Sretoh prije koji dan glumca Uliksa Fehmijua na novljanskom Korzu i, na njegovo pitanje s kime radim sljedeći razgovor, kazao sam mu da upravo dogovaramo intervju sa Žarkom Radićem, na što je Fehmiu kazao: »Jao, koliko smo svi bili zaljubljeni u Jastreba!«

Malo je glumaca koji su u tolikoj mjeri prisutni u našim dnevnim boravcima kao što je to Žarko Radić. Ulaziti svakodnevno u domove sugrađana za svakoga je glumca privilegija, ali i prokletstvo, a Radić to čini već više od pet desetljeća. Zahvaljujući njegovu višedesetljetnom, od kritike i publike priznatom televizijskom, filmskom i kazališnom angažmanu, s pravom je Radić istinska glumačka zvijezda, ali još važnije Radić spada u red onih »pravih ljudi« o kojima je najljepše stihove napisao Milan Grgić.

Na pitanje kako je, Radić će odgovoriti: »Dobro sam, hvala Bogu.« Dva je tjedna proveo u svojoj Dalmaciji, pokušavavši akumulirati što više vitamina D jer, priznao nam je, sunce i more najbolje regeneriraju njegove istrošene baterije čijoj se istrošenosti ne treba čuditi jer je i u ovom trenutku angažiran u dva projekta – igra don Marinka u seriji »San snova« koju producira RTL, kao i Stanislava Cukelu u »Kumovima 3« u produkciji Nove TV. Ovaj se kralj televizije u taj medij zaljubio još 1970. kada je snimio seriju »Selo bez seljaka«, vjerojatno i ne sanjajući da će televizijom ući u cjeloživotnu simbiozu, na radost svih nas.

Žarko Radić kao don Marinko na setu serije »San snova«

Preteška titula

Koliko se televizija, kao medij, izmijenila tijekom vaše glumačke karijere?

– Kralj televizije je, za moju malenkost, preteška titula. Zahvalan sam beskrajno što još uvijek imam priliku raditi posao koji volim. Osjećam se sretnim kad uspijemo snimiti dobru scenu i prilično tužno kad znam da nam je neka scena »pobjegla« jer je zbog nekog razloga nismo na najbolji način »zakucali«.

U sedamdesetima smo imali svega nekoliko TV kanala koje smo mogli gledati, tako da gledanost nije bila upitna i svi televizijski projekti bili su financirani televizijskim pretplatama, a iza svih većih projekata stajala je državna, odnosno republička blagajna. Tada se snimalo znatno sporije, vozili su nas mercedesima, spavali smo u boljim hotelima, imali smo prava na plaćene reprize i tako dalje. Kada su privatni producenti došli na tržište, uvjeti su se značajno promijenili i to je jednim dijelom razumljivo jer su zakoni tržišta postali primarni, a tržište se značajno smanjilo.

»Kapelski kresovi« i »Otpisani« ušli su u anale domaće kinematografije. Zašto danas ne možemo snimiti serije takvog, ili kalibra »Gruntovčana«, »Našeg malog mista«…

– Serije koje ste spomenuli su definitivno kvalitetne, ali su danas, nažalost, postale preskupe. Podatak koji pouzdano znam je da smo 13 epizoda »Kresova« snimali osam mjeseci. Danas privatne televizije moraju u osam mjeseci snimiti 170 epizoda da bi imale komercijalno opravdanje baviti se igranim programom.

Kada se ta činjenica ima na umu, onda moramo priznati da su serije poput »Kud puklo da puklo«, »Na granici« i »Blago nama« vrlo kvalitetne i želim vjerovati da će ih se neki današnji klinci s nostalgijom sjećati. Moram spomenuti i seriju »Loza« za koju smo imali pet snimajućih dana po epizodi, što je za današnje uvjete izuzetno, ali i dalje četiri puta manje vremena od onog koje smo imali snimajući npr. »Otpisane« ili »Kresove«, a »Loza« sigurno kvalitetom ni malo ne zaostaje za njima.

»Žao mi je što sam s Luigijem ubio sebe. S novim se likovima trudim, pokušavam ubiti Luigija kojeg bih se rado otarasio, smeta mi«, rečenica je velikog Karla Bulića. Jesu li vas ubijale vaše uloge te pati li umjetnik u masovnoj produkciji?

– Svi mi glumci više volimo kad nas u prolazu oslove pravim imenom nego imenom popularnog lika kojeg smo igrali ili igramo. Bulić je u toj izvrsnoj seriji napravio zaista legendarnog doktora Luigija, postao enormno popularan u poznim godinama i on je to podnosio na svoj način.

Svi bismo mi voljeli da nam svaki novi lik bude bolji i zanimljiviji od prethodnog i u svakog od njih unosimo veliki dio sebe, bez obzira na to koliko su oni različiti. Mene je Jastreb »proganjao« godinama i onda me je jednoga dana razveselio grafit koji je osvanuo na nekom zidu, a koji kaže: »Jastreb je mrtav, živio Sveto Tepavac« (smijeh). Iako i danas često čujem: »Eno ga, Jastreb!«, »Di si, Mijo!«, »Kako ste, gospodine Špehar?« i tako dalje.

Sve je to dio posla koji smo odabrali. U masovnim produkcijama je, naravno, puno teže i napornije postići umjetničke standarde za kojima težimo i zato volim reći – tko ove maratonske serije preživi, ide direktno u finale.

Žarko Radić kao Jastreb u seriji »Kapelski kresovi«

Pomazio pisce

Kada smo već kod snimanja, opet moram citirati vašeg kolegu Miodraga Krivokapića koji je potvrdio da su nekad glumci bili bogovi, pa su ih zamijenili redatelji, a danas su bogovi producenti. Slažete li se s tom tezom?

– Slažem su da su danas producenti ti koji uglavnom sve kroje. Imaju i škare i sukno, što bi rekli naši stari. Glumci nikada nisu imali tu moć, osim Bate Živojinovića koji je bio u stanju zatvoriti financijsku konstrukciju svakog filma i zato je snimio preko 100 filmova. Bio je izuzetno moćan i imao je specijalni status.

Ako biste mogli promijeniti jedan aspekt u industriji čiji ste dionik, koji bi to bio i zašto?

– Kad bih ja imao tu moć, prvo bih pomazio pisce scenarija i značajno popravio njihov status. Dao bih im puno više vremena i eura da dobro obave svoj posao. TV serija je izuzetno komplicirani proizvod i svi sudionici su zaista važni, ali sam uvjeren da je dobar tekst najvažniji.

Rijetko se priča o zavidnoj kazališnoj karijeri koju ste ostvarili u Beogradu. Bili ste stalni član glumačkog ansambla Pozorišta na Terazijama od 1972. do 1985. te ste igrali u mnogim predstavama, a neke su bile igrane više od 150 puta. Zašto ste otišli u samostalne umjetnike?

– U jednom mjesecu sam odigrao 28 predstava i to mi je osobni rekord. Godine 1985. sam zaključio da igram previše, a da me taj repertoar više ne inspirira dovoljno pa sam odlučio dati otkaz i otići u »slobodnjake«. Novinare je uvijek više zanimalo ono što sam radio na filmu i TV-u.

Otkako sam se vratio u Hrvatsku 2000., igrao sam u HNK-u Split i HNK-u Rijeka i s ponosom se sjećam nekih odličnih predstava: »Tetovirana ruža«, »Nosi nas rijeka«, »Tko se boji Virginije Woolf« u Splitu kao i predstava »Amadeus«, »Mirisi, zlato i tamjan«, »Galeb« te »Tramvaj zvan čežnja« u Rijeci. Bilo bi nepravedno ovdje ne spomenuti veliku predstavu »Malograđani« koju je Paolo Magelli režirao u Crnogorskom narodnom pozorištu, a u kojoj sam imao privilegiju sudjelovati.

Prije točno pedeset godina na Terazijama ste igrali Mara u »Dundu Maroju«. Predstavu je režirao legendarni Marko Fotez, suprug naše čuvene glumice Marije Crnobori. Kakvim se sjećate tog procesa, kakav je bio Fotez? Izjavili ste jednom i da vam je žao što niste igrali Pometa.

– Nekoliko godina prije nego što sam odlučio polagati prijemni ispit na Akademiji, imao sam prilike u Splitu gledati, odnosno slušati gospođu Mariju Crnobori kako recitira istarsku poeziju. To je bilo nezaboravno. Kasnije, dok sam još studirao, igrao sam u Jugoslavenskom dramskom malu rolu u predstavi »Kraljica Elizabeta«, a ona je igrala naslovnu ulogu.

Bila je izvrsna i da, bila je supruga velikog intelektualca i velikog gospodina Marka Foteza s kojim sam imao čast raditi. Maro je bila moja prva kazališna uloga po završetku studija. Gospodin Fotez je bio apsolutni autoritet koji bi svojom pojavom unosio u kazalište ogromnu količinu mira i tišine, a to su glavni preduvjeti nastajanja svega dobrog.

Uvijek je znao što hoće i to je, na neki čudan način, dobivao od svih nas bez napora, bez ijednog povišenog tona. Tada sam bio premlad za Pometa i želja da ga odigram javila se znatno kasnije. Nažalost, nije se ostvarila.

S Mani Gotovac u riječkom kazalištu

Čista tragedija

U svojoj ste generaciji prvi diplomirali i to u klasi Novljanina Miljenka Maričića. S kim ste studirali? Posvjedočili ste i da vam je Split, spočetka, jako nedostajao.

– Profesor Miljenko Maričić je bio »specijalac«, svi smo ga obožavali. Mislim da je to dio procesa sazrijevanja – da kao student obožavaš svog dobrog profesora jer je on taj koji ti malo-pomalo otkriva jedan novi svijet u kojem bi ti htio djelovati. Provodio je s nama puno vremena i na Akademiji i u kavani.

Bavio se svima nama, našim frustracijama, kočnicama, zabludama, manama i vrlinama. Ako je točno da vas dobar profesor ne uči što trebate vidjeti nego gdje trebate gledati, onda je on bio sjajan profesor. Od onih koje šira javnost više poznaje studirao sam s Aljošom Vučkovićem, Aleksandrom Berčekom, Nedom Arnerić, Vesnom Malohođić, Mirkom Babićem, Dragicom Ristanović… U mladosti sam bio uvjeren da ne bih mogao nigdje živjeti nego u Splitu. Život me demantirao.

Među vašim posljednjim premijerama u Beogradu bile su predstave po tekstovima Dušana Kovačevića – »Urnebesna tragedija« i »Klaustrofobična komedija« te se o objema i dandanas afirmativno i s nostalgijom govori u kazališnim krugovima, iako je od istih prošlo više od trideset godine. Koliko su nazivi predstava simptomatični za rane devedesete? U oba komada igrali ste s doajenima jugoslavenskog glumišta, a da spomenemo samo Milenu Dravić, Gagu Nikolića, Seku Sablić, Batu Stojkovića…

– Taj nesretni period nema nikakve veze ni s urnebesom ni s klaustrofobijom, to je čista tragedija enormnih razmjera. Duško Kovačević je uz Nušića najznačajniji srpski komediograf. Smatram se privilegiranim što sam imao prilike raditi i družiti se s njim. »Maratonci«, »Radovan III.«, »Profesionalci«, »Balkanski špijun«, »Ko to tamo peva« – opus vrijedan divljenja. O glumcima koje ste nabrojali, a tu bih još dodao Mišu Janketića i Anicu Dobru, što reći? Ekipa snova. Svatko od njih ima posebno mjesto u mom srcu.

Je li odluka o odlasku iz Srbije došla odjedanput, ili je bila plod dužeg razmišljanja?

– Polovinom listopada 1991., pred rasprodanim gledalištem Zvezdara teatra, trebamo odigrati ranije spomenutu predstavu »Klaustrofobična komedija«. Sat prije predstave okupljaju se glumci u kazališnom bifeu. Kolega, koji igra u predstavi, a kojeg gore nismo spomenuli, dolazi u uniformi JNA s pištoljem. Gledam ga, ne vjerujem.

Priđem mu i pitam ga: Otkud ti, jebote?!

– Vikend borac na Vukovar, odgovori on.

Tih dana je donesena odluka da se iz Srbije može putovati jedino uz dozvolu vojnih vlasti. Jastreb mi je pomogao da je dobijem. U Hrvatsku se moglo jedino preko Mađarske. Moj mlađi sin je imao 8, a stariji 16 godina i oni su mi bili glavni razlog za sve odluke. Polovinom studenog slijećemo u Kanadu, hvatamo jedan od posljednjih direktnih letova Beograd – Montreal. Let je trajao osam sati.

Povjerenje i poštovanje

Mislite li da su se tenzije između Hrvata i Srba konačno smirile i da koračamo u boljem i normalnijem smjeru?

– Proces normalizacije ide previše sporo. Nekim političkim akterima su neophodni neprijatelji, jer od njih odlično žive. Za oba naroda bilo bi daleko bolje da se ozbiljnije poradi na suradnji na bazi uzajamnog povjerenja i poštovanja. Nikako ne bih gradio zidove između nas.

Treba na pravi način, osmišljeno rušiti okoštale zidove u ljudskim glavama. Da, bio je rat, krvav i neljudski, neki su napadali, a neki su se branili, bili smo svjedoci ogromnog broja uništenih sudbina… ali jednoga dana treba zakopati ratne sjekire u ime onih koji dolaze. Nažalost, svjedoci smo da još uvijek nema kritične mase onih koje rade ozbiljno na ubrzanju pozitivnih procesa. Dvadeset i jednu godinu poslije završetka Drugog svjetskog rata 1966. imao sam 16 godina i radio sam ljeti kao konobar u Makarskoj.

Nijemci su nam bili glavni gosti. Iako smo u školama intenzivno učili o njihovim zlodjelima, to već tada, među običnim ljudima, nitko više nije spominjao. Naravno, ne može se i ne treba zaboraviti, ali raditi na oprostu, u ime mira vlastitih duša, naša je kršćanska dužnost.

Jeste li očekivali da će hrvatsko društvo i samostalna država biti bolje no što ustvari jesu?

– Sasvim sigurno smo mogli i morali bolje jer da nije tako mladi ljudi ne bi u tolikoj mjeri odlazili ili razmišljali o odlasku iz ove predivne zemlje. To me najviše žalosti. Treba učiniti sve da se taj trend zaustavi. Bojim se da oni, kojima bi to trebalo biti u opisu posla, imaju druge prioritete.

Nadam se da će u Hrvatskoj ostati dovoljno mladih, pametnih i poštenih koji će svojim djelovanjem promijeniti tijek stvari. Da bi se to dogodilo, naši se politički akteri moraju mnogo ozbiljnije pozabaviti korupcijom, reformirati pravosuđe, zdravstvo i školstvo, inače će u ovoj zemlji ostati samo penzioneri, lokalni političari, puno stranih radnika i nekoliko tajkuna.

Kako komentirate aferu u HEP-u? Stignete li pratiti dnevnu politiku?

– Pratim dnevnu politiku više nego što bi trebalo. Afere u HEP-u više spadaju u crnu kroniku nego u dnevnu politiku. Čekamo kako će DORH reagirati.

Mir u duši

Najbolja pročitana knjiga u posljednje vrijeme?

– Montefiore »Sašenjka«.

Najbolji odgledan film u posljednje vrijeme?

– »Youth« s Michaelom Caineom i Harveyem Keitelom, snimljen je još 2015. Nedavno sam ga gledao. Malo kasnim.

Što vam se vrti na glazbenoj listi u posljednje vrijeme?

– U svakoj prilici dobri i nenadmašni Oliver! Nina, Alen Vitasović, od mlađih Jure Brkljača, Amy Winehouse…

Je li se vaša definicija uspjeha promijenila tijekom godina? Ako jest, na koji način?

– Izmiriti se sam sa sobom, svojim nesavršenostima i svakog dana pokušati biti što bolji možeš, kako bi pronašao mir. Mir u duši je najveći uspjeh.

Što biste izdvojili kao najveću vlastitu životnu zabludu, a koje ste se uspjeli riješiti?

– Naučio sam da nisu svi ljudi dobri i da mi nikoga ne možemo promijeniti osim sebe samih.

Postoji li neki događaj, trend ili problem u svijetu koji mislite da zaslužuje više medijske i javne pažnje no što je trenutno ima?

– Ni medijska pažnja više nije što je nekad bila. Svi danas pišu i pričaju o velikim klimatskim promjenama kojima svjedočimo, ali oni koji bi najviše mogli doprinijeti promjeni ovog zabrinjavajućeg stanja ne rade dovoljno, pa vlakovi prolaze. Nama običnim smrtnicima ostaje da odvajamo otpad, što svakako treba činiti.

Koja je najneobičnija stvar koju ste naučili o ljudima kroz svoju karijeru?

– Oni, koji uglavnom šute, puno su zanimljiviji od onih koji stalno blebeću.

Što Žarko Radić želi biti kada odraste?

– Dobar, razuman čovjek.