Prije nekog vremena jedan je ispitni rad s beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti postao viralni hit. Riječ je o videozapisu naslovljenom »Nasilje nad ženama u domaćim pjesmama« studentice Ane Ninković koja je, u dvanaestominutnom kolažu, spojila na desetke pjesama popularne glazbe iz zemalja bivše Jugoslavije, iako se mora naglasiti da je dominantan žanr u videu turbofolk, odnosno, kako mi to ovdje volimo reći – cajke.

Kako je i sama Ninković napisala: »Cilj je bio napraviti pregled domaćih (srpskih) i ex-Yu pjesama u čijim tekstovima prevladavaju motivi ženskog poniženja kao ultimativnog dokaza ljubavi prema partneru, odnosno muškog nasilja nad ženama u obiteljsko-partnerskom kontekstu. Nasilje može biti psihičko, fizičko ili seksualno, a u korištenim pjesmama ono se relativizira, romantizira, a nerijetko i promovira. Sekvenca je podijeljena u dva dijela: na žensku i na mušku perspektivu«.

Video se može naći na YouTubeu, a ispitni rad Ane Ninković bio je povod za razgovor s profesoricom Viktorijom Car koja se na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti znanstveno bavi relevantnim temama koje su usko vezane uz problematiku nasilja nad ženama, ali i medijskog okruženja, pozicija žena i muškaraca u društvu, simbioze nasilja i popularne kulture, medijskog nametanja standarda i tako dalje.

Kada smo inicijalno dogovarali razgovor na ovu temu, prva vaša misao bila je kako pjesme reprezentirane u videu, odnosno industrija takve vrste glazbe, stvara golemu i nepovratnu štetu djevojkama i ženama. Na što ste mislili, odnosno kakva šteta je u pitanju?

– Nametanjem ideje poželjnosti, odnosno nametanjem standarda kako žene trebaju izgledati i kako se trebaju ponašati da bi bile poželjne muškarcima, žene su stjerane u svijet u kojem gube samopouzdanje. Slušajući fraze kako je »pravi muškarac« onaj »koji zna lupiti šakom o stol«, a to se čuje i u obitelji i upija odgojem, djevojčice i djevojke odrastaju u uvjerenju da je samo odrješit i nasilan muškarac »pravi muškarac« i da ona treba biti sretna ako takav baš nju odabere.

Ako je koji put i ćušne, ona kao prava, nježna, plaha, ponizna ženica – to će prešutjeti. To je narativ koji se ponavlja i u pjesmama koje je kolegica Ana Ninković izdvojila u videu. Muškarčine tuku, a žene plaču i čeznu da budu poželjne i odane takvom siledžiji. Žene su u tim videospotovima prezentirane kao izrazito privlačne, kao seksualni objekti, svedene su na tijelo, bez osobnosti, često čak i obezglavljene jer im se prikazuju samo dijelovi tijela: grudi, stražnjica, bedra…

Nebitno je ŠTO je ta žena, čime se bavi, što zna, je li kreativna, pametna, duhovita, sposobna, odgovorna – bitno je kako izgleda i čemu njezino tijelo služi muškarcu. Prikaz muškarca se pak vezuje uz novac, skupe automobile i sličnu statusnu »ambalažu« – brendiranu odjeću, satove, nakit itd. Međutim, unutar te ambalaže takvi muškarci zapravo nude samo kukavički prazan skup, IQ u tragovima. Šteta je što nema više otpora na glazbenoj sceni, da se takvi besmisleno ponižavajući stihovi i njihovi izvođači napokon nazovu pravim imenom – promotorima nasilja nad ženama.

»Volio ju je«

Može li se nasilje ‘normalizirati’ kroz pop kulturu?

– Na žalost, to popularna kultura upravo i radi. Nasilje se nekada normaliziralo i u crtićima namijenjenima najmlađima pa je napokon zabranjeno. Međutim, nasilje ostaje prisutno u videoigrama, u sadržajima na društvenim mrežama, u filmovima i serijama, pa kao što ste naveli, i u popularnoj glazbi. Baš u primjeru playliste kolegice Ane Ninković stavljen je kadar srpske grupe Magnifico gdje na koncertu u dvorani pjevaju: »i ako treba, ja, ja, ubiću te ja, ubiću te dušo neka celo selo zna«, a cijela dvorana, i žene i muškarci, u ritmu te poskočice skakuću s rukama u zraku i pjevaju »ubit ću te ja – neka selo zna«.

Eto, upravo to je primjer normalizacije nasilja – pozivanje na nasilje, pjevanje o tome, postaje normalno stotinama ljudi u publici koji se pritom zabavljaju. U dvorani ili u klubu stvori se efekt psihologije mase kakav se događa i na nogometnim stadionima, kada cijele tribine skandiraju »ubij, ubij« pripadnika srpske ili romske manjine. Normalizacija znači da neki oblik ponašanja postaje općeprihvaćen u društvu te mu se pridaju karakteristike poželjnog, cool ponašanja, čak simpatičnog, zabavnog, a bez usmjeravanja pažnje na njegove posljedice.

U pojedinim pjesmama u sekvenci koju komentirate nasilje je očigledno jer je fizičko/seksualno. Psihičko nasilje, s druge strane, često ne prepoznajemo jer je, u većoj mjeri, subliminalnije? Kako pristupiti rješavanju tog problema?

– Za početak, potrebno ga je identificirati i početi o tome javno govoriti i podučavati, i mlade i odrasle, da ga prepoznaju, nazovu pravim imenom, a ne nekakvim eufemizmima. Normalizacija nasilja na žalost je prisutna i u informativnim medijima. S kolegicom Barbarom Ravbar radila sam nekoliko istraživanja koja su pokazala da se zlostavljačima koji su pretukli, silovali ili ubili ženu u medijima umanjuje njihov zločin tako da se napiše »volio ju je«, »nije mogao podnijeti što ga je prevarila« i time se krivnja samo jednom rečenicom djelomično prebaci s njega – zlostavljača, na nju – žrtvu. Više nije kriv on što ju je ubio ili izudarao, već je kriva ona jer ga je napustila i našla novog muškarca u svom životu.

To prebacivanje krivnje klasična je manipulacija koja se često ponavlja u medijima, a urednici – iz neznanja, ili zbog vlastite mizoginije, ili zbog čiste neetične pohlepe u želji da senzacionalizmom pridobiju veći broj klikova, potiču objavljivanje takvih tekstova. Čitatelji klikaju, dijele takve članke po društvenim mrežama, u komentarima često dodatno ponižavaju žrtvu mizoginim komentarima čime je još jednom kažnjavaju. Neprosvijećena publika, često hraneći osobne frustracije ovakvim sadržajima, proizvodi dodatnu štetu višeslojno jer takvi sadržaji dopiru do mladih djevojaka i mladića koji u nedostatku intelektualnih resursa najbliže zajednice, obitelji prije svega, grade osobni sustav vrijednosti na temelju ovakvih, potpuno iskrivljenih i štetnih sadržaja.

Jelena Karleuša pjeva: »Izbaci me kroz prozor, pravo s petog sprata«, Foto: Facebook

Pasivnost je opasna

Većina pjesama u videu spada u turbofolk žanr. Kada ih se pjeva ili sluša po noćnim klubovima – što je u Hrvatskoj izrazito često, zar ne bi većina tih (ne nužno) mladih ljudi rekla da pažnju na tekst uopće ne obraća? Koliko uopće takvi tekstovi mogu utjecati na razmišljanja, stavove i ponašanje ukoliko je ne konzumiramo aktivno?

– Upravo je ta pasivnost najopasnija, to neuključivanje mozga i moždanih stanica pojedinaca dok se izlažu takvim sadržajima. U videokolažu kolegice Ninković srpska turbofolk pjevačica Ceca pjeva »ja bih opet bila tepih po kome ti gaziš« ili »volim ukus tvoga đona« – ona kao odrasla žena bira to izgovarati, pjevati, promovirati ideju bezvrjednosti žene. Pitanje je zašto toliko mrzi žene da takve poruke propagira na svojim koncertima, zašto pristaje biti promotorica mizoginije.

Naravno, odgovor pretpostavljamo – zbog zarade. Ali, kao što su zakonom zabranjeni sadržaji štetni za razvoj djece, govor mržnje te sadržaji koji na bilo koji način pozivaju na nasilje prema nekoj društvenoj skupini, tako bi i sadržaji koji pozivaju na nasilje prema ženama trebali biti sankcionirani. Naime, konzumiranje takvih sadržaja u bilo kakvim situacijama djeluje poput izlaganja subliminalnim porukama. Zašto velika većina mladih žena danas, npr. prošetate li se subotom po zagrebačkoj »špici«, izgleda jednako?

Da ih pitate zašto su tako ukalupljene, vjerojatno bi se iznenadile, iskreno misleći da su originalne u svojoj »ljepoti« – a sve su umjetne plavokose, generalno dugokose, s lažnim trepavicama, filerima u usnama i obrazima i s već ponekom estetskom operacijom na glavi ili tijelu, sve izgledaju jednako – kao pornoglumice.

Ta »pornografija ljepote« o kojoj je već jako davno pisala Naomi Wolf u kultnoj knjizi »Mit o ljepoti« danas je prisutnija više nego ikada jer su estetska kirurgija i kozmetička industrija postale dostupne srednjoj klasi. Danas mlade žene već u srednjoj školi štede za estetsku operaciju, umjesto da štede za bolje obrazovanje, da otputuju negdje, nauče nešto, razgibaju sinapse. One sirote i ne znaju što su sinapse, ali zato znaju sve vrste filera i njihovih cijena, i znaju sve ordinacije za estetsku kirurgiju u gradu.

Što one mogu s takvim arsenalom uzaludnih informacija? Kakvi će biti intelektualni dometi takvih žena u njihovim tridesetima, četrdesetima? Nikakvi. U suvremenom društvu u kojem je znanje i obrazovanje postalo dostupnije nego ikad prije, pretužno je gledati mlade žene koje odustaju od svoje intelektualne realizacije i umjesto da se razvijaju u samosvjesne, snažne, sigurne žene – odlučuju biti žive lutke, što je naslov još jedne izvrsne knjige, autorice Natashe Walter.

Znate na što će se zapadni čovjek pozvati kada mu vi kažete svoje argumente. Reći će – pa neka ulaže svoj novac u što hoće – ako hoće korektivne zahvate nauštrb putovanja, neka radi! Je li takav tip odgovora sofizam?

– Odgovornost možemo prebaciti na odraslog pojedinca ako pritom ne radi štetu drugima – pa tko voli, nek’ plati i izvoli – tko mu je kriv ili tko joj je kriv! Međutim, problem je što se banalnost i ispraznost prodaje u medijima kao sustav vrijednosti mladima koji još nemaju iskustva i zrelosti prepoznati takve sadržaje kao senzacionalno banalne i trivijalne.

Društvo ne smije pustiti da djevojčice, sutra mlade žene, na svojoj koži nauče lekciju uzaludnosti jer su štedjele novac za estetsku kirurgiju umjesto da su se obrazovale, završile još jedan studij, tečaj, realizirale se intelektualno i profesionalno, pronašle ljubavne i životne partnere sebi ravnima. Mladim ljudima treba osigurati informacije o tome koliko su znanje i iskustvo vrijedni resursi i da svojim znanjem i sposobnostima mogu sami osigurati svoju egzistenciju, neovisni o nekim »sponzorima« koji će im nametati svoje uvjete i ucjene.

Magnifico pjeva: »i ako treba, ja, ja, ubiću te ja, ubiću te dušo neka celo selo zna«, Foto: Facebook

Psihički oštećeni

Sve više pokušaja samoubojstava u tinejdžerskoj dobi, sve više raznih psihičkih poremećaja, sveopće nezadovoljstvo – gdje griješimo?

– U pravu ste, vidljivost psihičkih problema i psihičkih bolesti u svim slojevima društva postala je većom posljednjih godina, što ne znači da je prijašnjih godina bila rjeđa. Danas je samo vidljivija jer mladi slobodnije progovaraju o svojim problemima, i to je dobro, ranije traže pomoć i veće su šanse da neće cijeli život ostati psihički oštećeni.

Međutim, trebamo se zapitati što je uzrok da mladi osjećaju tako veliku anksioznost, zašto mladi nasjedaju na te umjetno stvorene standarde koje ne mogu zadovoljiti i ispuniti – zašto se djevojke osjećaju loše ako nemaju kožu, kosu ili oblik tijela kakav se nameće poželjnim u medijima?

Frustrirani roditelji odgajaju frustriranu djecu, znam da zvuči okrutno, ali je istina. Nevjerojatno je da očevi ili majke plaćaju svojim tinejdžericama i voze ih na operacije estetske kirurgije, a prijateljima se opravdavaju riječima – »ona je to jako željela«.

Spomenuli ste i pornografiju ljepote koja je očita i u videozapisima u kojima pjevačica pjeva o tome da ‘voli ukus njegova đona’. Očigledno to ide ruku pod ruku, stoga – je li riječ o začaranom krugu?

– Pornografija ljepote kao standard fizičkog izgleda seksualno poželjne žene normalizira se upravo kroz pop kulturu – kroz videoigre, filmove – ne samo pornofilmove, iako su joj oni ishodište, te kroz popularnu glazbu. I u Hrvatskoj imamo brojne primjere pjevačica zabavne glazbe koje izgledaju poput pornoglumica – odijevaju se na način da ističu grudi i stražnjicu, lice im je izvještačeno kirurškim intervencijama, svojim izgledom pozivaju na iskorištavanje, nikako na poštovanje.

Takve pjevačice često se nalaze i u ulozi voditeljica televizijskih zabavnih show emisija koje gledaju i djevojčice osnovnoškolskog uzrasta te u svom dječjem umu takvu ženu doživljavaju uspješnom. Takve karikaturalne voditeljice, poput srpske Jelene Karleuše, u većem dijelu publike izazivaju podsmijeh i potrebu za omalovažavanjem nedostatka njezinih kognitivnih sposobnosti, čime se ponovo zatvara taj krug nametnutih standarda za žene: moraju izgledati kao pornoglumice da bi potom bile ismijavane i kažnjene nasiljem jer takve »glupače« drugo i ne zaslužuju.

Rod i mediji

Ove ste akademske godine, na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, uveli novi kolegij – Rod i mediji. Kako je kolegij sadržajno koncipiran?

– Predmet je na posljednjoj godini diplomskog studija novinarstva i cilj mi je sa studenticama i studentima otvarati rasprave o temama reprezentacije roda u medijima, o tome kako su seksualne manjine prezentirane u filmovima, u informativnim programima, o položaju žena na tržištu rada i staklenom stropu u medijskim kućama s kojim se žene susreću, te nizu drugih problema s kojima se i žene i muškarci susreću u suvremenom društvu, a mediji o tim problemima konstruiraju sliku koja je često štetna.

Također, otvaramo rasprave i potičemo na slobodnije izražavanje o temama koje su tabui u društvu, kao npr. studentska prostitucija, pravo na abortus, erektilna disfunkcija muškaraca i niz drugih tema koje su u našem društvu gurnute pod tepih, a mladi se s njima susreću i ne znaju kako se nositi s tim problemima. Ako se kroz medije ispravo pristupi ovim temama, možemo razvijati osvještenije, slobodnije i inkluzivnije društvo.

Kakvom ocjenjujete medijsku percepciju žena i muškaraca u Hrvatskoj te, s obzirom na to da se već dugi niz godina bavite ovim pitanjima, je li se što promijenilo nabolje?

– I u Hrvatskoj je sve više istraživanja o medijskoj reprezentaciji žena i muškaraca i postoje neki pozitivni trendovi, uglavnom vezani za veće medijske kuće gdje se vide prihvaćeni standardi koji su usmjereni smanjivanju diskriminacije. Upozoravanja na rodnu diskriminaciju u reklamama, a posebno na jumbo plakatima, postala su toliko učestala da su i kreativni timovi po marketinškim agencijama počeli malo više promišljati što je prihvatljivo, a što nije.

Kada studenticama i studentima pokažem reklame iz američkih časopisa iz 1960-ih koje su ženu svodile na tepih, na golu kožu na podu, na kućanicu koja nije u stanju niti jestivi ručak skuhati, vidim iskreno zgražanje, šok i mučninu na njihovim licima. Ista je reakcija kada pogledaju i ovaj videokolaž kolegice Ninković – vrlo su rijetki oni kojima je to smiješno.

Najdalje su u rodnoj ravnopravnosti u Europi otišle skandinavske zemlje i Nizozemska. Ali generalno, najvidljiviji pozitiva trend je činjenica da posljednjih dvadesetak godina, koliko pratim statističke podatke u Hrvatskoj, više žena nego muškaraca završava fakultete, stječe visoku razinu obrazovanja, više ih ulazi u znanost i završava doktorate. Vjerujem da će se ove promjene u kritičnoj masi obrazovanih žena odraziti i na ukupne promjene položaja žena u društvu.

Nekoć su, u sva tri klasična medija, postojali snažni filteri kroz koje, primjerice, nisu mogle proći tako očite, u umjetničkom smislu, aluzije na nasilje – a nije bilo mjesta ni banalno jeftinim sadržajima. Danas, na društvenim mrežama i internetu – nemamo filtere. Tko ili što bi trebao biti filter a da ne upadnemo u sferu »ograničavanja slobode«?

– Rješenje nije u cenzuri, ali regulacija može pomoći. Međutim, umjesto brisanja sadržaja kakvo radi npr. Facebook, veći efekt bi se stvorio stavljanjem oznaka na takav sadržaj i ukazivanjem na diskriminaciju. Naime, medijska pismenost postaje dio opće pismenosti koja se, do ne tako davno, odnosila samo na jezičnu pismenost i ono što se karakteriziralo kao »načitanost« – to je značilo imati opću kulturu.

Danas se od građana očekuje određena razina i medijske i informacijske pismenosti i mlađe generacije je intuitivno usvajaju izloženi medijima od najranije dobi, a onda dodatno uz programe u školama.

Međutim, problem ostaje odraslo stanovništvo koje je završilo formalno obrazovanje te najčešće smatra da više ne treba učiti, da su »dovoljno pametni« – a nisu. Stoga, medijska pismenost treba kroz različite kampanje postati dijelom cjeloživotnog obrazovanja i stalno ukazivati na štetnost trivijalnih sadržaja, na štetnost izlaganja banalnim, bezsadržajnim videima, emisijama, nazvati zatupljujuće sadržaje pravim imenom, a ne ih skrivati pod etiketom zabave.