Foto: Davor Kovačević
Počeo sam raditi na razglasnoj stanici u Bjelovaru. Sjećam se imena, čovjek se zvao Branko Zorić. On je organizirao sobu u gradskom muzeju na katu, sobu s mikrofonom, objesio je 50-tak, 60-tak razglasa po Bjelovaru na raznim mjestima i sve spojio kablovima! Pa je nas koji smo ljepše znali govoriti zvao i čitali smo gradske vijesti koje smo pripremili, pjesme, neke dramske tekstove. Tako da sam počeo na razglasnoj stanici...
povezane vijesti
Dogovor je pao da se nađemo na porti Hrvatske radiotelevizije što se od milja, a valjda i zbog materijala izrade, mramornom zove. Logično je to, jer s te porte se liftom ide na četvrti kat gdje je radio, a gdje bi čovjek s Vojom Šiljkom i razgovarao nego tamo gdje je Hrvatski radio. Čekamo lift, trojica nas. Taman da sukladno epidemiološkim mjerama svatko stane u svoj kut. No, jedan je kut ostao slobodan. Pa ga je zauzela jedna djelatnica HRT-a.
– Je li vam dobar kut? Hoćete li da se zamijenimo? – sa smiješkom je pita Šiljka.
– Ne, ne, dobar je – smije se ona, prije nego je izašla kat poviše.
Ali, kat poviše ulazi druga gospođa.
– Izvolite, ovaj kut čuvamo za dame – džentlmenski će Šiljak.
Pa i njoj drago.
– Lijepo vas je slušati, vašu emisiju. Slušam je dok kuham – veli ona Šiljku.
U niti koju minutu, doajen je učinio dan ljepšim dvjema damama, dok su ‘mlađahni’ kolege dobili lijepu lekciju kako biti ljubazan, zabavan, šarmantan. Razgovor je tako počeo, a da nit’ smo sjeli, nit’ diktafon upalili.
Svijet ide kvragu
Prvo vas moram pitati kako ste? Ili da vam čestitam kao jednom od ono malo ‘dobitnika’ druge doze cjepiva protiv COVID-19!? Čestita li se to uopće?
– Čestita se jer je još čovjek živ, ha, ha. Ako se može uopće na ovakvom životu čestitati.
E, da, malo smo se dopisivali uoči ovog razgovora i ne krijete da vam se ovo novo normalno ne sviđa ništa.
– Ne, to je sve skupa bez veze. Zapravo, ja sam mišljenja da ovaj svijet ide kvragu. Mislim da ovo ide prema finalu i da se to više nikada ne bude unormaliziralo, ukoliko je uopće bilo normalno. Svojedobno sam rekao, i još uvijek se toga pridržavam, da smatram da je čovjek rak zemlje. Jer, jedini koji ovu zemlju uništava je čovjek. Životinje ga ne uništavaju, nitko drugi ga ne uništava, osim čovjeka koji izvodi kojekakva čuda, zajebanciju sa zemljom.
Znači, dolazi nam sve na naplatu, taj naš loš odnos prema planetu. Ali, svejedno je moglo biti i malo bezbolnije, ili bezazlenije.
– Ja sam u određenim godinama života kada čovjek ne može puno očekivati, ali sam ipak očekivao da ću biti nekako mirniji, da ću sa svojom suprugom mirnije živjeti. A ovo me totalno izbacilo…Iako mi je s jedne strane i dobro došlo. Ne družim se toliko, pa imam više vremena za sebe. Čak sam počeo i pisati neke stvari za koje sam mislio da ih neću nikada stići napraviti.
Ja sam ipak bio čovjek od života i te mlade ljude potpuno razumijem. U svojoj mladosti rijetko kada sam bio kod kuće. A moja mladost je zapravo početak prvih disko klubova u Zagrebu, čak i početak nekadašnjih plesnjaka, ali bio sam premlad za te plesnjake koji su se održavali u Zagrebu na nekoliko mjesta.
Na Tuškancu, recimo, tamo kraj Saloona, tamo gdje je sada garaža, pa iznad nje, bilo je igralište košarkaškog kluba Lokomotiva, preteča Cibone. Pero Zlatar je bio predsjednik Lokomotive, a ja sam čak bio član Upravnog odbora. Igralo se na betonu. A subotom uvečer su se održavali plesnjaci. Pjevala je npr. Elvira Voća, Ivica Šerfezi…
Moram vas sada pitati kakav ste plesač?
– Sada nikakav, a nekada tak-tak, ništa posebno. Folirao sam, kao u mnogim stvarima, ha, ha.
Rukomet, pa odbojka
Jest da za članstvo u Upravnom odboru ne treba trenirati, ali nije vam sport u mladosti bio stran. Igrali ste u rodnom Bjelovaru i rukomet, i odbojku.
– Igrao sam i nisam igrao. Naime, rukomet sam probao, međutim tu nije bilo šanse, jer Bjelovar je rukometni grad. To je ono što Plehanov piše o ‘ulozi ličnosti u povijesti’, za Bjelovar i rukomet to je bio Željko Seleš. On je bio profesor fiskulture i on je organizirao da svaki školski razred ima rukometni klub.
Onda su i sva sela oko Bjelovara imala svoje rukometne klubove i onda je on odabrao najbolje. Tako je nastao bjelovarski Partizan, od najboljih igrača, jer je Seleš imao široku bazu. Čini mi se da su bili trostruki prvaci svijeta. Tu je bio, recimo, Jandroković, otac Gordana Jandrokovića. On je bio odličan golman, branio je i za reprezentaciju Jugoslavije.
Pa Hrvoje Horvat Cveba, tata sadašnjeg izbornika, on je bio kapetan momčadi i jedan od najboljih igrača na svijetu. Bili su tada i Pribanić, ili Đuranec po kojem se zove skok u sedam metara. I to se isto igralo na betonu, haha. To je strašno. Ukratko, sjajnih je bilo igrača i ja nisam mogao doći do lopte pored njih. Ali, zato sam počeo igrati odbojku. I igrao sam je prosječno, ništa posebno. Ali pamtim turnir u Zagrebu, na kojem je uz bjelovarski Partizan igrala Mladost zagrebačka i Željezničar iz Beograda. Nismo dobili ni set! A tada je za Mladost igrao još i čuveni Zdenko Mikina.
Svega se sjećate.
-Haha. U ovim godinama čovjek se sjeća, prošlosti.
Lijepo vas je slušat kako se sjećate. Nego, zgodna je ta činjenica da smo se se i tog Seleševog sjajnog recepte regrutiranja najboljih sportaša tako lako odrekli.
-A to je to. Bjelovar je živio za rukomet. Bilo je fenomenalnih igrača.
Ime u novinama
A kako su se u Bjelovaru regrutirali mladi novinari? Je li vam vrag nije dao mira pa je znatiželje, ili je presudio talent.
-Nije to ništa bilo organizirano. Ja sam spontano počeo pisati. Najprije smo izdavali školski list, a onda sam počeo pisati u Bjelovarskom listu neke članke, da je recimo otvoren mliječni restoran, ili neki plesnjak.
Pisanje vam je bilo drago?
-Bilo mi je simpatično vidjeti ime u novinama. Bio sam ponosan. Ali, imam jednu zgodnu priču, koja će nam uzet puno vremena, ali ću je ispričati, vama ako ništa drugo.
U razred sam išao zajedno s pjesnikom, književnikom, povjesničarom umjetnosti Željkom Sabolom. Išlo smo skupa u razred i onda su se održavali tzv. “Plesni vjenčići”. Iz Zagreba su dolazili Neugebaueri, koji su imali plesnu školu i u Bjelovaru održavali satove učenja plesa. Tu se učilo kako se moraju ponašati djevojke, kako mladići, učili su se klasični plesovi.
Radilo se o socijalizmu, ne o komunizmu, a Sabol i ja smo očito bili bezveznjaci, nismo bili talentirani za ples, pa smo zbog ljubomore – sada to vidim, makar smo mi mislili da je iz uvjerenje – napisali članak u “Bjelovarskom listu” protiv tog “Plesnog vjenčića”. Napisali smo ‘kakav je to buržujski običaj uveden u naše socijalističko društvo da se mladež kvari’!
To su pročitali značajni ljudi iz mjesnog komiteta Partije i Sabol i ja smo bili primljeni u Savez komunista! Haha! Međutim, nismo bilo punoljetni, sa 17 godina smo postali članovi SK, tako da je Sabol jednom napisao da smo u SK primljeni kao maloljetnici, zapravo su nas zaveli kao maloljetnike. Ali, sve na temelju tog članaka.
Zapostavljamo neke važne ljude, zaboravljamo. I sami velite da Zagreb nema ulice nekih uistinu zaslužnih građana.– Predložio sam Dragu Britvića. Ne znam koliko je pjesma napisao o Zagrebu, stotine i stotine, i to dobrih. Međutim, on je bio takav čovjek da nije bio član nijednog udruženja. On nije bio član Društva novinara, ni Društva pisaca, ni skladatelja, tako da ga i nema tko predložiti. Ja sam ga predložio. Svoju ulicu ili trg čekaju i Arsen i Špišić, Šuteji, Vanja Drach, Relja Bašić, zatim zaslužni liječnici, arhitekti, profesori, akademici…. |
No, nije vam to rano primanje među komuniste puno podiglo ugled među ondašnjim špijunima i tajnim službama. U dosjeima iz tog doba ste zaslužili jednu rečenicu koja kaže: “Na njega ne možeš računati, on je običan jebivjetar!”
Da, da, tako je! Kad su se otvarali dosjei zamolio sam prijateljicu koja je odvjetnica da ode tamo i vidi što piše za mene. Baš me zanimalo. I piše – jebivjetar, na njege ne možeš računati, hahaha! A to je zapravo fenomenalna karakteristika policijska, odlična. Jedino mi kod žene nije baš, haha.
Politika vas nikada nije zanimala, u smislu da se njom bavite.
-Ali sam prva generacija Fakulteta političkih znanosti, 1962. godine! Sjajni su bili profesori. To je bio jako dobar fakultet. Svi smo mi u početku mislili da ćemo biti diplomati, ali smo završili na razno razni mjestima.
Puno ljudi je završilo u novinarstvu, među njima i ja.
Razglasna stanica
Jednom ste citirali Marka Twaina i onu njegovu: “Na kraju sam postao novinar. Mrzio sam to raditi, ali nisam mogao naći pošten posao.” Neću reći da ste imali sreću, ali bili ste stalno okruženi nekim pametnim svijetom koji vas je mudro gurao naprijed, savjetovao. Na audiciju za televiziju nagovorili su vas tako Fabijan Šovagović i Sven Lasta.
-Da, ali to je bilo sasvim slučajno. Kada sam iz Bjelovara došao u Zagreb otišao sam u Pionirsko kazalište i tamo sam polagao audiciju kod Zvjezdane Ladike. I položio, sjećam se da sam Lorcu recitirao, ali sam onda otišao u KUD “Ivan Goran Kovačić”. Razne sekcije je društvo imalo, između ostalog i dramsku.
U toj sekciji su bili Fabijan Šovagović, Kruno Valentić, Uglješa Kojadinović, sjajni veliki glumci. Tada je dramski amaterizam bio strašno razvijen u cijeloj Jugoslaviji. A Fabijan Šovagović je bio dobar sa Svenom Lastom, a Višnja Lasta je tada počela na televiziji režirati omladinsku emisiju “Nedjeljom u šest”, koja se poslije zvala “Nedjeljom u 7”, kojoj je urednik bio Nikola Vončina. Zamislili su da imaju tri voditelja, dva muška i jedan ženski.
Tad su imali Žaljku Fattorini, tada se zvala Marković, i glumca Ratka Buljana i tražili su trećeg. Pa su Sven Lasta i Fabijan Šovagović predložili mene.
Znači, prvo je bila televizija, a onda radio?
-Ne, najprije je bila razglasna stanica, hehe. Počeo sam raditi na razglasnoj stanici u Bjelovaru. Sjećam se imena, čovjek se zvao Branko Zorić. On je organizirao sobu u gradskom muzeju na katu, sobu s mikrofonom, objesio je 50-tak, 60-tak razglasa po Bjelovaru na raznim mjestima i sve spojio s kablovima!
Pa je nas koji smo ljepše znali govoriti zvao i čitali smo gradske vijesti koje smo pripremili, pjesme, neke dramske tekstove. Tako da sam počeo na razglasnoj stanici. A kad sam došao u Zagreb radio sam u Studentskom listu, objavio neke priloge na Radio Zagrebu. Zatim je bila televizija, onda sam otišao raditi u redakciju lista “Telegram”, koji je objavio Deklaraciju o hrvatskom jeziku broj 369 od 17.3.1967. godine
Nedavno su spominjali godišnjicu Deklaracije, ali bez podsjećanja na redakciju Telegrama.
-Spomenuli su Telegram, ali su mogli pitati kako je i kako došlo do objavljivanja baš u Telegramu. Živi smo Mirko Bošnjak koji je bio glavni urednik, tajnica društva Jasmina Prica i ja.
Učenici i učitelji
Čini se da i ne griješite kada kažete da se mladosti koja misli da svijet počinje od njih i ne treba čuditi, kad nas konstantno uvjeravaju da smo se svi rodili 91. godine.
-Pa da! Ili “Goranovo proljeće”. Osnovalo ga je društvo “Ivan Goran Kovačić”, ja sam pisao Statut na staroj pisaćoj mašini, pisac Pogačar to sada vodi, ali se nije ni sjetio da nekoga od osnivača -npr. Antu Bekića, jednog od glavnih osnivača Goranovog proljeća i dugogodišnjeg predsjednika društva I.G. Kovačića – obavijesti i pozove da se održava ove godine kao o obično u Lukovdolu. A godinama smo išli, čak je i Prtenjača do prije par godina bio predsjednik pa bi nas pozivao. Ja sam poštivao te stare novinare, od kojih sam nekog vraga i naučio, cijenio ih.
Zašto se to izgubilo?
-Ne znam. Mislim da je rat dosta tome pridonio. Mnogi su morali otići iz novina, s radija, televizije, iz razno raznih razloga. Onda nije bilo kadra i uzimali su se ljudi s ulice. Tako da su učenici uskoro postajali učitelji drugima.
A nekad se gledalo u novinarske veličine k’o u Boga, što se kaže.
-Poštivali su se profesionalni autoriteti. Ja sam s divljenjem gledao “Vjesnikovog” komentatora Ivu Mihovilovića, Borisa Jankovića, Argusa, Zvonka Leticu, Mladena Delića… Stvarno sam ih cijenio. Ali, ne mogu reći da se prema meni odnose loše ove mlade generacije. Možda zbog toga što sam ja s njima izravan, direktan.
Što se zafrkavam. Ali, Mihovilović se sa mnom nije zezao, pa sam ga cijenio. Meni se čini da je moja generacija bila iskrenija, mi smo bili entuzijasti, nije sve bilo u lovi i zbog materijalnih interesa. Mi nismo imali uzora, danas mladi ne trebaju uzore, sami su sebi dostatni.
Onomad ste rekli da radijska tehnika nije mogla pratiti zamisli autora, danas autori nemaju dovoljno invencije da prate ogromni razvitak tehnike.
-Točno. Zamislite da si tek sedamdesetih godina mogao na radiju razgovarati telefonom izravno u eter. A tek 87. si mogao prvi puta izravno se telefonom uključiti u televizijski program! Znam to po tome što smo Tonko Jović i ja radili emisiju koja se zvala “Šišmiš”, vezano za Univerzijadu, i tad smo uveli telefonska javljanja. Do tada je asistent redatelja donosio voditelju emisije napisani tekst s pitanjima gledatelja. Sami smo snimali efekte Npr. išli bismo okolo selskih kuća, pa snimali lavež pasa, ili bi snimali ptičice kako pjevaju, a sada odeš u dućan i kupiš CD s milijun efekata.
Druženje sa Spajsicama
Ali da nije kreativnost i da nije bila bila važna tko zna bi li pokojni Duško Radić i vi snimili “Zvižduću priču”, pa za emisiju u kojoj su sve vrste zvižduka i fućkanja zaslužili ozbiljne međunarodne nagrade.
– Taj festival Ondas u Barceloni sastoji se od više kategorije, domaćih španjolskih i inozemnih. Te godine su Ondas dobili u svojim kategorijama recimo Placido Domingo, pa Spice Girls… Bili smo svi zajedno na dodjeli nagrada u tv emisiji.
Družili ste se sa ‘Spajsicama’!?
-Prije Beckhama sam bio tamo, s malom Victoriom.
Zna li vam to gospođa Đurđa?
-Zna, zna, bila je i ona tamo. Ali ona je bila u gledalištu, ja iza pozornice, haha. Pa su bili Backstreet momci, Almodovar. To je bilo tako organizirano da smo išli zajedno na prijeme, zajedno kod gradonačelnika, stanovali smo u istom hotelu. Duško i ja smo imali tretman pravih zvijezda. Uostalom Ondas je u svijetu značajna nagrada. Čak je to zabilježila i naša HRT.
Malo prije ste rekli kako ste angažman na bjelovarskom radio razglasu zaslužili jer ste malo bolje čitali. Od kog ste pokupili tako radiofoničan glas, ugodan? Koji je Šiljak za to zaslužan.
– Moji roditelji nisu se isticali ni u pjevanju, ni u govorenju. Možda zbog toga što sam bio često na livadama i u obližnjoj šumi, a možda i zbog navijanja za rukometaše i “Dinamo”.
Je li vam glas otvarao vrata, erudicija, ili što drugo?
-Nemam pojma. Pa i glas, vjerojatno. Ja sam za televiziju morao proći audiciju, makar su mi bili veza slavni Sven Lasta i Fabijan Šovagović.
Doručak s autorom
Em glas, em sposobnost ugodna razgovaranja.
-Znam slušati, mislim da sam bolji slušač nego pripovjedač. I čini mi se da sam pismeniji, nego što sam usmeniji. Mislim da sam promišljeniji kad nešto napišem.
Osim toga puno sam priredbi kojekakvih vodio, ali sam se uvijek pripremio. Nisam se libio pročitati neki tekst, za razliku od današnjih voditelja koji sve govore napamet. Novinari zabavnih emisija ne govore svoje tekstove, već tuđe tekstove.
Vi velite kako mislite da ste pismeniji nego usmeniji, a meni je nekako žao što niste dobili priliku biti neka naša verzija Dave Allena.
-Moram reći, iskreno, da imam osjećaj da me televizija, ne radio, nije dovoljno iskoristila. Imam takav osjećaj. Nije me nitko sprječavao, ali mislim da su me mogli bolje koristiti za neke stvari. Ja sam uvijek bio autor onog što sam radio, možda zbog toga, a javljalo se puno autora koji su trebali interpretatora. Možda je to bio jedan od razloga.
Ljudi su vas i previše gledali kroz taj zabavni format. Evo u knjizi “Doručak s autorom” direktorica Sajma knjige u Puli Magdalena Vodopija priznaje da je imala itekakve skepse gleda vašeg angažmana. I da se prevarila.
-Mene je Enes Kišević predložio. On je bio voditelj razgovora s piscima. Enes je sjajan čovjek, sjajan pjesnik, ali on nije ‘razgovaratelj’, a kako smo prijatelji predložio je mene i to se pokazalo dosta dobrim. Svi su mene doživljavali kao voditelja zabava i priredbi, a ja sam to radio zbog love, uglavnom.
Nijednu Novu godinu nisam bio kod kuće, jer se to dobro plaćalo, pa su mislili kako ja mogu razgovarati s Umbertom Ecom? A zapravo sam studirao i komparativnu književnost.
I bome ste se za doručke s piscima svojski pripremali. Reći će Vodopija da za cijelog razgovora plešete na žici a ne padate, da slušate autora ali itekako osluškujete reakcije publike. Vi ste, reklo bi se, ozbiljan zabavljač!
-Ha! Vidiš, to je dobro. Tako i naslovite sve ovaj razgovor – ozbiljan zabavljač.
Brk i brada
Kad je tako. Evo i danas, subotom, radio Sljeme i emisija “Dobri duh Zagreba”. Ozbiljno, a opet ležerno. Ne može se kuhati uz bilo što, a kako nas je zgoda u liftu podučila uz vaš uradak se i kuha.
-Tako je. To nije zabavna emisija, a zapravo je zabavna. Pretprošla emisija mi je bila sjajna. Imao sam Dina Rađu koji je napisao i govorio stihove Đorđu Balaševiću. Onda je Balašević koji pjevao kako da bi htio biti Arsen Dedić. Onda je Arsen pjevao pokojnoj glumici Sonji Savić. Onda ima grupa koja je posvetila pjesmu književniku Tomislavu Ladanu, a rijetko se događa da se pjesme književnicima posvećuju. Kemal Monteno je posvetio pjesmu Davorinu Popoviću, itd.
Imate li vi kakvih posveta u stihu?
-Imam! Završio sam emisiju sa Zdenkom Vučković koja pjeva moju pjesmu Vikiju Glovackom i Braci Rajsu koji su bili sjajni zabavljači u Varijeteu.
Zagreb vam je u krvi.
-Ja sam rođen u selu Bolč kraj Bjelovara i rek’o sam: “Ako sam ja iz tog sela mog’o doći do Zagreba, ja očekujem da moje dijete ode u Europu!” To se i ostvarilo. Moja kći jedinica Lea Šiljak, magistrirala je psihologiju na LSI u Engleskoj, a sada radi kao viši politički savjetnik u Veleposlanstvu Nizozemske.
Kad ste počeli raditi na televiziji niste imali brk, zar ne!?
-Ne. Brkove sam pustio kad mi je rođena kćerka. Bilo je ljeto, on je bila mala, pustio sam brkove i bradu, pa bradu obrijao a brk ostavio. A supruga Đurđa Šiljka i ja smo 48 godina u braku. Ona je bila voditeljica Promotivnih aktivnosti Glazbene proizvodnje na HRT-u. Imao sam 33 godine kada sam se oženio. Jedini brak. Da nema sretne obitelji ne bih ja bio to što jesam.
Ove godine, u rujnu, punite okruglih 80, ako se ne varam. Pa to zaslužuje veliku feštu!
-Da. Skupio sam nekakvu svoju građu o meni, a toga je bilo užasno puno. Knjiga, CD-ova, nagrade kojekakve, sve sam dao u bjelovarski muzej. Bilo je to prije potresa. I oni će napraviti izložbu u povodu mojega 80-tog rođendana. Pripremaju i lijepu monografiju.
Rekli ste da zahvaljujući koroni imate više vremena za sebe. Što se radi kad se vremena ima?
-Sada imam vremena čitati knjige koje ne moram. Kad sam razgovarao s Pamukom, morao sam ga i čitati. Sad ne moram, sad ga mogu čitati i ovako. Ima jedan književnik Alberto Mangel, sada sam ga se sjetio kad govorimo o čitanju knjiga. On me nešto dobro poučio: “Kada čitaš neku knjigu, pa ti se ne sviđa, ne moj se truditi da je pročitaš do kraja, ostavi.” A ja sam se uvijek trudio doći do kraja.
Ali, i na Trećem programu sam vodio sjajne razgovore, s našim ljudima, “Izvori i uviri”. Napravio sam i objavio knjigu razgovora “Srcem u radio”. Bilo ih je 99 sugovornika, sasvim slučajno je takav broj.
Svaki dan sam imao emisiju na Radio Sljemenu koja je trajala jedan sat, bez muzike, bez ičega. Razgovarali smo 91, 92. godine, za vrijeme rata, u vrijeme najkrvavijih događanja. Ja sam razgovarao a ljudima i svi su mogli biti gosti osim političara. To su prekrasni razgovori, sjajni ljudi, iskrene dirljive misli. Možda bi se mogao napraviti reprint te knjige..
A danas, kažete, sve oko nas su samo političari i estrada.
– Ovi političari, to su sve djeca mojih prijatelja i poznanika. Na primjer premijer Plenković. Znam ga kao dječaka, jer otac mu je radio na televiziji, bio šef kabineta HRT. Tata Mario Plenković je osnivač studija novinarstva u sklopu Fakulteta politički znanosti.
Podstanar pod stare dane
Nego, podstanar ste pod stare dane, opet.
-Tako je. Mene je potres pomladio, za 50 godina sam mlađi. Opet podstanar. Haha.
Nije to više ni za šaliti se, gorak humor.
-I nije. Stvarno je čemerno, žalosno, grozno, tužno ovo u Petrinji i Sisku, Glini. Meni je sram govoriti o mom slučaju i dosadno je, ali de fakto ja nemam stana, ja sam podstanar. Nisam stanova, naravno, napravio nekoliko.
Niste stanovi skupljali, već strukovne nagrade.
-Ali ih nemam gdje držati. Haha.
Nego, da i ja nešto priznam. Ako sam na išta vaše ljubomoran, to je na onaj sa Zoricom Gajdaš. Godina je 1971. Da mi ga je samo pogledat, makar ga sasvim pristojno mogu zamisliti.
– Da, bili su to “Malo noćni razgovori”.
A gošća, starleta!?
-Ona je…Nives Celzijus je za nju Nobelovka. Inače, ja imam jako dobro mišljenje o Nives, ja nju cijenim i volim. A Zorica Gajdaš je bila tako neka beogradska starleta i mi smo je pozvali u “Mala noćne razgovore”. Vrlo je važno napomenuti da je, uz Zmazeka, Silobrčića i mene, četvrti član ekipe, a možda čak i prvi, bio Angel Miladinov. On je bio režiser i urednik dokumentarnog programa Televizije.
Dogovarali smo tko će s kim razgovarati. Uvijek smo imali, svaki od nas, jednog do dva gosta. Tako sam ja Zoricu Gajdaš pozvao. Ona je bila u nekakvim srebrenim šljokicama i Angel je predložio da je postavimo na glasovir. Tada nije bilo malih mikrofona bubica, nego su bili vrlo dugački mikrofoni.
Stavili smo joj oko vrata mikrofon, na običnoj špagi, i pustili da joj taj mikrofon visi između grudi- obilnih. I onda je ona bacakala s tim nogama, a ja sam sjedio za glasovirom i preludirao i postavljao različita pitanja.
Pazite, 71. staviti nekoga na glasovir i s njim razgovarati. To je… revolucija. Mi smo, zapravo, spontano bili inovatori. Nismo ni znali, koji puta, što radimo. A sada se naknadno i čudim, kako su nam dopuštali, našoj trojci, da radimo neke stvari. Mi smo najnormalnije intervjuirali tada proskribirane političare Miku Tripala, Savku Dabčević, Peru Pirkera…
Blagoslov il’ teret
Nego, da ja vama pročitam dio poruke koju mi je napisala draga kolegice kada je čula s kim idem razgovarati. Elem: “Stara novinarska garda, posljednji radijski Mohikanac, legenda, erudit, pametan, duhovit, mudar i jako ga volim!”
-Joj!
Vole vas žene. Je li to bio blagoslov ili teret?
-Baš su me prije nekih dvadeset dana nazvale dvije školske prijateljice koje su bile strašno zgodne cure. Vele, dođi pred Čarlija, sunce je, tu sjedimo. A ja kažem, što me niste zvale prije 50, 60 godina, nego me sada zovete. Hahah.
Fascinantno mi je s koliko ste sjajnog svijete bili u dobre. Boško Patrović vam je, recimo, šapnuo da bi mogli knjige pisati.
-Da sjajni i čovjek i glazbenik Boško. Boško je iz Bjelovara. Igrali smo se u Boškovom u dvorištu.
Živjeli ste mladost i zrelost nekako ljepše, nego što ih mi živimo sada.
-Nama je bilo lijepo. Na primjer: Zvonko Zmazek je stanovao u Zvonimirovoj, Socijalističke revolucije nekadašnjoj. A ja na Ferenščici. Pratio bi Zvonka u Zvonimirovu i krenuo prema svom podstanarskom stanu..
Bilo smo gladni. Često bi se dogodilo da smo bili gladni, jer kad smo love i imali više smo je dali za konjak nego za hranu. A tamo gdje sada stanuje predsjednica. Tamo na ćošku u Krašovoj ulici nekadašnjoj, bio je izlog a u njemu svega i svačega.
I onda bi po noći stali Zmazek i ja, gledali u tu hranu, pa se ‘častili’. Uzeli bi aperitiv, pa hoćeš malo šunke, pa malo vina. Kakav Antonioni s njegovim tenisom bez loptice i reketa. Ovo je bila gozba! Ali, nam je lijepo bilo. Valjda zato što smo bili mladi.
Mladi i gladni.
-Mladi i gladni. Haha.
VicČovjek ste od vica, nekoliko knjiga viceva ste objavili. Pišete ih, sakupljate, objavljujete.– S vicevima je počelo zbog priredbi koje sam vodio. Pa te turneje, recimo jedne godine smo išli brodom od Pirana do Ulcinja. Trajalo je tri mjeseca. Sve pjevačice, pjevači. Ja sam se za te priredbe pripremao i skupljao sam viceve. Nakon puno godina nešto sam čistio i bilo mi ih je žao baciti. Skupio sam ih i napravio prvu knjigu viceva koja se zvala »Bradavica«. Počeo sam ih skupljati i tako sam napravio pet knjiga viceva, njih negdje oko 4500. Ali, vic treba znati napisati. Sasvim drukčije se vic priča i piše. Moraš paziti koja ti je zadnja riječ, kolika je dužina pitanja i odgovora. Mislim da je profesor Hergešić prvi rekao da je vic mala književna forma. Ajmo koji i ispričati, odnosno napisati.– Kad Nijemac ima ženu i ljubavnicu, on voli svoju ženu. Kad Francuz ima ženu i ljubavnicu, on voli svoju ljubavnicu. Kad Talijan ima ženu i ljubavnicu, on voli svoju mamu. A kad Hrvat ima ženu i ljubavnicu, on voli piti. |