Televizijski svjetski putnik Goran Milić uputio se u Japan kako bi nastalo šest epizoda novog serijala »Whats’ up Japan«.

Megalopolis Tokio i ostali japanski velegradi, životni standard, ali i pitanja religije, politike, gastronomije i ostalih sfera društva, teme su kojima se autor serijala bavi u Zemlji Izlazećeg Sunca.

Počevši od večeras, nastavci serijala »Whats’ up Japan« prikazivat će se na HTV1 svakog ponedjeljka u 20.15. Autor dokumentarnog serijala je sam Goran Milić, redateljica i kreativna producentica je Sandra Basso, direktor fotografije Mario Ilić, dok je u ulogu montažera stao Valent Balun.

Foto: HRT

Lijepo odjeveni

What’s up, Gorane? Novi nastavci serijala »What’s up…« već dugo su spremni, a emisije o Japanu danas kreću u emitiranje. U našem zadnjem razgovoru kazali ste mi da ste »uvjereni da će serijal o Japanu biti tehnički i sadržajno najbolji«. Stoga, što je bio povod i kako je protekao vaš radni izlet u Japan? Jeste li zadovoljni obavljenim poslom?

– Hrabro prognoziram da će Japan imati najveći odjek kod TV gledateljstva od svih dosadašnjih putopisnih serijala. Jer, vizualno je sve atraktivno, koloritno, fotogenično.

Ocean, planine, polja čaja, megalopolis Tokio sa svojim neboderima i nepreglednim masama ljudi koji užurbano hodaju u tišini, uz automobile koji tiho klize i nikad ne trube.

Sve je čisto, uredno, skockano, građani su lijepo i raznoliko odjeveni, automobili oprani, bez ogrebotina, a parkovi uredni, bez ijednog papirića ili opuška.

Svatko nosi svoje otpatke u vrećici jer zbog sigurnosti na javnom prostoru nema nijedne kante ili kontejnera za smeće. Japan nam je bio izbor jer je malo država koje mogu držati pažnju kroz pet-šest jednosatnih emisija. A Japan to može. I deset epizoda bi se pratilo sa zanimanjem.

Jeste li znali što očekivati o toj zemlji prije negoli ste je posjetili? Kakav Japan pamtite, kakvim ste ga zamišljali, a kakav vas je dočekao?

– Bio sam u Japanu samo jednom, davno, 1986. godine, na putu za Južnu Koreju, i ostao sam 24 sata u Tokiju.

Za tog kratkog boravka desetak ljudi koje sam sreo u mom hotelu na jednom skupu japanskih ekonomista učinilo mi se nadmenijim i osornijim od ovih današnjih.

Možda zato što je Japan 80-ih godina prošlog stoljeća bio drugo svjetsko gospodarstvo, a danas su ga pretekle Kina i Njemačka, uskoro će i Indija, te se uz devalvaciju jena za 50 % prema dolaru osjeća stanoviti pad samopouzdanja.

Kojim se temama bavite u serijalu i tko su vam bili sugovornici?

– Svim i svačim smo se bavili. Zaobilazno politikom kroz zakone, sudsku praksu, prezentiranje njihovih mjera u situacijama koje se mogu uspoređivati s našima, u Hrvatskoj.

Recimo, kako oni tretiraju bespravnu gradnju, uz priobalni pojas, ili kako se nose s potresima. Bili smo u školama i čudili se kako im je teško, preteško učiti engleski jezik te otkrili zašto je tako.

Imali smo susrete s ministrima i članovima parlamenta. S arhitektima, poduzetnicima, sveučilišnim profesorima, obiteljima s više djece koje žive u malim stanovima, obilazimo i četvrti gdje žive beskućnici u kartonskim kutijama.

Gejše iz Kiota, preživjeli od pada atomske bombe na Hirošimu, J-pop glazba, Lolita kultura japanskih muškaraca, stripovi mange i crtani filmovi anime kao temelj kulture mlađe generacije…

Koje ste lokacije, atrakcije i osobe posjetili?

– Nismo bili na sva četiri najveća otoka, jer je naše polazište da internet danas dopušta pristup svakom kutku našeg planeta, ali mi pokušavamo približiti način života, razlike u rješavanju pojedinih društvenih problema, etičke i estetske odabire koji dominiraju u raznim zemljama.

Dakle, kao neki vodič, kao dopuna Googleu, YouTubeu i ostalim društvenim mrežama. Internet će vam dati sliku svih 6.000 japanskih otoka.

Ali, posjet specijaliziranoj školi na engleskom jeziku u kojoj tek svaki peti učenik zna jedva stotinjak riječi, i onda razgovor s kanadskim profesorom engleskog koji objašnjava zašto je to tako u naprednoj zemlji odličnog obrazovanja, to je na Googleu teže naći.

Japansko stanovništvo najstarije je na svijetu, a kao narod su vrlo vrijedni. Kako Japanci poimaju život i starost? Koje su Japancima najcjenjenije životne vrijednosti?

– U Japanu živi 95.000 stanovnika starijih od 100 godina. Mene je pregledao liječnik od 89 godina koji kani raditi, kaže, »dok budem imao snage, jer volju ću uvijek imati«.

Tokio je prepun starih ljudi koji po gradilištima mašu zastavicama i paze da prolaznike ne ozlijedi neki stroj, neka cigla. Ima tih »mahača« bar 50.000 u gradu. Šišao me je frizer od 87 godina.

Stoji uspravno uz naslonjač za brijanje kao mladić. I svi ti stariji ljudi su vedri, orni, raspoloženi, optimisti, kao da će svi živjeti 100 godina.

Foto: HRT

Poštovanje prema caru

Japan je po uređenju monarhija s carem na čelu. Koliko su Naruhito i carska obitelj prisutni i popularni u društvu?

– Japanci poštuju svog cara. On je institucija, ali mu se pripisuje i božansko podrijetlo, tako da je njegov status posve neupitan. Car je šintoist, što je najstarija, autentična religija u Japanu.

Budizam je došao kasnije iz Indije, preko Kine. Objašnjenju odnosa između pripadnika te dvije religije koje nisu u konfliktu posvetili smo dosta prostora, posjetili nekoliko hramova, meditirali, nazočili kreiranju ikebane, glumili prave Japance…

Japan je poznat po svojim inovacijama i tehnološkoj naprednosti, ali i čuven po svojoj bogatoj kulturi i tradiciji. Kako se sudaraju te dvije krajnosti? Bavite li se s obje u novom serijalu?

– Odlično su Japanci spajali tradiciju i suvremenost, ali sada su na raskrižju. Nisu više suvereno vodeći u Aziji, kao što su bili do prije 30 godina, stigli su ih, pa u mnogočemu i prestigli, Singapur, Kina, Južna Koreja…

Znaju da se moraju više otvoriti, više prožimati s drugim zemljama. Priznaju da »ono što je zdrav razum u Japanu, nije i zdrav razum u ostatku svijeta«. Ali, još nisu sigurni kako će se promijeniti, a da ostanu isti.

I za kraj, u duhu tehnologija, prilično ste aktivni na društvenoj mreži Facebook, na kojoj ste već podijelili neke zanimljivosti s vašeg japanskog izleta, ali i druge ljetne radosti. Kako ste se i kad saživjeli s društvenim mrežama i pratiteljima na njima? Koliko često objavljujete sadržaje na njoj?

– Taman sam malo ovladao Facebookom, a ta igračka je već postala utočište za stare, dosadne egzemplare nemaštovitosti i mjesto za svađanje, forsiranjem lažnih, sitno plaćenih anonimnih trolera, tako da…

Yes, sviđaju mi se mreže i aktivnost na njima i yes, idu mi na živce. Ima pluseva i minusa, kao uostalom i sve što je besplatno.