Zlatan Zuhrić Zuhra jedan je od važnih likova humoristične serije »Blago nama« što je odnedavno na programu RTL-a. I to je posve legitiman povod da se sa Zuhrom priča, no ima ovaj razgovor nakanu makar pokušati biti drugačiji od uobičajenog. Previše nam se svega događa da ne bismo probali razgovarati o koječemu.

Jer pred nama je humorist, glumac, zabavljač, stand-up komičar, inženjer elektrotehnike, a opet čovjek običan kojeg, baš kao i sve nas, muči i korona. S obzirom na posao kojim se bavi, muči ga možda i više nego običan svijet.

– Baš sam nedavno raspravljao i sam sa sobom i s kolegama kako smo mi stvarno emocionalan narod, uključujemo emocije i gdje treba i gdje ne treba, pogotovo u politici. Ali problem je taj što smo istovremeno vrlo površni.

Ono kao kad mama veli sinu: baš si trampav, traljav, površan. Surađivao sam s Nijemcima koji idu toliko pedantno i daleko da kad grade toplovod netko pametan dođe i kaže: ajmo to napraviti ispod autobana, pa je i po zimi autoban cijelo vrijeme suh. Ovdje asfaltiraju ulicu, a sutra dođu ljudi iz kanalizacije razbiti asfalt i staviti svoje cijevi.

Uvijek je površno. Pa je površno i kad kazalište ima jednake epidemiološke mjere kao recimo Zrće ili noćni klubovi. U klub si došao da nekog upoznaš, da se s njim sljubiš, a u kazalištu dođeš, sjediš i gledaš ravno! I to je isto?!

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Iz strojarske obitelji

Ispast će da vam je otac bio u pravu, kad je bio nesklon glumi.

– Ja sam iz strojarske obitelji, otac je bio strojarski inženjer, jako je, recimo, bio angažiran na koksari u Bakru, na koju smo svi, kao, trebali biti ponosni. Drug Tito trebao je doći na otvaranje; nije došao on, nego Jakov Blažević. Koksara ima pet milijuna cijevi, a otac je bio na Golom otoku i sav prepadnut da se nešto ne dogodi. Kasnije je shvatio da je sve to, de facto, bio od početka promašen projekt. Slijedom toga, ja sam išao na elektrotehnički fakultet.

Otac ništa drugo nije priznavao, za drugo je govorio da je plesni tečaj. Nije mi elektrotehnika bila draga, bila mi je teška za poludit’. A razlog zbog koje sam je upisao glup je do bola, taj što nismo imali love da si kupimo liniju, Hi-Fi.

To današnji klinci neće moći razumjeti.

– Ne razumiju oni to. Završio sam fakultet da bi se baš tih nekih godina pojavio Radio 101, koji mi je bio strašno fora. Ni to klinci neće razumjeti. Mi smo strašno slušali te neke šatro ilegalne stranice jer su bile fora, imale su neke humoristične sadržaje. I ja odlučim fakultetsku praksu obaviti na Stojedinici.

Bio sam tonac. Uf, to mi je bio vrh! A taman sam se vratio iz JNA, gdje nas je Šuvki poslao odmah poslije srednje škole. U vojsci mi prijatelj bio s Kosova, pa sam pokupio taj govor i te fore. Na Stojedinici su to znali, pa su mi rekli: »Daj uđi u studio i budi neki lik«. Rekao sam dobro makar u glavi i nisam shvaćao što je sve to. Išao sam im pomoći.

A i fora je.

– I fora je da si malo u studiju. I trte-mrte iz toga nastanu »Zločesta djeca«. Stvarno ne znam tko je to spojio tih sedam ljudi. I krene to. Netko tko je završio fakultet radi na nezavisnom radiju. Danas svom sinu ne mogu opisati tu svoju sreću. To je meni bilo otprilike kao da me Zuckerberg zaposlio na Facebooku i rekao – ti si gazda!

»Zločesta djeca«

Ali ako je i krenulo kao šala, zapravo su »Zločesta djeca« dobro iskoračila iz tadašnjih sistemskih okvira, zar ne?

– Tako je, bili smo mi na nekoliko ozbiljnih obavijesnih razgovora. Ali ipak nas je bilo sedam, nismo se baš nešto bojali, bili smo mladi, a i pitanja su bila bez veze.

Znači, tu se do danas i nije bogznašto promijenilo.

– I nije. Znam da su nas ispitivali vezano za emisiju koja se zvala »Vratite nam kralja«.

Ništa se ni vezano za tu potrebu nije promijenilo. (smijeh)

– Haha, ni to se nije promijenilo. Došli su tad malo jači dečki, točno se vidi da ne mogu košulju zakopčati pa nas pitaju: »Što ste vi, dečki, mislili time ‘vratite nam kralja’?«.

Opasno je to tada bilo ‘85., ‘86. godine. Mi mu kažemo: »Igrali smo šah u studiju.« Pita on: »Što ste igrali?!« Mi opet da smo igrali šah. Kaže na to čovjek: »Pi*ka vam materina, svi ste u kompjuteru!« Tad je kompjuter imao samo drug Tito. Kakav kompjuter! Ali, to mu je valjda bilo jedino što je mogao reći.

I jesmo kasnije išli gledati onu Šuvarovu tzv. Bijelu knjigu. I bili smo unutra – »Zločesta djeca« kao narodni neprijatelji. Problem je bio taj što ispod stoji fusnota: »U slučaju rata streljati!«

Ozbiljno?

– Da, za narodne neprijatelje bila je ta fusnota. Valjda samo kao p.s. Možda hoće, a možda i neće.

Što vam je otac, s obzirom na iskustvo robijanja na Golom otoku, na to sve rekao.

– Rekao je: »Ako mi samo još jednom milicija dođe na vrata…« On je imao teške ožiljke od Golog otoka iako nije izgubio duh. Samo sam jednom pogledao njegov predmet. On je bio tamo zbog vica. Bio je u društvu pet, šest studenata koji su se, kako se to lijepo kaže, zaje*avali, lijepili brkove i glumili Staljina, ali on je konkretno samo ispričao vic.

Je li bar dobar vic?

– Ja ga do danas nisam shvatio baš. Ispričao je vic kao deklinaciju padeža: ja radim, ti radiš, mi radimo, a oni se zaje*avaju. I teraj!
Sretan je čovjek što danas nisu takva vremena, i opet nesretan jer nije se to baš maklo miljama daleko. Ljudi imaju razne teorije o Hrvatima, da smo ovakvi i onakvi, a mi smo samo, i to mi je žao, površni.

Traljavi i površni, najviše prama samima sebi. To ti je ono kad ti kažem stavit ću ti pločice u kupaoni, i stavim ih, a sve fuge krive. A kako sam ti prijatelj, kažeš »ma nema veze«. Tako je u nas sve, a trebalo je pločice zgulit’ odmah. Drugo su te silne iznimke na koje smo se prokleto navikli. Nigdje toga nema da policija zaustavi auto, a vozač kaže »znaš li ti tko sam ja, ja sam saborski zastupnik«! Takve su nam i epidemiološke i mjere i iznimke.

Zagreb, 01.11.2005. – Ljubiša Samardžić na snimanju emisije “Večernja škola”. Foto: Davor Kovačević

Uvijek se krpalo

Koliko je utoliko teži ili zahtjevniji vaš položaj čovjeka koji je i glumac i zabavljač s iskustvom, ali nema za to diplomu. A opet, gluma je valjda jedina profesija u nas u kojoj se još i da odraditi majstorski posao bez diplome.

– Pa skoro jedina. Sjetimo se Pavla Vujsića, pa Ljubo Kerekeš kojem se divim…

A na radiju, evo, slušam kako su Mustafu Nadarevića praktički prepoznali i pokupili još u srednjoj školi. Bilo je ljudi koji su znali talent prepoznati i talentirani su lakše dobivali priliku.

– Ako ćemo iskreno, to i jest neki kriterij. Kad odete van, jedino je bitno koje vam je iskustvo.

U kojem trenu shvaćate da vam je gluma poziv?

– Prilično kasno. Pita mene otac: »Što radiš?« Ja kažem: »Pa na radiju.« A on će na to: »Dobro to, ali što radiš.« Nikad to nije shvaćao kao nešto ozbiljno. Kad se govori o poslu, on je zamišljao čovjeka u kuti koji kreće s poslom u 6.15 i ajmo. Bilo mu je čudno kad sam dobio neki honorar na Stojedinici. Međutim uvijek se nešto uz to radilo.

Ja sam imao vlastitu firmu, vrlo ambicioznu, koja je prodavala kompjutere, a kako mi ni »Večernju školu« nismo shvaćali kao poziv, stalno sam razmišljajući o budućnosti mislio o nekoj firmi. I onda se dogodilo da sam, u trenutku kada je »Večernja škola« bila jako popularna, otišao u Plivu. Trebao sam Plivi prodati deset kompjutera što bi meni bio posao stoljeća, dođem tamo, a čovjek mi veli: »Što je ovo, skrivena kamera!?« Ja u odijelu, kravati, a on vidi samo Aljošu iz »Večernje škole«.

Tad sam shvatio da ne ide tako više. A opet, nije mi bilo baš toliko dobro da mogu reći da mi je poziv. Uvijek se krpalo, neka emisija, neka reklama, a onda ništa. Super mi je kako banke to i dan-danas ne razumiju. Ja ne mogu dobiti kredit, ne mogu imati minus, mogu samo stavljati lovu na račun ako njima treba da uzmu.

Džaba u banci to što ste Aljoša?

– Ne pomaže tu ništa.

To je ono o čemu smo pričali, položaj onog tko nema stalno zaposlenje i teško je definirati koje mu je zanimanje.

– Službeno sam samostalni umjetnik. To sam postao od ove godine, makar sam aplicirao ima i koja godina. Bio sam i malo ponosan što sam s pedeset i nešto dobio status.

Međutim ni u banci, ni bilo gdje nemam od tog statusa ništa. Da ne govorim što imam od njege za koronu. Slušao sam pažljivo premijera, koji sve ovo vrijeme nijednom izrijekom nije spomenuo umjetnike, nijednom. Poduzetnike više puta, što cijenim, ali umjetnici ili samostalni umjetnici – o njima ništa. Valjda to i je neki konačan cilj, da sve maknu i da ostanu klubovi za cajke i uhljebi.

Kultna »Zločesta djeca«

Posve apolitičan

Zašto je kultura ovom narodu nebitna…

– Ne zamjeram narodu ništa.

Htjedoh reći zašto je politici nebitna.

– Politici zamjeram najviše, jer narodu ne možeš zamjeriti ništa. Ako ga pustiš da gladuje, sigurno neće razmišljati je li pročitao knjigu i pjeva li netko ili ne pjeva. Vidjeli ste što su Nini Badrić napisali, poslali je da kopa krumpire. Ne možeš narodu zamjerit’ ništa zato što su nas doveli do nekog statusa u kojem vrijedi ona »baš nas briga«.

Svakodnevno su u tisku slike ljudi u nekim selima u kojima nema struje, a ti ćeš doći i reći im zašto ne idu u kazalište. Ali, mogu zamjerit’ političarima koji u svojoj glavi kulturu zamišljaju kao nešto nepotrebno, a to je tek propast za svaku državu. Ako se ideš s tim igrati, ako makneš kulturne radnike, kipare, slikare, glumce, samostalne umjetnike, onda imaš fabriku, kombinat.

Vidim da su vas ova čudna vremena natjerala da pričate o politici makar ste posve apolitičan lik, od »Zločeste djece« sigurno najapolitičniji.

– Istina, potpuno sam apolitičan. I zbog tog Golog otoka kod nas se u kući ni p od politike nije spominjalo. Stari nije htio komentirat’ ništa i tako je to ostalo. Kad su bili ti informativni razgovori, rekao mi je da se u to ne petljam jer u sekundi to može postati velika promjena u životu. Promijeni ti život, pa bolje ne laprdati. Bik sam u horoskopu i da sam uvjeren u nekakve ideje, uključio bih se u politiku. Ali kad vidiš na koje sve strane sve to ide, nema smisla.

Koliko se uopće može danas humor graditi na politici? Koliko vas sputava nikad rigidnija politička korektnost?

– »Zločesta djeca« su najbolji primer. Kad ja to danas slušam, ne mogu vjerovati što smo sve izgovarali u eter, ne privatno, nego u eter. Sjećam se onog makedonskog predsjednika kojeg smo derali jer je stalno nosio džempere. Tupurkovski. Bili smo jako zreli pa nismo nikada ničiju obitelj dirali, nego smo sprdali njih kao osobe na vrlo sarkastičan način.

Danas je to nezamislivo. Danas ne smiješ reći da Milanović ima grubo lice ili Plenković lošu frizuru. Mislim da će to postati jako velik problem jer ako nema tog sarkazma i ironije prema glupim i idiotskim stvarima, onda ćemo biti ona fabrika i kombinat koje smo spominjali.

Ajde da svejedno probam pitati što vam je od sveg čim se bavite draže, što ste: glumac, zabavljač ili biste natrag na tonski pult?

– Opet smo se vratili na površno. Prekrasan je osjećaj kad izvedeš nešto uživo pred publikom i odmah za to dobiješ nagradu, pogotovo kad smo napravili prvu kazališnu predstavu. To je strašna energija. Međutim tu je stalno i egzistencijalno pitanje i dilema što je dobra odluka za tebe i za obitelj. Stalno sam radio i nešto usput do »Zuhra showa«, koji je postao prime time show.

Dođe reklama pa je super ili uloga neka, ali onda mjesec, dva nema ništa pa se misliš kako ćemo. Život je to na refule, a ljudi znaju bit’ jako okrutni i ako namirišu da si u banani, rezat će te do balčaka.

Vjeko i Zlatan Zuhrić Zuhra, Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Jedan je Aljoša

Bolje onda pitati po čemu, kojoj ulozi vas publika najviše pamti i prepoznaje?

– Mislim da je to Aljoša iz »Večernje škole«. To je kao i Šemso, koji je obilježio Enisa Bešlagića. A ja sam ponosan na desetak filmova od kojih su u barem pet bile sasvim ozbiljne uloge bez trunke humora, kao »Jasmina«, »Happy Endings«, »Dopunska nastava« gdje glumim okrutnog terorista.

Kad vas stave u ladicu s humorom, teško je iz nje izaći. Kod nas to i nije baš zahvalno jer »ne’š to, i moj bratić, kad popije, svašta lupa«. Nije to baš kategorija koju ljudi bogznakako cijene, ali drago mi je jer humor proizvodi tu beskrajnu energiju. Još je uvijek 80 posto onih koji su vrlo pozitivni prema tome.

Kada nakon predstave »Ocat i sin« dobiješ komentar da si nekog nasmijao, a cijeli mu je dan dotad bio u banani, to je osjećaj kao što ga liječnik ima kad mu uspije zahvat. Teško je danas ljude nasmijati, imaju sto razloga da se ne smiju i kad uspiješ, to je velika satisfakcija.

Korona je kriva da s predstavom »Ocat i sin« niste već stigli preko stote izvedbe.

– Korona nas je ubila.

Zato se ta suradnja na predstavi s Tinom Sedlarom spontano dogodila.

– Opet jako spontano. Uvijek to vežeš za divne osobe. Kao što sam s Mustafom Nadarevićem radio »Lud, zbunjen, normalan«. Nije to samo zato što je fantastičan glumac. Uvijek sam ga zvao hrvatski, odnosno regionalni De Niro jer ima najviše najrazličitijih uloga i uvijek je u njih uskakao kao velik profesionalac i izuzetno talentiran glumac. Ali kada ga uživo upoznaš, shvatiš da je jedna divna osoba, da je skroman. Znao mi je raditi razne fore da me opusti. Ja sam se htio nakloniti kolika je veličina, a on me odveo na golf.

Golf?!

– Golf. Bio je dobar u tome, ali nikada to nije spominjao. U Sarajevu golf, sto šlepera se iskrcalo zemlje da bi se izravnalo nekih osam rupa. Još je divnih ljudi koji daju sve za glumu, a onda dođe korona i kaže – e sad baš nećete! »Ocat i sin« je predstava koja je taman bila u nekoj svojoj špici, imali smo zakazano niz predstava, ali dođe netko i kaže – nećete!

A forma zapravo idealna za ovo doba, dva glumca, malo scenografije…

– Vrlo je praktična. Namjerno smo išli na te najjednostavnije kućne priče i najveći kompliment nam je kad nam kažu: »Ovaj moj doma je isti kao i ovaj iz predstave!«

Zuhra i Tin Sedlar, autori predstave »Ocat i sin«, Foto: Borna Filić/PIXSELL

Sin glazbenik

Puno je u predstavi i vas i vašeg sina, zar ne?

– Ima nas. To je neki stvaran odnos. Ma, u nekom trenutku shvatiš da ponavljaš rečenice vlastitog oca koje su ti još onda išle na živce. Tipa, »toplo se obuci«, »ne druži se sa svakim«…

Ja sam nedavno dobio od kćeri povratnu informaciju da joj je najmrža moja rečenica te vrste ona »pamet u glavu«.

– Ili one glupe poslovice poput »mani se gola muška i rutava ženska«! Što to znači?! S dvadeset pojma nemaš, sad sve znam, ali i opet klincu, koji je sjajan i stvarno dobar, isto govorim. Na koncu, i on je otišao u glazbenika. Dakle, nema tu sreće. Da je bar došao i rekao da će biti odvjetnik, kad su odvjetnici stvarno idealno zanimanje za Hrvate. Ali ne, on je bubnjar. Visit će mi na grbi, već ga vidim, hahaha.

Sin je Vjekoslav?

– Vjeko. Vjeko po didu sa Šolte jer je dida bio jedini koji je familiju mogao okupiti. Dakle Vjeko, Dalmoš, jer je mene dopala Šolta i Vjekina majka je sa Šolte.

A ima i ona »dabogda te Šolta dopala«, makar je nikad posve nisam razumio.

– Nisam ni ja. Meni je Šolta fenomenalna i prekrasna. Odmah do nje je Brač, odmah do nje je Hvar i tamo je sve ludo od turizma, a na Šolti ništa. Znam da je vodovod na Šolti položen na zemlju. To sam prvi put u životu vidio. Nitko nije kopao, valjda im se nije dalo.

Krepali od gladi

Šolta, otac Cazin, mama Dubrovnik, život Zagreb, gluma i u Sarajevu, predstave i u Rijeci, Muć, prijatelj Albanac… Gdje god bili i kako god govorili, svuda vas lijepo primaju.

– Mislim da se i ne bi trebali ljudi jedni drugima zamjerati. Meni je jasno da je zbog nogometa napeto između ovih i onih, ali ako gledamo kako se živi u Zagrebu, Splitu, Rijeci, ljudi bi se jako brzo dogovorili. Politika nam uvijek radi te, što bi se reklo, pi*darije. Ja sam iz Međimurja, ja iz Dalmacije, ja iz Zagorja… Kakve veze ima kad nas sve skupa nema k’o Minhen. Uvijek me čudilo što se ne skupe svi na hrpu i kažu – fu*k you!

Možda zato sve kreativno iz nas rukne van kad korona stane?!

– Stić’ će nas godina, pa nećemo više moć’.

Neće valjda toliko dugo?

– Ma i ja se nadam. Preživjeli smo i gore: par-nepar, bonovi za benzin, jedini tvrdi Marlboro bio je onaj u Trstu, kivi je bio samo u stripovima. Grozno je, međutim, to što umiru ljudi i nitko to ne doživljava pretjerano ozbiljno, a trebalo bi.

Pred kraj ključno pitanje: da danas morate spojiti liniju, bi li znali?

– E sada, je li to trik-pitanje?! Ne znam na koju liniju mislite, ha ha.

A da je danas »Zločeste djece«, što bi njih sedam radilo?

– Krepali bi. Od gladi. Jer ne bi znali što se smije, što ne smije. Ubila bi nas politička korektnost.