Draga nacijo, došli ste na svoje svi vi koji štujete lik i djelo Zorana Šprajca. Poznato TV lice prije dva petka proslavilo je i obilježilo godinu dana rada na svojoj televizijskoj uspješnici zvanoj “Stanje nacije.” Nakon što je, po prelasku na RTL, televizijskim eterom zavladao emisijom “RTL Direkt”, prošlog je svibnja s emitiranjem započela emisija koja na satiričan i ironičan način pregledava politička zbivanja u državi.

Uz frontmena Šprajca vrijedni bend “Stanja nacije” čine suradnici Anamarija Matijaš, Lada Marinović, Borna Sor, Siniša Mareković, Boris Rašeta, Jan Štih, Tomislav Lubina te komičar Goran Vinčić i glumac Asim Ugljen. Sve dionike, koji na televizijski način opisuju stanje naše nacije, na prošloj dodjeli televizijske nagrade Zlatni studio gledateljstvo je nagradilo nagradom za najbolju TV emisiju.

Format prilagođen meni

Slavljeničko razdoblje emisije “Stanje nacije” i svečarski raspoloženog Zorana Šprajca iskoristili smo i ugostili ga na stranicama televizijskog priloga Petkom. Šprajc nam u zanimljivom razgovoru govori u svojim zadacima tijekom pripreme emisije “Stanje nacije”, pristupu emisije iz žanra infotainmenta, satiri u svome programu, ali i o slavonskoj ovcokozi, odrastanju u Rijeci te sudjelovanju u šou “Masked singer”. A ako budete baš, baš dobri, možda načas pročitate koje slovce i o Štrumpfovima.

Emisija “Stanje nacije” proslavila je godinu dana bivanja u televizijskom eteru. Jeste li zadovoljni “Stanjem nacije” kao TV proizvodom? Koliko je ili nije drukčija od planirane skice emisije prije više od godinu dana?

– Pa, recimo da imam šest kilograma manje nego u prvoj verziji emisije, hahaha! Ali da, bilo je dosta lutanja u pripremi te na početku emitiranja, suočili smo se s toliko nepoznanica. Ipak, u jednom sam trenutku shvatio da ne trebam izmišljati novog sebe ili prilagođavati se novom formatu, nego biti svoj i pustiti da se format prilagodi meni. I onda je sve krenulo nabolje.

Što smatrate svojim glavnim zadatkom za vrijeme pripremanja emisije “Stanje nacije”?

– Od gomile natuknica i ideja naših producenata i scenarista zadatak mi je sastaviti scenarij i napisati tekst za cijelu emisiju; voditi računa o dinamici i dramatici, ubacivati odgovarajuće videoinserte, s grafičarom dogovarati pictose, ilustracije i videoanimacije; s producentima i glumcima dogovarati skečeve i igrane dijelove emisije. Sve to snimiti, otići kući i strepjeti hoće li sve to dobro ispasti. I onda u petak šiziti jer to nije dobro ispalo. Eto, uglavnom mi je to zadatak.

Evolucija, a ne revolucija

Što vam je najdraža, a što najteža pojedinost tijekom priprema emisije? Zašto volite raditi “Stanje nacije”?

– Najdraže mi je završiti emisiju, a najteže mi je početi raditi na emisiji. Ali stvarno volim raditi na emisiji. Za razliku od svih drugih informativnih emisija, ova je od prve do zadnje minute totalno kreativan posao u kojemu je bitan svaki član tima. Jer nečija mala kreativnost može jako uzdići emisiju, a nečija prevelika kreativnost može je potpuno potopiti. Ali zasad se držimo na površini (smijeh)!

Koliko je taj pristup emisiji drukčiji u odnosu na klasične informativne emisije koje ste za karijere vodili?

– Od prvog dana vođenja i uređivanja informativnih televizijskih emisija imao sam potrebu razbiti taj strogi i smrtno ozbiljni informativni format poput “Dnevnika” HRT-a s nešto malo duhovitosti, satire i ironije, pristupajući temama s aspekta običnog gledatelja, a ne nekog supervažnog TV voditelja i urednika koji zna nešto više od drugih.

Na neki sam način želio “dedramatizirati” tu formu, što bi rekao Andrej Plenković. Publici se to očito svidjelo pa sam to proširio u “RTL Direktu” i onda je “Stanje nacije” došlo kao prirodni nastavak tog puta. Evolucija, a ne revolucija rekao bih (smijeh).

Što je najizazovnije za pripremanja emisije iz žanra infotainmenta, žanra koji dnevno-politička zbivanja prikazuje na zabavan i satiričan način?

– Da bude informativno i zabavno. Dakle, infozabavno (smijeh).

Novinar, a ne komedijaš

Budući da na satiričan način obrađujete svakodnevicu, je li odgovornost manja ili veća u odnosu na klasične informativne emisije?

– Odgovornost je manje-više uvijek ista. Ako iznosim neku činjenicu ili podatak, imam odgovornost za njegovu točnost, a ako se tim podatkom, nekim događajem i/ili izjavom sprdam, da ta sprdnja bude primjerena i umjerena, a ne nakaradna.

Kako stojite s cenzurom, odnosno autocenzurom? Ima li ih, ili nema, u vašim emisijama?

– To je tema za HRT, a ne za mene i RTL.

“Stanje nacije” je, i to upravo nacija, ocijenila vrlo dobrom emisijom, pa čak i do razine da je osvojila Zlatni studio. Jeste li to očekivali nakon početnih negativnih komentara? Kada se, prema vašem mišljenju, dogodila ta promjena pri kojoj vas je publika prigrlila?

– Vjerojatno u onom trenutku kada sam shvatio da se ja ne trebam prilagođavati formatu, nego da format moramo prilagoditi meni. Sad više ne ganjam humor i fore pod svaku cijenu, nego temi nastojim pristupiti kao novinar, a ne kao komedijaš. I onda se fora i humor dogode sami od sebe, samo ih treba prepoznati u događajima i društvu oko nas.

Mislite li da je to zato što svojom satirom prikazujete ono što većina naroda misli o političkoj svakodnevici?

– Nastojim ne podilaziti publici; dapače, nekad se sprdam sobom i svojom publikom, ali publiku nikad ne podcjenjujem i uvijek je uvažavam. Ali izgleda da o mnogim stvarima razmišljamo na sličan način, tako da čak i kada se ne slažemo, gledamo se!

Vrijeme političara je prošlo

Kako ocjenjujete stvarno stanje ove naše nevelike nacije? U čemu i kako možemo biti bolji? Zbog čega vas ova naša nacija uvijek iznenađuje?

– Ne može nacija biti bolja od nas samih. Ako koristimo svaku priliku da odemo na bolovanje, ako koristimo svaku priliku da potegnemo neku vezu, ako više cijenimo nerad nego rad, ako više cijenimo glupost nego znanje, onda nam je i nacija takva.

S druge strane, ako smo u svakoj nevolji spremni jedni drugima pomoći, ako znamo cijeniti prirodu, prostor i ljude oko sebe, onda će tako i cijela nacija cijeniti samu sebe. Čini mi se da je zapravo naš najveći problem što bismo bili malo jedno i malo drugo. Hrvatska je zapravo puna krajnosti. S jedne strane je zemlja očaja, dok je s druge strane najbolje mjesto za život na planetu.

Bliži se superizborna godina. Veseli li vas to razdoblje kao voditelja “Stanja nacije”? Što će to značiti za vašu emisiju? Hoće li se pri povećanoj aktivnosti političkih aktera vaši scenariji sami pisati?

– Tako se čini i nekakvo opće uvjerenje je da su političari još uvijek najveće zvijezde medijskog prostora, a njihovi obračuni najzanimljivija medijska roba. Međutim, mislim da je njihovo vrijeme prošlo. Ti beskrvni i uglavnom bezvezni dosadni likovi sa svojim fingiranim duelima zanimljivi su još jedino našim mamama i tatama, dedama i bakama.

Jer, evo, čak je i jedno janje iz Slavonije, koje je netko zbog boje dlake nazvao ovcokoza, ljudima na internetu zanimljivije od Plenkovićeve takozvane porezne reforme. Već znaju da nema tu nikakve reforme, nego isključivo pretakanja iz šupljeg u prazno. U tom bi smislu ovcokoza mogla biti i hrvatska premijerka. Ne bi nam bilo ništa bolje, ali bilo bi zanimljivije.

Riječka škola za život

Osnovnu školu pohađali ste upravo u Rijeci, na Škurinjama. Čega se sjećate iz svojih školskih i riječkih dana?

– Ha, gotovo svakog detalja, barem u razdoblju osnovne škole. U Rijeku sam iz Slavonskog Broda došao u petom razredu, a u Brodu smo bili istrenirani da poštujemo učitelje više nego roditelje, što u Rijeci, očito, baš nije bio slučaj pa se sjećam kako se jedan profesor totalno šokirao kad sam mu kao dežurni učenik otvorio vrata (smijeh).

U Brodu nisi mogao ući u školu bez plave kute, a ovdje su djevojčice u školu dolazile u minicama i topićima te cigaretom u ustima. Dakako, nije trebalo dugo da se i ja prepustim tom novom kulturnom izazovu. Sjećam se kako su me stariji mangupi nagovorili da zapričavam tete u menzi dok oni, njima iza leđa, kradu paštete. Uglavnom, prava škola za život, što bi se reklo. Još sam dobar i ispao, hahaha!

U Rijeku se redovito vraćate. Što to Rijeka ima?

– Ne znam kako je danas. Vraćam se uglavnom na dan-dva posjetiti mamu, ali u doba dok sam već pohađao fakultet u Zagrebu, bio je to fantastičan grad – taman po mojoj mjeri. Nešto između Slavonskog Broda i Zagreba. Velik i urban koliko treba, mali i intiman koliko treba.

Ljeto je pred nama. Kada i gdje planirate provesti godišnji odmor?

– Ove sam godine prvi put svoj ljetni odmor odlučio provesti na rijekama i jezerima, a ne na moru. Ne mogu više podnijeti tu paklenu kombinaciju jadranskih vrućina i nesnosnih gužvi. Obići ćemo Liku, Gorski kotar i zadarsko zaleđe. Želim se tijekom dana šetati, kretati i kupati, noću spavati, a ne plaćati 180 eura za apartman u kojem cijeli da provodim pod klimom da ne izgorim od sunca i ne poludim od ljudi. Tako mogu sjediti i čitati knjige i u Zagrebu, i to za znatno manje novce.

Medo na medvjedu

Za uspjeh “Stanja nacije” svakako su zaslužni i svi vaši suradnici navedeni u uvodu. Kako ste odabrali baš njih?

– Svaki je taj odabir priča za sebe. Neke sam doslovce ulovio na hodniku RTL-a, neke na preporuku, neke u birtiji, a s nekima me povezala napuštena maca. Uglavnom, spoj svega i svačega; pokazali smo se kao najbolji mogući spoj.

Nedavno ste sudjelovali u RTL-ovu “Masked Singeru”. Po čemu ćete pamtiti to iskustvo? Što vam je bilo najzahtjevnije u tom projektu?

– Neviđeno i neslućeno zanimljivo iskustvo! Sve je trebala biti zezancija za jednu ili najviše dvije emisije, ali situacija se potpuno otela kontroli i Medo je postao totalni miljenik publike. Toliko da mi je iskreno bilo neugodno što sam, pokraj svih maski koje su dosta mnogo bolje pjevale i imale mnogo bolje nastupe, ja završio u finalu.

Najveći me užas uhvatio kada sam s Tovarom ostao među dvije najbolje maske jer da sam pobijedio, tko bi vjerovao da nije namješteno. Ne da nije namješteno, nego nismo mogli namjestiti ni da izgubim, s obzirom na to da je u režiji sjedio javni bilježnik i kontrolirao brojanje glasova.

Nasreću, publika je došla sebi i ipak glasala za Tovara, odnosno Damira Kedžu. Tako je barem pravda pobijedila na kraju kada već nije na početku, hahaha! Ali, pjevati, plesati i skakati pod maskom Mede stvarno je bilo jedno od najtežih iskustava u životu. Da sam kopao vinograd u podne, ne bih se tako oznojio i uspuhao. Užas živi! Jer nije to samo maska Mede; to je maska Mede na medvjedu, hahaha!

Što Medo kaže na Šprajca, i Šprajc na Medu?

– Da smo super par, pa ćemo sad od RTL-a tražiti da nastupimo u toj emisiji.

I za kraj tko vam je za karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– Goran Milić mi je rekao: “Zorane, nitko nije nadrapao zbog nečega što nije objavio, nego zbog nečega što je objavio”. Nisam se baš držao tog savjeta, ali to je, u svakom slučaju, velika istina u medijskom svijetu.