Ulogu voditeljice središnjeg Dnevnika Hrvatske radiotelevizije već neko vrijeme obnaša Nika Marjanović Zulim. Voditeljica je desetljeće i pol duge karijere na nacionalnoj dalekovidnici radila u nekoliko formata informativnog programa, a odnedavna je dobila priliku okušati se i u onom najzahtjevnijem – Dnevniku u 19 sati.

U intervjuu za naš televizijski prilog Nika Marjanović Zulim otkriva ljepote i izazove rada u informativnom programu, što joj pomaže u ponašanju pred kamerama, njeguje li dijete u sebi te kako se opušta u slobodno vrijeme.

Ni više, ni manje

Početkom godine debitirali ste na mjestu voditeljice središnjeg Dnevnika HRT-a. Je li vam to najodgovornija uloga u dosadašnjoj televizijskoj karijeri? Zašto volite raditi na Dnevniku? Zašto vam je Dnevnik važan?

– Definitivno je riječ o mojoj najodgovornijoj ulozi. Ako gledamo statistiku za veljaču, rezultati gledanosti prema agenciji Ad Scanner otkrivaju da su pet najgledanijih emisija u tom mjesecu emisije HRT-a.

Među njima je, svakako, središnji Dnevnik. Imati takvo povjerenje gledatelja iznimna je čast, privilegij i odgovornost. Smatram da sam u format središnjeg Dnevnika ušla u pravo vrijeme s optimalnim brojem utakmica u nogama. Na HRT-u sam u 15 godina prošla sve formate (i) u svim informativnim emisijama.

Od petominutnih vijesti do središnjeg Dnevnika, koji nudi jednu drugu vrstu izazova u odnosu na, primjerice, Vijesti ili naš news-kanal Studio 4. Središnji Dnevnik traje dulje od sat vremena, ima mnogo nepredvidivih situacija, mnogo je rada na toj emisiji; od novinara, snimatelja, montažera, back-urednika, realizatora, režije, grafike…

Primjerice, samo za jednu prezentaciju uz virtualnu stvarnost u studiju može se potrošiti i nekoliko sati pripreme, dok u program ode svega četrdesetak sekundi. No, tako to i treba biti. Dnevnik je prije svega pregled dnevnih događaja iz zemlje i svijeta. Mi smo tu da to prenesemo. Ni više, ni manje.

Na televiziji vas gledamo dugo vremena. Od “Dobro jutro, Hrvatska” do inih informativnih emisija. Dogodi li vam se nakon toliko godina trema pred kamerama? Kako se s njom nosite?

– Treme kao takve nema. Prošla sam zaista mnogo izvanrednih, odnosno nepredvidivih situacija; i u studiju i u režiji. S druge strane, kada špica krene, naravno da se puls ubrza, no dubokim disanjem dobije se potrebna smirenost, to jest sigurnost u glasu i krene se s poslom.

Ništa bez pripreme

Koliko je u vašemu voditeljskom poslu važna priprema, a koliko improviziranje u programu uživo?

– Bez pripreme nema ništa. Logika stvari nalaže da ćete biti uvjerljiviji ako čitate ono što ste sami napisali, bila to, primjerice, najava ili prezentacija. Traži se autentičnost, a u njoj se oslikavaju rad, znanje i iskustvo. Mi novinari konstantno smo u temama, domaćim ili vanjsko-političkim.

Jednostavno moraš u velikoj mjeri vladati materijom kako bi je uvjerljivo prezentirao. Improvizacije su također stvar iskustva. Bitno je ostati smiren, riječ je o programu uživo i poteškoće su moguće, kao i izmjene u emitiranju. Na to treba gledati kao na sastavni dio posla. Rad u Studiju 4 bio mi je vrhunska škola za improvizaciju.

Studio 4 podrazumijevao je razgovore s desetak gostiju dnevno, svaki na svoju temu, sve do izvanrednih situacija poput potresa, rata i drugog. U oba je slučaja bitno imati komunikaciju punu povjerenja s kolegama u režiji i na terenu. To svakako imam i hvala im na tome.

Zašto volite svoj posao? Koja vam je najbolja, a koja najteža pojedinost rada u informativnom programu? Biste li nešto promijenili u profesionalnom putu?

– Nije riječ o poslu. Riječ je o pozivu, odnosno načinu života. Nema tu isključenja iz situacije u zemlji ili svijetu nakon što prođe 18 sati ili nakon što završi Treći dnevnik. Svakako, najbolji su trenuci kada emisija ili program završe, a ti znaš da si dao sve od sebe i da ste ti i tvoji kolege napravili izvrstan posao.

Ono što mi je najteže kod ovog posla jest tempo; radi se do kasno, smjenski, program uživo također diktira svoje, često sve stiže “naknap” – od izjava do priloga; provodiš sate sa slušalicama na ušima preslušavajući izjave, jedeš u letu, stresno, često se silazi u studio i režiju dok još ne znaš je li sve stiglo za emitiranje…

Godinama sam radila Treći dnevnik, što ispred, što iza kamere; to je podrazumijevalo rad svakog drugog vikenda do ponoći, u alternaciji svakog drugog petka do ponoći; a ako se netko od kolega razboli – uskačeš, naravno. Nisu bile rijetkosti da se spaja po nekoliko radnih vikenda zaredom… Teško je to uskladiti s obiteljskim obavezama i privatnim životom, no, opet kažem, to je poziv koji sami biramo.

Foto: HRT

Nesuđena balerina

Jeste li oduvijek htjeli raditi televizijski posao? Zašto ste se, i kako, počeli baviti njime? Koju profesiju biste odabrali da niste voditeljica i novinarka?

– Završila sam matematičku gimnaziju pa novinarstvo nije bio baš logičan slijed u obrazovanju. Istovremeno sam malo koketirala i s glumom i režijom pa sam se čak bila pripremala i za prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti, no novinarstvo je prevladalo. Da nisam završila u novinarstvu, svakako bih voljela biti u kazališnoj ili filmskoj umjetnosti.

U mladosti ste se bavili plesom? Koliko boravak na pozornici pomaže dobrom snalaženju pred kamerama? Njegujete li i danas na bilo koji način svoju umjetničku crtu?

– Najprije sam plesala klasični, a potom i moderni balet. Bilo je to sve dok nisam narasla na 184 centimetra pa se ispostavilo da za mene nema baš neke široke perspektive u tom svijetu. Svaki boravak na pozornici, kao i javni nastup, bez sumnje pomaže u ovom poslu. Danas ne plešem nigdje, u povremenom sam kontaktu s kolegicama od kojih je danas jedna od njih prvakinja baleta. I dan-danas, svaki put kada vidim i čujem najdraži mi “Pas de deux” iz “Orašara”, nestajem u vremenu i prostoru. Kombinacija sjete i beskonačne ljubavi prema toj umjetnosti.

Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?

– Naučila sam da se ustrajnost isplati, da na svakoj profesionalnoj stepenici treba proći sve segmente posla – od boravka u redakciji, montaži, režiji, studiju… Naučila sam da se sigurnost u sebe stječe radom.

Vrijedni savjeti

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

– Radna okolina, što ljudi, što iskustvo, uvijek nas dodatno formiraju. Savjete treba primati na znanje, a na tragu nekih i postupiti. Uvijek slušam struku i kolege do čijeg mi je mišljenja stalo. “Piši najave na vrijeme!”, prilično je banalan, ali jako vrijedan savjet. Ludilo radnog dana u sektoru informativnog programa ne ostavlja baš puno prostora za opuštanje.

Pokraj ozbiljnih izraza lica, prisutnih u informativnom programu, njegujete li dijete u sebi? Na koji način? Što radite s velikim entuzijazmom? Što Nika želi biti kad odraste?

– Za razliku od neke mirnoće kojom, često mi kažu, zračim u studiju, privatno sam hiperaktivna i u stotoj brzini; štoviše, to nastaje čim izađem iz studija. Dijete nikad nisam prestala biti, to znaju svi koji me poznaju odmalena. S tim istim ljudima, svojim najdražim prijateljima, imam veliku sreću dijeliti život i u ovom trenutku.

I za kraj, kada ne proizvodite televizijski program, uz koji se TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

– Pečem kolače, (presporo) čitam knjige, volontiram, a prije svega toga – uživam s 11-godišnjim sinom u svakom slobodnom trenutku.