Fenomen američke grupe Wilco već je odavno došao i do Hrvatske. Bend koji postoji od 1994. već ima status legende, a njihovo skorašnje ukazanje u Hrvatskoj željno se iščekuje.

No, da stvari budu zanimljivije, postoji i jedan fotograf hrvatskog porijekla – Zoran Orlić – koji je u posljednje vrijeme gotovo pupčanom vrpcom vezan za taj bend. Orlić, rođeni Trogiranin s prebivalištem u Chicagu, imao je tako ekskluzivnu priliku snimati nastajanje čak četiri posljednja Wilcova studijska albuma.

Zato razgovor s njim, putem e-maila, počinjemo pitanjem o tome kako je došlo do suradnje s bendom koji si je već sada osigurao relevantno mjesto u muzičkoj povijesti.

– Moj odnos s njima počeo je prije devet-deset godina, kad sam prvi put snimao njihova frontmana Jeffa Tweedyja uživo, što me odvelo do daljnje suradnje s Wilcom.  

 Kao muha na zidu

U rujnu je izišla vaša fotografija na kojoj je Tweedy u njemačkom izdanju magazina Rolling Stone. Kako je to izgledalo?

– Ta fotografija za naslovnicu njemačkog Rolling Stonea izabrana je između snimaka Wilca napravljenih prošlog ljeta u muzeju Mass Moca (masačusetski muzej suvremene umjetnosti, op. a.), netom prije Solid Sound Festivala u lipnju 2011. godine. Dan i pol smo snimali u tom muzeju, a pozadina su uglavnom bila umjetnička djela. Bilo je zadivljujuće.

Postajete li već pomalo službeni fotograf Wilca?

– I Wilco i ja smo iz Chicaga, pa sam nakon osam godina pomalo postao fotograf kojem se obraćaju. Snimao sam nastajanje posljednja četiri albuma u njihovu studiju – The Loftu – kao muha na zidu, bilježeći cijeli proces nastanka albuma. Ti momenti u studiju vjerojatno su mi najdraži u mojoj suradnji s Wilcom, zato što imam priliku biti u procesu nastanka nečeg novog, vidjeti ih kako surađuju i znati da sam jedini na svijetu koji to tada sluša i gleda – posebni su trenuci biti u njihovoj prisutnosti.

Naravno, nije Wilco jedini bend s kojim radite. Koje su vam još drage suradnje?

– Wilco je zasad moj najveći klijent, ali svakako, radim i s drugim bendovima, kao naprimjer s irskim bendom The Frames ili The Swell Season, bendom frontmana The Framesa, Glena Hansarda. Zatim je tu i jedan odličan novi bend Viper Recordsa, Neil Youngove diskografske etikete, koji se zove Everest.

 Fasciniran fotografijom

Kako je došlo do toga da se počnete baviti fotografijom, a onda i rock fotografijom?

 – Pretpostavljam da sam se u fotografiju zaljubio 1979. godine, kad sam od roditelja dobio svoj prvi SLR (Canon AE-1), da dokumentiram naš prvi put natrag u Hrvatsku nakon preseljenja u Chicago. Otad sam jednostavno fasciniran medijem fotografije. Inspiracija za fotografiranje muzike učvrstila se posterom koji sam vidio u Amsterdamu, a na kojem je Bono, autora Antona Corbijna iz 1990. godine. Otišao sam kući nakon studentske razmjene te godine i započeo, koliko god sam to mogao, pitati bendove smijem li ih fotografirati. Anton Corbijn je još uvijek moj heroj i fotograf broj jedan.

Privlače li vas i drugi motivi, osim onih vezanih uz muziku? I mogu li se te preokupacije naplatiti?

 – Uživam u svim formama fotografije, od portreta do krajolika i putovanja – sve one zaslužuju jednako poštovanje i pažnju. Još uvijek nisam tražio neki plaćeni posao vezan za putovanja, iako je to nešto što bih volio više raditi. Korporativni portreti i fotografiranje proizvoda lukrativniji su, kad ih možeš dobiti, ali ne donose toliko zadovoljstva kao fotografiranje svijeta muzike.

Ime i prezime dosta govore o vašim korijenima. Kada ste se odselili u Ameriku i zašto?

– U Chicago smo došli 1973. godine nakon što je mamina sestra, koja je već živjela u Chicagu, uvjerila moje roditelje da se presele tamo radi boljih šansi za svoju djecu – što je diskutabilno. Ja sam rođen u Trogiru, a oba moja roditelja rođena su u Vinišću, malom selu u obalnom zaleđu.  

 Trogir je moj dom

Dolazite li katkad u rodni kraj?

 Trogir je još uvijek moj dom, tako da često dolazimo, gotovo svako ljeto. Supruga, američka Poljakinja rođena u Chicagu, i ja vjenčali smo se u Trogiru 1994. u crkvi sv. Lovra. Trogir mi je u srcu i uvijek će biti moj dom, bez obzira na to gdje ću živjeti. Nadam se da ću se jednom vratiti, i to bolje prije nego kasnije.

Kako vam je bilo uspinjati se u Americi? Opstaju li i uspijevaju tamo najbolji, najuporniji ili nešto treće?

– U Americi je uspjeh pogonjen statusom. Jednom kad fotografiraš legendu, tvoje se ime počne povezivati s tim umjetnikom pa si onda stoga i ti odličan odnosno uspješan. Uglavnom je to puno sreće i pravog tajminga u odrađivanju baš takvog posla, i tek onda možeš početi naplaćivati više honorare. U suprotnom to je financijski vrlo težak posao – to je na kraju krajeva ipak umjetnost. Moj je stil oduvijek bio strpljivost u upoznavanju benda, a onda i samoga sebe, pa pretpostavljam da bi se to moglo zvati suptilnom upornošću.

Podudaraju li se u vašem slučaju ukus prema glazbi s ukusom u fotografiranju? Slušate li nekoga koga nemate želju fotografirati i fotografirate li ponekad nekoga koga ne slušate?

– Volim biti inspiriran kad snimam bend, a to zahtijeva da doista poznajem bend i/ili uživam u njegovoj muzici. U većini slučajeva prvo sam fan, a onda fotograf. Snimao sam nekoliko bendova čiji nisam bio fan i tek tada je fotografiranje posao. Loša strana ograničavanja na bend koji voliš je mali spektar mogućnosti i puno manje novaca. 

Što smatrate vašim najvećim postignućem u poslu?

– Mislim da moj najveći uspjeh nije fotografija ili visok honorar. Rekao bih da je to stvaranje bliskog odnosa s umjetnikom koji ti onda potpuno vjeruje i zaboravlja da si uopće tamo. To je za mene uspjeh, zato što samo tada će umjetnik spustiti gard i omogućiti ti da uloviš stvarnog čovjeka  

 National, My Morning Jacket i Dragojević

Možete li otkriti koje su vam trenutne fotografske okupacije? Koga ili što fotografirate?

– Sada završavam neke promotivne fotografije za onaj losanđeleski bend Everest. I opet, poznajem ih već godinama i postali smo vrlo bliski. Vjeruju mi i inspiriraju me – a to je savršena formula ako mene pitate.

Koga biste željeli fotografirati? Bend, izvođača…

– Bendovi koje bih puno više želio fotografirati su The National, My Morning Jacket i Rodrigo y Gabriela, pa onda i neke legende poput Neila Younga, Boba Dylana, ali i našeg Olivera Dragojevića, koji su svi i danas vrlo relevantni. Dokumentiranje muzičke povijesti velika je privilegija – ja sam sretan čovjek.