Željko Pervan je jedan od najpopularnijih i najboljih ne samo hrvatskih, već i regionalnih televizijskih i stand-up komičara. Njegova televizijska i stand-up pojavljivanja bi trebao gledati i slušati svatko tko se osjeća tužnim, depresivnim ili usamljenim umjesto da guta tablete kao kokice jer smijeh je najbolji antidepresiv. Hrvatska liječnička komora, kažu, čak razmišlja o tome da ga daje kao antidepresiv jer nema popratnih pojava kad se koristi čak i u velikim količinama. Pervan je majstor svog zanata i zato publika u svakoj njegovoj rečenici prepoznavaje sebe i našu svakidašnjicu.

Tužna je u svemu tome jedino činjenica da se od vremena njegove »Večernje škole« pa do danas u mentalnom sklopu Hrvata i stanju nacije, nije promijenilo gotovo doslovno ništa. I najstariji njegov štos funkcionira jednako dobro danas kao i nekad. Ima doduše ljudi koji Pervana ne vole jer za vrijeme njegovih nastupa osjećaju bolove. U želucu, od smijeha. U ovo doba krize malo zdrave sprdnje sa svim i svačim, pa i na svoj račun je i više nego dobrodošlo.

Bježim u maštu 

Moja pitanja će biti samo stimulans za vaše duhovite odgovore. Samo nemojte me poslije optužiti da sam vam davao stimulanse.

– Ma dajte! Pa ne bi mi ništa našli u krvi. Stimulansi jako brzo ishlape.

Mislio sam na stimulanse za smiješne odgovore. Kod vas ta sklonost svijetu smijeha jako dugo traje. Što vas stimulira? Je li taj stimulans škodljiv za zdravlje?

– Nije. Reći ću vam iskreno. Meni je realnost i meni su činjenice dosadni. Znam kako stvari stoje i što sad?! Onda onako malo bježim u maštu i pričam kako bi mogle stajati, samo zato da mi bude malo zanimljivije, da ne umrem od dosade.

Prije su govorili da je religija opijum naroda. Što je sad opijum naroda?

– Ma narod je bezobrazan, narod uvijek nađe nešto čime se opija (smijeh). Važno je da si u nekoj grupi i da ne moraš razmišljati. Najgore je razmišljati. Bolje uzmeš neke novine i sve znaš. Ne trebaš razmišljati.

Po čemu se vaš novi stand up »Na hladnom betonu« razlikuje od vaših prethodnih stand upova?

– Ima u njemu više iskrenosti, ima više osvrtaja na mene. Prije sam bježao od sebe, al’ sad vidim da je moj život iako katastrofa, zanimljiva katastrofa. A to ljudi vole slušati. Ljudi obožavaju kad je nekom lošije nego njima. Recimo, ako si po nečemu tek 1530. u Hrvatskoj, onda si tužan. Al ‘kad vidiš da ima još gorih od tebe, onda si sretan. Komparacija nesreća usrećuje.

U predstavi potpuno otvoreno pričate o svom rođenju, prvim ljubavima, braku i životu u njemu. Zašto tolika iskrenost?

– Jer više nemam što izgubiti (smijeh).

Nisam baš toliko ružan… 

Ljudi kažu: Lako Pervanu, on se cijeli život samo zajebava.

– Pa imaju pravo, u pravu su. Ali što mogu kad nemam intelektualne kapacitete za nešto drugo.

Vratimo se na vaše rođenje. Što vam je tu bilo smiješno?

– Pa ja nisam mogao nimalo utjecati na tu situaciju. Pričali su mi da kad su ljudi vidjeli što izlazi, nisu kao što je uobičajeno mene pljesnuli po dupetu, nego su mojoj majci pljesnuli šamar. Ginekološka mafija. Pa nisam ja baš toliko ružan…

Koliko je u tim pričama o vašem životu istine, a koliko izmišljanja i pretjerivanja?

– Pa mora biti pretjerivanja. U osrednjosti nema adrenalina. U krajnostima je adrenalin i užitak.

Imate suprugu, četiri kćeri, majku i punicu. Jedini ste muškarac u kući. Dođete li vi uopće ikad do riječi u kući? Imate li pravo glasa? Jeste li ikad pokušali nešto reći?

– Nisam. Tko mene šljivi, koga briga što ja mislim. Ja sam kao glava kuće, ali mene se ništa ne pita. Ono – ja ću lupiti šakom o stol, to su kafanske priče. To muški pričaju u kafiću, a kad dođu kući, smanje se za pedeset centimetara, manji su od makova zrna.

Ima i onih koji tvrde da ste završili samo »Večernju školu«, te da niste baš jako pametni jer ste dugo godina bili u njoj dok je niste završili…

– Devet godina sam bio u »Večernjoj školi«. Kad si tako dugo u toj školi, mora nešto postati od tebe. Moraš nešto naučiti pa da si daska obična. Toliko sam gradiva progutao u »Večernoj školi« da sam danas više zaboravio nego što neki znaju.

Zašto u vašem novom stand-upu nema politike?

– Ma ima, ali nije baš istaknuta. Znate, politika je dio naših života htjeli mi to ili ne. Recimo, sat parkiranja nije više šest, nego dvanaest kuna. To je politička odluka. I ne možeš onda reći: baš mene briga za politiku, kad ti se i u džep uvlači.

Situacija u društvu nije nimalo vesela, a vama je sve smiješno. Zašto?

– Zato što valjda nisam dovoljno inteligentan da shvatim težinu situacije. A ljudi se bez veze žale. Ustvari ne žive nimalo loše.

Navedite neki primjer…

– Pa eto, skup benzin, nema se para, a ne možeš nigdje naći slobodno mjesto na parkingu, pogotovo ispred trgovačkih centara i svugdje gdje kreneš su kolone vozila. Kao: nema se love, a pije se i puši naveliko i to najskuplje cigarete. Svak’ u svom autu sam ide na posao, iz višekatnice od 25 stanova ide 25 auta prema radnom mjestu. Da se nema para, išli bi ljudi autobusom na posao. Jel’ lažem? (smijeh). Uostalom, nije u šoldima sve: u Finskoj i Japanu su najveće stope samoubojstava!

Smeta li vam što ljudi kad vas sretnu očekuju da ih nasmijavate?

– Ne smeta, ali ne shvaćam kako ne shvaćaju da je nasmijavanje moj posao i da taj svoj posao ne radim na Korzu, nego na pozornici. Pa neće kirurg valja operirati na Korzu ili ginekolog obavljati preglede na Korzu.

Divna stvar zvana mozak 

Poznat je vaš stav o alkoholu. Kažu oni koji vas dobro znaju da se niste napili ni kad ste se ženili, ni kad su vam se rodila djeca.

– Ne znam zašto. Valjda nisam shvatio u čemu je fora napit’ se, postati davež, ponašati se kao svinja kad se napiješ. Meni je žao što ljudi ovu našu divnu stvar zvanu mozak truju, kvare i oštećuju i zamagljuju mu percepciju.

Hoće li nam država davati poticaje da vodimo ljubav kako bi se popravila demografska slika? Poticaje kao recimo u poljoprivredi…

– Bolje ne. To bi isto tako prošlo kao u poljoprivredi. Ljudi bi uzeli pare, a od realizacije ne bi bilo ništa. Koga briga za seks pored serija i nogometa. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu vjerujem da ljudi uopće nisu lijegali sa ženama. Toliko su bile uzbudljive utakmice da se ljudi nisu micali ni sekunde od malih ekrana da ne bi propustili neki zgoditak. Prije, dok nije bilo televizora, bilo je drukčije. Nisi imao što drugo raditi…

Koji je smisao humora?

– Humor čovjeka očovječuje i oplemenjuje kao ništa drugo. Sve druge vrste na ovoj zemlji nemaju smisla za humor. Duhovitost je i pomoć kad problemi naiđu. Svaki problem, kad je napadnut ironijom i sarkazmom, jako gubi na snazi i značaju. Uostalom, što točno znači biti ozbiljan?! Definicije nema.