Razgovarati s Pavicom Čabrijan, pjevačicom grupe Paraf, nije baš uobičajeni glazbeni razgovor, jer Parafi su uvijek bili puno više od same glazbe.

Riječki bend koji je nastao krajem sedamdesetih godina bio je simbol protesta i novog vala. Za njihov kultni album »Zastave« mnogi kažu kako je navijestio raspad bivše države.

Parafi su bili klinci koji su pratili svoje osjećaje i znali ih oblikovati kroz stihove i glazbene durove i molove. Sve je kod njih vibriralo na glazbu, pa nije ni čudno što su se njihove vibracije uklopile u svjetske trendove.

Nezaobilazno je spomenuti kako je njihova glazba stasala istovremeno s glazbom britanske grupe Sex Pistols, a da jedni za druge nisu niti znali.

Njihov se otisak, osim na glazbenoj, duboko urezao i na društvenoj sceni jednog razdoblja. Glazba koja je nastala kao protest prema bivšem sistemu, gledano s vremenskim odmakom, imala je gotovo prosvjetiteljsku ulogu.

Parafi su pokazali kako kad žulja ne treba šutjeti, oblikovali su protest u pjesmu i kroz nju slali poruke. Riječki bend upravo je izdao novi dvostruki live album »Delta Live 2022«.

Aktivirao se stari virus

Upravo ste izdali prvi vinil, odnosno dvostruki album, što se to dogodilo u zadnjih nekoliko godina da ste se ponovno okupili?

– Aktivirao se stari virus, okupili smo se povodom 40. godišnjice riječkog novog vala… Ovo je naš prvi live, a objavila ga je izdavačka kuća Dallas Records.

»Delta live 2022« je dvostruko LP izdanje, a zabilježen je 1. travnja 2022. u riječkom Exportdrvu. Bend se ponovo okupio 2019. u proširenom sastavu: uz mene kao vokal, tu su Zdrave Čabrijan (bas, vokal), Valter Kocijančić (gitara, vokal), Raoul Varljen (klavijature), Vava Simcic (gitara), Iva Močicbob (vokal), Deni Šesnić (gitara) i Alen Tibljaš (bubnjevi).

Stare ste pjesme osvježili, ali uz njih imate i nekoliko novih pjesma, znači li to da se kao nekad nalazite na redovitim probama u »garaži«?

– Ovaj album smo zamislili i realizirali kao kronološki uvid u razvoj benda, od žestokog punka preko post punka do današnjeg doba i novih stvari.

Izvorni minimalizam zvuka malo smo ″osvježili″ novim aranžmanima i odličnim pratećim vokalom Ive Močibob, a redovite probe imamo kod našeg Raula na Kantridi.

Kakav je to osjećaj kad se nakon gotovo četrdeset godina ponovno susrećete s mikrofonom, pozornicom, glazbom…?

– To je otprilike kao povratak doma nakon dugog vremena. Glazba je neraskidivi dio naših života iako su određene životne okolnosti uvjetovale povlačenje sa scene.

Što veća represija, to veći inat

Ipak, vaša glazba nikad nije bila samo glazba, to je bio punk, otpor, glasni prosvjed, na koncu i hrabrost. Je li vas ikad bilo strah u ono vrijeme kad se i zbog pogrešnog vica moglo završiti na nekom opskurnom mjestu?

– Ne bih to nazvala hrabrošću, kad si klinac ne razmišljaš previše, nezadovoljstvo artikuliraš na način koji ti je blizak. Što su veći otpor i represija, to je jači inat koji te tjera….

Mi smo samo bili urbani, nezadovoljni klinci koji su imali potrebu stvarati, svirati i zabavljati se uz svoju glazbu! Sve ostalo je proizvod sistema.

U to doba MUP je bio zadužen i za vašu playlistu, naime niste li prije svakog koncerta morali odnijeti popis pjesama i sve tekstove na uvid pred komisiju?

– Nema tu nikakve misterije, u kontroliranom društvu MUP je između ostaloga bio zadužen i za ideološki nepodobne aktivnosti. Iz današnje perspektive to je teško razumljivo i nije to bila nikakva komisija nego dežurni milicioner kojem smo bili obavezni donijeti playlistu i tekstove na uvid prije svirke, režimska paranoja…

Odrasli ste u Rijeci, vaš je otac bio lučki radnik i u svojim ste intervjuima često opisivali štrajk u kojem su radnici premlatili direktore. I danas prosječan radnik teško živi, ali umjesto prosvjeda radije bira odlazak u inozemstvo. U čemu se razlikuju današnje generacije, odražava li se to i na glazbi?

– Ja sam vrlo brzo naučila da sam jedino ja odgovorna za svoj život, bez obzira na roditelje. Oni su svoje odradili kako su znali i mogli, ali pravo pitanje je tko smo mi?

Samo ja sebe određujem. Besmisleno je uspoređivati život u Rijeci nekad i sad, naprosto zato jer su se apsolutno sve okolnosti promijenile, pa tako i država.

Nekada je to bio hermetični, zatvoreni krug koji je odgajao poslušnike i njima je bilo dobro, a danas živimo u takozvanoj demokraciji sa širom otvorenom granicom.

U ljudskoj prirodi je da bira liniju manjeg otpora. Ja biram teži, ali on donosi veće ispunjenje.

Nisam od onih koji žive u prošlosti, nemam pravo i ne pada mi na pamet bilo kome nešto docirati, a pogotovo ne mladima, novoj generaciji.

Svako vrijeme nosi svoje filmove, ja samo osjećam žaljenje kad vidim kako većina puši jeftine klišeje i pristaje biti copy-paste… Srećom postoje originali i iznimke.

Sasvim je sigurno da su i društvene i tehnološke promjene utjecale i na glazbu i na senzibilitet ljudi, a je li ta promjena bolja ili lošija, to ćemo tek vidjeti. Trenutno baš i ne obećava.

Rijeka je bila drugačija

Rijeku se uvijek smatralo naprednijom sredinom od ostatka bivše države, nije li za to bila zaslužna i riječka rock scena koja je kroz svoju buntovnost protiv bivšeg režima djelovala i prosvjetiteljski?

– Rijeka je zahvaljujući svom položaju uistinu bila drugačija od ostatka zemlje, ali se ne može tvrditi da je bila naprednija. Po čemu? Jedino po tome što smo bili malo bliže Trstu, odnosno inozemstvu.

Na lučko-industrijskoj podlozi nastala je riječka rock scena koja je okupila mlade kreativne snage. Naprosto nam je bilo potrebno urbani identitet afirmirati i suprotstaviti hrpetini zemljaštva i primitivizma koji su vladali u gradu i okruženju.

Bilo bi vrlo pretenciozno tvrditi da je to bio proizvod nečije pameti ili dio nekog projekta. Stvari su se naprosto posložile i eruptirale punkom koji je širom otvorio vrata svim oblicima kreativnosti.

U ono ste doba stvarali glazbu koju nikada nigdje niste čuli, nije li riječki punk stasao istovremeno sa Sex Pistolsima, kako biste to objasnili?

– Tako je pao grah… Ipak, Pistolsi su nekoliko mjeseci ranije izbili na scenu.

Ne postoji točno objašnjenje, ali okolnosti istovremenog nastanka imaju dosta sličnosti, a i u prirodi je moguće da se dvije slične stvari skoro istovremeno pojave na različitim dijelovima planete.

Mnogi kažu kako ste albumom »Zastave« predvidjeli raspad Jugoslavije i rat, jeste li zaista slutili da bi se situacija mogla tako zahuktati?

– Tako je ispalo. Kad smo radili »Zastave« nismo mogli niti zamisliti što će se ubrzo početi događati, a dogodilo se u najgorem mogućem obliku i ne ponovilo se nigdje, nikada i nikome!

Unatoč neobičnoj cajkaškoj vibri koja dominira na domaćoj glazbenoj sceni niti u svijetu nema glazbenih iskoraka, ipak vaša je glazba ostala zanimljiva i puno mlađim generacijama. Pretpostavljam da je publika na vašim koncertima vrlo šarolika, u kakvom su omjeru starije i mlađe generacije?

– Ne želim komentirati tu vibru jer me uopće ne zanima, ali ću uvijek braniti svačije pravo izbora, čak i ako mislim da je izbor blesav.

Na našim svirkama je publika svih dobnih skupina, i to mi totalno napuni baterije, posebno kad vidim da pioniri znaju sve tekstove.

Mogu li mlađe generacije u potpunosti razumjeti vašu glazbu, ipak su tu veliki vremenski odmak i posve druge okolnosti?

– Glazba nema ni vremenska, ni zemljopisna, ni dobna, ni ikakva druga ograničenja.

Oni koji stvarno slušaju, oni razumiju. Jasno nam je da ovo što radimo nije glazba za široke narodne mase, ali imamo sreću da možemo stvarati i svirati glazbu koju osjećamo, koju volimo i koja nas ispunjava.

Kad sam bila klinka obožavala sam neke strane pjesme, nisam imala pojma o čemu pjevaju, ali osjećala sam energiju tih pjesama čitavim bićem, pa će vjerojatno nešto te energije doprijeti i do mlađih.

Uvijek nešto žulja

Imali ste dosta koncerata u zadnje vrijeme, pripremate li nešto? Bude li naporno s obzirom na dugu pauzu koju ste imali, ipak ste sad ekipa u godinama?

– Sada smo malo stali sa svirkama, pripremamo novi materijal, pišemo nove pjesme, dio je već snimljen u studiju Mateja Zeca i sreća da je završila Dora pa ćemo se uskoro vratiti u studio, ha, ha, ha…

Radimo i pripremamo materijal za novi album, ali još je rano o tome govoriti. Ja nemam vremena biti u godinama! Po naravi sam jako znatiželjna osoba i pored glazbe, posla i obitelji, imam jako puno hobija i interesa.

Volim učiti i stalno nešto istražujem, a život u malom mjestu, u prirodi to mi omogućuje. Ponekad zna biti naporno uskladiti obaveze i odlazak na probe u Rijeku, ali uglavnom dosta dobro to hendlamo.

Što danas želite poručiti svojom glazbom?

– Uzbuđuje me snažna energija, harmonija, proces stvaranja, stanje duha, preispitivanje, priče u prvom licu, jednina i množina…

Poruke će pročitati oni koji žele i znaju čitati.

U ondašnje vrijeme optuživali su vas da ste protiv Crkve, države, poretka… a bili ste, čini se, najviše protiv gluposti. No, Crkva unatoč nekim tekstovima koji izazivaju na »neposluh« nikad nije reagirala, čak štoviše svi članovi grupe bili su pričešćeni i krizmani. Što je Parafe zapravo najviše »žuljalo«?

– Optuživali su nas za sve i svašta, ali to su bile notorne gluposti! Bili smo klinci i bolio nas je k….c za cijeli svijet. Crkva je bila samo metafora i oni su to znali. Kad je okruženje glupo i pokvareno, neposluh je obaveza!

Imate li i danas potrebu za protestom, »žulja« li danas nešto?

– U životu uvijek nešto žulja, puno je kamenčića u našim cipelama.

Što biste u ime Parafa poručili današnjim vlastodršcima?

– Da nam ne vrijeđaju inteligenciju!

Zanimljivo je i što kao pjevačica scenu nesebično dijelite s Ivom Močibob i bivšim vokalom Valterom Kocijančićem, i moram reći super zvučite?!

– Hvala!

Šamar policajca

U Parafe ste stigli nakon Valtera Kocijančića, kako ste se osjećali kao prva žena u punkerskom bendu, imali ste jedva 20 godina i pretpostavljam osebujan imidž?

– Nemam pojma, nisam tada o tome razmišljala. Više od svega brinula sam se kako ću otpjevati pjesme koje su bile pisane za muški vokal.

Naime, Valter je napustio bend odmah po izlasku prvog albuma i mene je dopala vrlo nezahvalna uloga. Imala sam 19 godina.

Jeste li ikada u ono vrijeme imali problema zbog svog outfita? Navodno vas je jednom neki policajac i ošamario…

– Društvo se u pravilu plaši i odbacuje ono što ne razumije, ono što je drugačije, a naročito sistem u kojem je individualnost nepoželjna kategorija.

Znalo je biti raznih situacija i komentara na moj izgled, uglavnom su bile simpatične, ali sam jednom prilikom pokupila šamarčinu od nadobudnog milicajca uz prigodno: ″jeb…te onaj tko te obukao i počešljao!″…

A baš taj dan sam super izgledala s friško ofrabanom kosom na petardu u nekoliko boja, kariranim kombaticama s hrpetinom zipova, crnom kožnom jaknom i čizmama s mrtvačkim glavama, hahaha…

Bila sam ljuta jer mi je pokvario frizuru! I generaciju prije nas, dok su dečki nosili dugu kosu, znali su silom ošišati! Danas je to nezamislivo.

I danas njegujete cool imidž, na koncertu ste imali šiltericu, t-shirt i zanimljivu dugačku plisiranu suknju. Što za vas sve predstavlja i uključuje dobar outfit?

– Uvijek biram po instinktu, ne zanimaju me marke, modni trendovi i njihovi diktati. Volim pomaknute stvari, volim military… Za mene je dobar outfit onaj u kojem se ja prije svega dobro osjećam.

Otkud vam nadimak Vim Cola?

– To je bila zaje…cija.

Nakon glazbenih godina otvorili ste sa suprugom Zdravkom, basistom Parafa, restoran u Baški i nazvali ga po nadimku svog nonića Franica. Kako se snalazite kao domaćica restorana?

– Iz Rijeke smo se 1995. preselili u Bašku i otvorili restoran u obiteljskoj kući. Volimo svoju Franicu koja će iduće godine proslaviti 30 godina i sretna sam što je naša mlađa kći Rina preuzima i nastavlja našim stazama.

Jesu li glazba i dobra kuhinja kod vas u nekakvoj tajnoj vezi?

– Ne mogu zamisliti život bez glazbe i dobre hrane, to su dva kreativna, paralelna svemira.