraju ili nakon što projekt završi, razbolim. Svi moji prijatelji, također, rade jako puno, s poslom se bude i s poslom odlaze u krevet. I svi doista vole svoj posao. Da zaključim: svoj posao volim, svoj posao živim, ali on ne predstavlja za mene »the« uspjeh u mom životu. Posrećilo mi se da sam, u svojoj branši, uspješna, ali na svu sreću taj uspjeh više nije ključ moje životne sreće. Moj je posao odabrao mene, a ne ja njega.

Danas samo znam da bih bila poslovno uspješna vjerojatno u bilo kojem drugom poslu jer bih ga radila u svom bolesnom perfekcionizmu i davala bih sve od sebe. Što se slave tiče, s njenom sam se pojavom dugo i teško borila. Nisam je željela u svom životu jer na nju nisam bila spremna. Nisam se htjela odreći svoje slobode i svoje anonimnosti. Sad smo se pomirile, s njom sam jednostavno naučila živjeti. Naučila sam u svoj život vratiti anonimnost i onaj život »običnog čovjeka« kad god to poželim.

Što vam predstavlja zagrebački HNK i titula prvakinje drame?

– Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najljepše je kazalište na svijetu. Iako mi je sve teže kombinirati angažman na sceni HNK-a s karijerom izvan Hrvatske, jednostavno ne mogu otići. To je moj dom. Imam veliku sreću što ljudi koji vode HNK imaju razumijevanja pa mi to i omogućuju. Igrati na svom jeziku također je neprocjenjivo. HNK ima velike glumce i to je neprocjenjivo. Što se tiče titule prvakinje drame, nemam neki poseban stav o tome.

Drama ima puno prvaka i prvakinja, ja sam status dobila među posljednjima koji su ga svojim ulogama zaslužili – i to nakon Oliviera i nakon svih nagrada dobivenih u inozemstvu. Naravno, ja sam zahvalna jer sam ga dobila, s obzirom na to kako mnogo kolega i kolegica isti, također, i više nego zaslužuju, a još uvijek ga čekaju. No, to nije niti važno. Puno je važnije kako se čovjek osjeća kao dio nekog kazališta i ansambla.

Bolesni perfekcionist

Kakav je, pak, osjećaj raditi u najboljim svjetskim kazalištima? Jeste li to ikada mogli ma i sanjati?

– Sanjam ja svašta. Oduvijek. Dok sam bila mala i nisam znala engleski, u automobilu sam, u vožnji do mora, pjevala isključivo na engleskom, odnosno na nekom engleskom koji smo moja Maja i ja izmislile. Nas smo dvije stalno nešto izmišljale, predstavljale, sanjale. Nikada mi ništa nije u životu bila prepreka, a bilo je visina koje je trebalo osvojiti i to velikih, ozbiljnih i strašnih. Jednostavno sam valjda takav karakter koji uvijek traži izlaz i rješenje.

Osoba sam koja uvijek vidi čašu napola punu, a ne napola praznu. Raditi vani je divno. Jednostavno, drukčiji su uvjeti. Takozvana »njemačka škola«, sve po špagi, a to je ono što ja kao jedan, kao što sam već rekla – bolesni perfekcionist, volim.

Vani sve radi za tebe i poprilično je neugodno onda ne biti dobar. Lakše je. Vani ti ništa ne odmaže, svaka pomoć je dostupna. Makar meni. Biram samo najbolje projekte, samo ozbiljne uloge i nije mi problem čekati da one dođu po mene. Vodim se mišlju kako ću radije odigrati jednu kvalitetnu ulogu godišnje nego deset osrednjih.

Kako gledate na kazališni rad u vrijeme pandemije?

– U Londonu ga gotovo nije niti bilo. Ovdje se ipak nešto uspijevalo. Teško su ljudi pogođeni, u velikom broju sektora. No, kazalištarcima je rad zaista otežan. Čak i kada su dozvoljene probe, ne vidiš lice partnera s kojima radiš. Suluda neka vremena. Razmišlja se o tekstovima s manje glumaca, skidaju se predstave u kojima je kontakt blizak. Puno noviteta na koje nismo navikli.

Što je vama dobroga donijelo doba pandemije?

– Više vremena za sebe i druge jer sama ne znam stati i odmarati. Donijelo mi je vremena za te neke hobije kojima sam se oduvijek željela dati, bar malo, počela sam rješavati neke zaostale strahove i neka nepoznavanja određene materije. Inventuru dosadašnjeg života i jasniju sliku onog što želim od budućeg.

Imate li tendenciju ka akademskoj karijeri – profesuri na Akademiji? Vuče li vas redateljska palica? Je li to prirodan put glumca?

– Ja možda nisam školski primjer prirodnog puta jednog glumca. Radim s drvetom, imam masline i radim svoje ulje. Pripremala sam neku djecu za akademije vani i to mi je bilo jako lijepo iskustvo. Zapravo, kroz takvu vrstu rada više ja učim od njih nego oni od mene. Ali, za sada nemam glad niti prema jednom niti prema drugom. Pogotovo ne prema redateljskoj palici. Ne znam bih li ikada bila spremna preuzeti toliku odgovornost.

U čemu se razlikuje rad u Hrvatskoj i rad u Velikoj Britaniji? Koje biste razlike izdvojili? Postoje li razlike između kazališnih publika?

– Krenimo od kraja. Razlika u publici je ogromna jer je u Engleskoj ima neizmjerno više. Moramo biti svjesni toga da više publike nosi i više novca, i više projekata. Projekti su skuplji, samim time mogućnosti su velike i mašta može nesmetano živjeti u glavama režisera, scenografa, kostimografa i, naposljetku, glumca – bez ograde i bez ograničenja. Ono što zamisliš, može biti ostvareno. Svatko radi svoj posao, svatko je za svoj posao jedini odgovoran i greškama, zapravo, nema mjesta.

Ako se one i dogode, dok god živi predstava, ona ima i svoje kontrolore koji na tjednoj bazi prate predstavu i »čiste« je od svih mogućih nastalih grešaka ili manjih promjena. To bi značilo da si ne možeš priuštiti loš dan, manjak energije ili »danas mi se malo ne da«. Svaka predstava, a igram ih osam tjedno, mora biti na istom nivou – onom najboljem.

S te strane, pogotovo sa spomenute strane tehničkog odrađivanja predstave, kazalište i produkcija u Hrvatskoj i Engleskoj ne mogu se usporediti. Nažalost. To je ono s čime se sve teže nosim. Talenta imamo strašno puno, i to kakvog! Ali organizacija i tehnička podrška – to me sad već polako ljuti jer kod nas sve može proći, i ovako i onako, i sve je u stilu »ma daj, dobro je«.

Energija i ljubav

Najdraža knjiga? Što sada čitate?

– »Parfem« Patricka Suskinda. Trenutno ne čitam ništa, već dulje vrijeme. Uvijek, nakon velikog projekta, moram pobjeći od slova i to u fizički rad, u svoje hobije i u gledanje filmova i serija.

Tri najdraža filma?

– »Mostovi okruga Madison«, »Top Gun« i »Casablanca«. Ne znam jesu li tri najdraža, ali sam ih najviše puta gledala.

Neostvareni glumački san?

– Nemate vi dovoljno papira, hahaha.

Što biste, iz sadašnje pozicije, preporučili osamnaestogodišnjoj Zrinki, ali i ostalim osamnaestogodišnjakinjama?

– Ne brini o svakoj sitnici, ne razmišljaj toliko, ne analiziraj unatrag i ne računaj svoju vrijednost prema standardima drugih ljudi i nemoj o tuđim mišljenjima ovisiti. Ne boj se onog što se nije dogodilo i ne vjeruj ljudima toliko slijepo. Misli puno, puno, puno više na sebe, svoje zdravlje i svoje potrebe.

Projekti na kojima trenutno radite, pored aktualne predstave u HNK-u?

– Prije godinu dana potpisala sam ugovor s Amazon Primeom za novu dramsku seriju pod nazivom »Power«. Prva sezona izlazi na proljeće sljedeće godine, a na ljeto se očekuje snimanje druge sezone. Taj projekt ima uvijek pravo prvenstva, dok god on trajao, jer je takav ugovor, pa ostalo pokušavam slagati po tome. Svašta se nešto kuha pored, no vidjet ću što ću uspjeti ugurati, ali i fizički i psihički moći.

Jeste li religiozni?

– Najviše od svega vjerujem u moć pozitivne energije i u ljubav. Odgojena sam u katoličkoj obitelji, mama je svirala orgulje u crkvi, nedjeljom na misi. Kroz godine, vjera mi se malo promijenila, ali ono osnovno, fundamentalno nije. Kao i vjera u ljude. Prije sam slijepo vjerovala svima, bez zadrške. Kako sam odrastala i sazrijevala, i to sam korigirala. Iskustvo me, nažalost, promijenilo.

Kada biste ikada morali istetovirati neki citat, koja bi to misao bila?

– Vjerojatno neki podsjetnik za život. Tipa »ostani dijete«.

Čemu se radujete?

– Životu. Svakog dana.