Novinarka Hrvatskog radija Radija Rijeke Tajana Petrović Čemeljić dobitnica je 23. novinarske nagrade, ovogodišnje »Velebitske degenije« u kategoriji radijskog novinarstva za dokumentarnu radiodramu, za svoj uradak »Sakupljač zvukova: Ivo Vičić«. Radiodramu koja je emitirana na Trećem programu Hrvatskoga radija i u programu Radio Rijeke ocjenjivački odbor izabrao je kao najbolju između pristiglih 126 novinarskih radova i fotografija, a koje je prijavilo 39 novinarki i novinara.

»Velebitska degenija« godišnja je nagrada za najbolje novinarske radove na području zaštite okoliša i prirode koju dodjeljuje Zbor novinara za okoliš Hrvatskog novinarskog društva i HEP Opskrba, u kategorijama tisak i internet, radio, televizija te fotografija

Zvučna baština

Riječka novinarka prepoznala je rad Ive Vičića koji je svoje slobodno vrijeme provodio snimajući zvukove u prirodi. Njegova fascinacija zvukovima prirode koje je poželio sačuvati od novovjekovnih zvukova motora, aviona, automobila dodirnula je autoricu koja je prikupljene zvukove izložila u svom uratku na osobiti način.

Iz sakupljenog materijala zanesenog »lovca« na zvukove Ive Vičića, novinarka je napravila kako i sama navodi »radijski portret čovjeka koji prikuplja zvučnu baštinu svijeta prirode koji nas okružuje« ukazujući na brojna netaknuta područja u Hrvatskoj koja bi bila savršena za snimanje zvukova, kao što su Velebit, Gorski kotar, sjeverozapadna Hrvatska, pa čak i ravnice, pustopoljine, također i morska obala i otoci – pogotovo zimi. Vičić je zabilježio pjev ptica u zoru, zavijanje bure na planini i vučjega čopora u šumi, šišmiše, galebove, more, valove, podmorje, zvončare, pastire, ovce, zvukove livada i pucanja leda, te gromove….

Svijet, prema autorovim riječima, ima svoje zvukove koji se mijenjaju sukladno njegovom tehnološkom razvoju. Današnje zvukove, smatra Vičić, upravo zbog toga treba sačuvati kao svojevrsnu baštinu.

Foto: Ivica Tomić

Prava riječka priča

O suradnji i ideji ove ekskluzivne riječke priče kratko smo razgovarali s autoricom uratka koja je još svježe dojmove podijelila s nama.

Uz čestitke, kakav je osjećaj dobiti nagradu za ekološko ostvarenje? Osim prestižno, zvuči i jako trendi?

– Hvala na čestitkama! Presretna sam što je nagrada baš za ekološko novinarstvo jer je stanje okoliša doista goruća (ponekad i doslovno!) tema današnjice, a još više, nažalost, i sutrašnjice. Živimo na planetu na kojem nemilice uništavamo uvjete za opstanak vlastite vrste, što je teško shvatljivo, ali na nesreću nas i naših potomaka istinito. Pritom bahato mislimo kako spašavamo planet, ali Zemlja će preživjeti i bez nas. Pitanje je hoćemo li mi kao vrsta preživjeti sami sebe.

Kako ste uopće došli na ideju da napravite ovu dokumentarnu dramu, kako je došlo do suradnje s DJ-em Arexxom, odnosno Ivom Vičićem?

– Urednik dokumentarne radiodrame na Trećem programu Hrvatskoga radija Nikica Klobučar predložio mi je da osmislim neku riječku temu u povodu Europske prijestolnice kulture koja bi bila pogodna za tu specifičnu formu na razmeđi novinarstva i umjetničkog izričaja. Prije toga smo često surađivali dok je bio urednik u redakciji kulture na Prvom programu, poznavao je moj način rada i očito ispravno naslutio da bih se mogla snaći u toj formi.

S obzirom na to da je glavni radijski medij zvuk, odmah sam zamislila priču o radu Ive Vičića, čiji rad na snimanju zvukova koji nas okružuju s divljenjem pratim već godinama. Taj samozatajni čovjek obilazi planine, šume, livade, špilje, podmorje, rijeke, kao neki Indijanac prati tragove vukova kako bi noću snimio njihovo zavijanje (možete i to čuti u emisiji), a s druge strane snima i buku gradova, industrije, prometa, ali i zvončare, crkvena zvona, vjetar…

Na olujnoj buri, na vjetrometinama daleko od svega, primjerice, snima »glazbu« koju vjetar stvara s dalekovodima (i to je u emisiji). I sva predivna glazba korištena u emisiji je njegova, a osobno mi je najdraži zvučni tok Rječine koju je snimao od izvora do ušća (je, je, i to je u emisiji). »Sakupljač zvukova« je osim na Trećem programu HR-a emitiran i u programu Radio Rijeke, ipak je to prava riječka priča!

Ana Trcol, Foto: Tea Belak

Ljubav na prvi pogled

Dokumentarna radiodrama je posebna vrsta radijskih emisija. Otkad imate zanimanje za tom vrstom izražavanja?

– Tu je pala ljubav na prvi pogled. Dokumentarna radiodrama traži aktualnu temu, ali obrađuje je na sasvim drugačiji način od informative. Priča koja traje 50-ak minuta mora imati svoju dramaturgiju, različite perspektive, taj neki poetski odmak koji će uz informaciju publici ponuditi i doživljaj. Omogućava puno dublje ulaženje u temu, nijansiranje, istraživanje… taman po mojoj mjeri!

Iako, moram priznati da mi je u početku bilo nezamislivo kako ću uopće ispuniti gotovo sat vremena, budući da sam navikla na kraće radijske forme gdje postaješ lagano »nervožast« već kad se razgovor približi trajanju od pet minuta. Međutim, rekla bih da me je nakon ovog iskustva dokumentarna radiodrama osvojila za cijeli život. Nema mi spasa.

Imate li možda još neka iznenađenja u tom smjeru?

– Ima još puno iznenađenja, ali ako ih sad otkrijem, onda ona to prestaju biti. Kako kažu, želje valja tiho držati na srcu, i zato pssssst…!