Ove subote u Pogonu kulture zagrebačka grupa Pips, Chips & Videoclips koncertno će predstaviti jedan od najboljih prošlogodišnjih domaćih albuma – »Vesna«. U tom smo povodu razgovarali s Dubravkom Ivanišem, a intervju u cijelosti pročitajte u nastavku.

Odmak od pjesama

U subotu dolazite u Pogon kulture promovirati najnoviji album »Vesna«, a uz to ćete svirati i presjek karijere. Kako se pripremate za ovaj koncert na kojem balansirate između novog materijala i starih hitova – kako odlučujete koje će pjesme iz bogate karijere ući na set-listu?

– Gotovo nikad ne slažem set-listu ad hoc, specijalno za neki gig. Set-liste su pitanje konkretne faze benda, promišljene su i uvježbane jer kako ja, tako i čitav bend, cijelu tu dvosatnu stazu unaprijed vizualiziramo, poput skijaša. Tako na koncertu postoje nosači, prijelomnice, hupseri, vende i dijelovi kad, metaforički rečeno, pustimo skiju. Sve se to naravno tiče energetskog i emotivnog naboja koji mora izdržati otpočetka do kraja. Koncert mora teći bez napora, k’o pit’ vodu.

Kakvi su zapravo vaši dojmovi o albumu, ali i reakcijama publike na njega, sada kada na to gledate s nekim vremenskim odmakom, a posebno s obzirom na to da je prvi objavljeni album u posljednjih 10 godina?

– Odmak od pjesama imam čim ih napišem, i one od mene, ako su dobre, s lošima moram provesti cijeli život. Feedback je neočekivano dobar, ipak je ovo bio priličan izazov.

Album je dobio brojne nominacije i nagrade, za Rock&Off, Iskonovu nagradu publike, a uvršten je i na razne liste najboljih albuma 2023. u medijima. Jeste li očekivali to?

– Čekajte malo, još nismo nikakve nagrade za »Vesnu« pokupili (smijeh), ali i ovako je okej. Tu smo, ima nas, to je najbitnije nakon toliko godina.

Foto: Matej Grgić

Konstantna mijena

Koliko vam danas znače ovakve nominacije i nagrade u usporedbi s nekim Pipsima iz, recimo, 2000. godine. Što za vas danas znači uspjeh?

– Važno je, i tada i danas, jedino je l’ me neki song šupio ili ne. Kada te on izbaci iz šina, tada si uspio. Baviti se našim zanimanjem inače je konstantan susret s neuspjehom, i to je dobro, on nas drži budnima.

Prošle ste godine svirali u zagrebačkom Saxu pet dana i svih pet koncerata bilo je rasprodano. Mislite li da biste mogli, ali i htjeli, izvesti ovakav rezidencijalni program i u nekom drugom mjestu, u nekom drugom gradu?

– Mi smo bend za gradove. I tu je količina tijela na gigu recipročna veličini grada. Ako negdje postoje uvjeti i interes, zašto ne. Ne biramo utakmice, svaku igramo ful gas. Naša publika i mi smo iz iste vulve, odmah se prepoznamo, bilo gdje svirali.

Primjetno je da na novom albumu ima daleko više syntha, nego rifova, za razliku od prijašnjeg stvaralaštva, a tu je i autotune. Zašto ste se odlučili za ovu promjenu i što mislite da je tu imalo najveći utjecaj na vas?

– Promjena je jedini opipljivi pokretač svega. To je prirodni proces, onaj tko se ne mijenja, ono što se ne mijenja, propada. Većinom sam si dosadan, i svakodnevno si nastojim promijeniti lični opis. Kako se izmisliti svakog jutra ispočetka. Dakle, uopće nije pitanje odluke, nego je konstantna mijena oduvijek jedini modus operandi. Zaboravljam kakav sam jučer bio, ne mogu se sjetiti.

Nemoguće je planirati

Vaša se glazba prilagođava tehnološki dobu u kojem živimo, no što je s tekstovima, mijenja li se tu nešto? Kako ih pišete?

– Ne znam kako sam napisao niti jednu pjesmu. Nabasao sam negdje na lijepu misao, veli da je osvijestiti kad ti nešto padne na pamet, podjednako neizvedivo kao privesti moment kad si utonuo u san. Proveo sam desetljeća svakodnevno pišući bljezgarije po zgužvanim papirićima, arlaučući po mobitelu, loveći zvuk na koji bi se dalo zajahati, u nadi da me na kraju filma ipak nešto poškaklja. Ponekad, zapravo vrlo rijetko, nešto s nečim, dvije proturječne pizdarije začudo klapnu i velim si »whoa, ovog se nikad ne bih sam sjetio!« (smijeh). S druge strane, jako dobro pamtim one pjesme, a tih je ogromna većina, koje nisam znao napisati. O tome bih mogao danima, ali to nikoga ne zanima.

Prije gotovo dvije godine održan je veliki koncert na Šalati o kojem se još uvijek priča. Planirate li uskoro imati još kakav veći koncert?

– Čudna je bliža perspektiva koncertnih prostora u Zagrebu, jako čudna i neizvjesna. Javašluci i nebriga nakon potresa sada stižu na naplatu. To se svakako ne tiče samo Pipsa, puno je širi problem. Zato je nemoguće bilo što planirati. Vidjet ćemo. Što se tiče velikosti, svaki gig je velik, nama je velik i ovaj u Pogonu, zahvalni smo na pruženoj nam prilici.