Nedavno je u riječkoj Ulici Erazma Barčića osvanuo novi mural, The Elephant, hommage simbolu riječke industrije čokolade i tvornici Slon. Autor ovoga murala je Vladimir Tomić, Riječanin s diplomom Akademije primijenjenih umjetnosti koji se grafitima i street artom aktivno bavi od 1998. godine pod pseudonimom Mosk, a koji je sudjelovao na brojnim grafiti i street art festivalima u Europi te je autor i suorganizator festivala Rijeka murala.

Grafitima i street artom aktivno se bavi od 1998. godine pod pseudonimom Mosk. Sudjelovao je na brojnim graffiti i street art festivalima u Europi, te na nekoliko grupnih izložbi i rezidencija, a ove je godine imao samostalnu izložbu serije radova »Helioglifi«. Autor je i suorganizator festivala Rijeka murala. Radovi su mu objavljivani u brojnim svjetskim i domaćim publikacijama i časopisima posvećenima urbanoj i grafiti umjetnosti, od 2020. godine član je HDLU-a.

Što za vas kao Riječanina znače Slonove čokolade i kako su one postale glavni motiv novog murala?

– Kada su mi pristupili iz kolektiva Graffiti na Gradele i Iskona s idejom da žele pokloniti mural gradu, prve stvari koje su mi padale na pamet bile su i očite i već često korištene, no tražio sam nešto drukčije, a opet vezano uz Rijeku. Slon je bio dovoljno neobičan, a pomalo i začudan da se nađe uopće u gradu, što mi je otvaralo dosta mogućnosti kojima se mogu poigrati. Kroz nekoliko dana isprobavao sam različite varijante, a slon od papira, odnosno origami slon, nadovezao se na Harteru, dok se za smještanje motiva u kontekst Rijeke nametnuo Molo longo kao velik i otvoren prostor.

Kuda me vodi ruka

Kakav biste rekli da je utjecaj na vas kao umjetnika imala ili još uvijek ima riječka industrija i današnja industrijska baština?

– Sigurno ima utjecaja. Ne znam koliko sam svjestan toga, ali svaki dan sam u gradu i to su stvari koji su prisutne. Inače pristupam svemu što radim intuitivno, tako da se zapravo prepustim i samo krenem crtati ili slikati kuda me vodi ruka, bez donošenja odluka ili razmišljanja. Ako uhvatim neku nit, onda se povučem za njom.

Snimila: Ana Krizanec

S Graffiti na Gradele, inicijatorima najnovijeg riječkog murala, surađujete već neko vrijeme. O kakvoj se organizaciji radi i što pružaju grafiti umjetnicima i muralistima?

– Započelo je kao mali festival u Bolu na Braču koji je pokrenuo Marko Boko, a svake godine malo po malo raste i privlači sve više umjetnika, ali i publike, s obzirom na to da organiziraju i koncerte. Interes je sve veći, pa se festival širi s lokacije napuštene tzv. Bijele kuće gdje je sve započelo, a umjetnici dolaze iz regije i drugih država Europe. Imao sam sreće nekoliko puta sudjelovati, festival se održava u velikom hladu ispod smreka, s plažom u blizini, te svatko od umjetnika može birati svoj tempo rada sve dok je mural završen do kraja festivala. Očito je specifičnost Hrvatske da je puno resursa ostalo neiskorišteno i zaboravljeno, a na ovaj ih se način barem nakratko može oživiti.

Koliko ovakav festival vama znači kao, između ostalog, grafiti umjetniku u kontekstu povezivanja s drugim umjetnicima?

– Svakom je autoru inspirativno putovati, komunicirati i surađivati s drugim kolegama, a grafiti su specifični po tome što ne moraš poznavati nekoga u nekom gradu u koji ideš, ali lako će se naći kontakt putem jednog, drugog ili trećeg kolege. Ako poželim otputovati u Kuala Lumpur, Berlin ili Madrid, lako ću naći druge umjetnike i s njima stvoriti koprodukciju na licu mjesta. Ono što mi je zanimljivo kod grafita naspram drugih umjetnosti je što nema barijera i suradnja je uvijek otvorena i dostupna, a festivali postaju mjesto susreta umjetnika.

Ili ganjaš, ili bježiš

Grafite radite još od 1998. godine – što vas je njima privuklo i kako ste se time počeli baviti?

– Sjećam se još kada sam pješačio do svoje osnovne škole brzom cestom od Zameta do Krnjeva, već su tada tamo postojale nekakve prve verzije grafita u Rijeci za koje nisam znao što predstavljaju i što je, i je li išta, trebalo pisati. Privlačili su me jer nisu bili nešto što sam običavao vidjeti, a kasnije sam u srednjoj školi našao istomišljenike koji se time bave čak u svome razredu. Odmah je lakše išla razmjena ideja, poticaj i korigiranje te nadogradnja. Samim time se stvarala nekakva scena, a kasnije, kada sam se time počeo malo intenzivnije baviti, sviđala mi se brzina i neposrednost izvođenja, kao i lokacije gdje se mogu izvoditi, a kojima se nekada treba i prilagoditi. No, to su stvari koje sam počeo razumijevati s vremenom – kao klincu mi je bilo super samo odvajati novce od marende i svakih par mjeseci probati nešto napraviti i držati fige da će ispasti približno kao na skici, što je bilo rijetko.

Sjećate li se svojih prvih grafita?

– Naravno. Krenulo je od crtanja nekih oblika po koricama udžbenika ili bilježnice, isprva nisam ni znao da na grafitu nešto treba pisati i tek sam kasnije, kada sam se upoznao s drugim i iskusnijim kolegama u školi, shvatio da se slova pišu po nekim pravilima koja ja uopće nisam razumio. Bili smo ograničeni izvorima informacija jer su postojala dva ili tri časopisa, među njima ZGB Kaos. Tih 200 do 300 fotki kojima smo raspolagali bile su jedine informacije i točke reference, a kad sam dobio pristup internetu, uspio sam locirati dvije, tri stranice s galerijama grafita putem kojih sam pokušavao odgonetnuti što bih trebao raditi i za čime ići. Na početku bavljenja bilo čime kreće se od kopiranja, a ono je korisno jer pomaže razumjeti ono što se radi, a kada se materija razumije, onda se može i mijenjati. Scena se polako širila u Rijeci i Hrvatskoj. Svi mi koji smo se u isto vrijeme počeli baviti grafitima dobili smo tamo ohrabrenje i podršku, naravno, i kritiku iz prve ruke, a time je raslo i shvaćanje grafita. Kada shvatiš bit, kreneš je ili ganjati ili namjerno bježati od nje.

Snimila: Ana Krizanec

Nakon Škole primijenjenih umjetnosti u Rijeci završili ste Akademiju primijenjenih umjetnosti, smjer kiparstva. Što vas je privuklo kiparstvu i kako se dogodio prijelaz na bavljenje likovnim umjetnostima?

– Kada sam birao smjer, najviše me privlačila grafika jer sam kroz srednju i početak faksa najviše volio crtanje, što je osnova svega, a grafika je bila najuže povezana s crtanjem, barem iz tadašnje perspektive, no tada jednostavno nisam imao kapaciteta pratiti disciplinu koju grafika zahtijeva. Slikarstvo mi je bilo zanimljivo, ali tadašnji profesor Žarko Violić je na kiparstvu davao slobodu da se izrazimo kako želimo i zapravo mi je to bilo dovoljno da se opredijelim za kiparstvo. Međugodina se dogodila, a kada sam se vratio na redovna predavanja, došao je drugi profesor s drugim principom. Dok još nisam diplomirao, imao sam sreću zaposliti se kao slikar u »Zajcu« i tada sam shvatio da me odbija rad u materijalu te da želim slikati. Veliki prospekti na kojima smo radili pomogli su mi da savladam velike plohe, tako da sada prelijevam međusobno tehnike, navike i iskustva.

Pojam slobode

Spomenuli ste slobodu kao ključan faktor u donošenju odluke o studiju – kako biste opisali odnos slobode i umjetnosti kada govorimo o umjetničkom izričaju?

– Jednom sam čuo super definiciju slobode, a to je da je sloboda nemati potrebu za izborom, što je rezoniralo sa mnom. No, kada sam upisivao faks, nisam znao što je to sloboda, a često niti što raditi s njom. Sloboda je individualna – u jednom trenutku mi je postalo lakše kada bih počeo crtati bez ideje i prepustio sam sve intuiciji, samo crtao i čekao da se nešto odvije. Korak po korak, dogodila se prva serija crteža, a iz toga su proizašli načini postavljanja motiva i zasićenje od imanja kontrole nad crtežom.

Po završetku tog ciklusa otvorila se potreba za odmakom i želja da počnem raditi na većim formatima, rasterećen od kontroliranja procesa. Tako je kroz dvije godine nastala serija Helioglifi, u kojemu sam najviše promatrač onog što se događa jednom kad se lavirani akril počne sušiti.

Helioglifi, odnosno Zapisi Sunca, ove su godine bili u dvije galerije, u Zagrebu i Lovranu, a riječ je o radovima u velikim formatima koji su nastali vašim potpunim prepuštanjem procesu rada. Kako ste se oslobodili očekivanja?

– Kod murala, potrebno je biti dosta precizan, a slobodan u pripremi ideje. Jednom kada je ideja spremna, moram biti siguran u to kako je proizvesti, odnosno uvećati. Rad na Helioglifima bio je kao improvizacija u kojoj ne znam što će se dogoditi pa samo čekam, gledam, a nigdje mi se ne žuri. Nastajali su intuitivnim zapisivanjem fiktivnog alfabeta. Automatizmom sam ispisivao oblike, fiktivno pismo, dok mi se u jednom trenutku nisu učinili zanimljivim i mogućim kompozicijama. Tada sam krenuo eksperimentirati s različitim materijalima poput gipsa, mrvio sam ugljen, zasipao ih kurkumom…

Istraživanje je igra u kojoj si rasterećen idejom kako nešto mora izgledati, radiš dok ne primijetiš da je nešto zanimljivo i ako si prisutan to možeš prepoznati. U takvom pristupu tehnika se vremenom ispostavila kao vrlo jednostavna, zalijevam platna, nekada i više njih odjednom. Kako idem dalje, tako se i kombinacija osnovnih oblika i elemenata, kružnice, trokuta, kvadrata i pravokutnika, sve više utapa u slojevima boja. U procesu, zapravo ne bih ni znao što će me, nakon što zalijem, zasitim platno, drugi dan dočekati. Rasterećen ideje kakav završeni rad mora biti. Veseli me taj odmak, s jedne strane imam kontrolu nad nečim što radim, no opet kada dođem pred zid, primjerice gdje će biti mural, opet se događaju stvari koje se ne mogu predvidjeti, a što uvijek unese svježinu u rad. U tome je ljepota života, ništa se ne može predvidjeti.

Ove godine bili ste i u New Yorku gdje ste radili grafite s brojim drugim umjetnicima. Kako je došlo do ovog putovanja i kako vas se dojmio New York?

– Slaven Kosanović Lunar, frend i kolega iz Zagreba, potaknuo je inicijativu prošle godine, pozvao je preko sto ljudi na putovanje, a naposljetku nas je iz Hrvatske išlo sedamnaestero, od kojih se nas deset bavi grafitima. Javili smo se svojim kontaktima koje održavamo putem društvenih mreža i imali sreće da su se svi javili s pozitivnim odgovorima. Iako smo ranije od nekoliko kolega iz Hrvatske čuli da će nam biti teško naći slobodne zidove, nije nam ih falilo, dapače, morali smo čak i odbijati dio toga jer smo htjeli doživjeti grad, onako, turistički. Grafite smo radili u Brooklynu, Jerseyu i Queensu na više zidova. Družili smo se i s Mirkom Ilićem, poznatim hrvatskim dizajnerom koji nas je ugostio u svom studiju i Danijelom Božanić, jednom od inicijatora neformalne skupine Rijeka Underground, a koja se nedavno preselila u New York. Upoznali smo i puno lokalnih autora i crtača, stvorili mnoga prijateljstva koja će se sigurno nastaviti unatoč udaljenosti.

Njujorški zidovi

Kakve ste grafite radili i na kojim, odnosno kakvim objektima?

– Zidove smo dogovorili unaprijed, a crtali klasična grafiti slova i stilove koji se relativno brzo izvode, za nekoliko sati. Crtali smo na zidovima koji su lokalni »halls of fame«, što znači da je na njima legalno crtanje. Svakako se nismo htjeli kockati i raditi bilo što ilegalno, na isti način funkcioniramo i ovdje – nikada mi nije bilo do toga da se moram skrivati zbog nečega što volim raditi. Imali smo čak i priliku oslikati zid grafiti shopa u Brooklynu gdje nam je pristupio vlasnik pogona proizvodnje sapuna iz Queensa ponudivši nam da oslikamo stometarski zid, što je naposljetku napravilo nas desetero iz Hrvatske zajedno s pet lokalnih umjetnika.

Što ste nakon upoznavanja tih lokalnih umjetnika mogli zaključiti o stanju i percepciji street arta u SAD-u?

– Bilo je zanimljivo vidjeti jumbo plakate u povodu proslave pedeset godina hip-hopa u New Yorku. To je jedna od njihovih autentičnih kultura, a iako su grafiti isprva bili brisani s vlakova i zabranjivani, sada je velik dio grada njima ispunjen. Vlasnik jednog od zidova na kojem smo crtali ispričao je kako škola njegovog sina organizira grafiti izlete, tako da je njima to svakodnevica, dio identiteta.

Grafiti su i kod nas od marginalizirane prakse postali relativno cijenjeni, a street art se općenito danas često traži, posebice murali. Što mislite o tome da grafiti kao umjetnost uopće i mogu biti zabranjeni?

– Uvijek treba gledati na način na koji se svatko prema tome postavlja. Ima onih koji odlučuju baviti se ilegalnim aspektom i crtati na nedozvoljenim mjestima s rizikom da će biti uhvaćeni. Kada ne postoji dozvola za površinu, zakon to tretira kao uništavanje tuđe imovine i oni koji crtaju bez adekvatnog dokumenta vjerojatno su toga svjesni, iako se sav adrenalin i uzbuđenje kriju upravo u tome. Takav pristup me nije nikad privlačio, uzbuđenje sam tražio kreirajući. A ovo što se događa s muralima počelo je organski s godinama rasti, grafiti su se »opustili« i dopustili si utjecaje dizajna, slikarstva i plakata. Počelo se razmišljati na drukčiji način o korištenju javnih površina i sada to sve dobiva jedan ozbiljniji pristup i dojam.

Murali tako danas znaju služiti i za prenošenje raznih poruka, a prije dvije godine sudjelovali ste u inicijativi Graffita na Gradele koja je u četiri hrvatska grada radila murale koji upozoravaju na klimatske promjene i zaštitu prirode te ste jedan takav mural oslikali u Rijeci. Što mislite o angažiranoj umjetnosti, konkretno vezanoj uz klimatske promjene?

– Iako tim muralima »ne odmažemo«, svakako kao društvo ne idemo baš ukorak s prirodom, ostavili smo svoj trag te se čini da neće biti bolje dok god nastavimo takvim tempom. No, vjerujem u samoobnavljajuću moć prirode. Dovoljno je da jedan dio ceste bude zatvoren nekoliko mjeseci i na njemu već kroz beton počinje rasti vegetacija. Ipak, dio je ljudske prirode da želimo spašavati.

Za kraj, na čemu trenutno radite, a s obzirom na to da svoje radove i prodajete, kakva je potražnja za umjetnošću ovih dana?

– Početkom rujna u Zagrebu imam izložbu Helioglifa na kojoj će biti novi radovi, a tijekom ljeta radit ću još jedan mural u Rijeci. Nov sam u izlagačkom svijetu tako da se još uvijek ne snalazim i puno učim. Korak po korak, tek pokušavam vidjeti kako svijet izlaganja, ali i prodaje, funkcionira i kako se sam snalazim u novom okruženju. To održava cijeli proces svježim. Shvaćam da sam stalno na nekom novom početku, s novim preprekama i izazovima.

Povezanost glazbe i likovnosti

Jedan period vašeg umjetničkog stvaralaštva kreirali ste svojevrsne vizualne projekcije glazbe koju slušate, a koje karakterizira zamišljanje drugačijeg svijeta i pejzaža. S obzirom na to da ste svojevremeno djelovali i u bendu Moskva i bavili se glazbom, kako vidite povezanost glazbe i likovne umjetnosti?

– Volim slušati klasični rock, prog, psihodelični rock, a iako su grafiti bili vezani uz hip hop nisam nikada sam osjetio tu poveznicu, osim periferno. Na kraju krajeva, pioniri hip hopa su rado semplirali dionice, između ostalih, i bendova gore navedenih žanrova. Postepeno sam počeo uvoditi elemente psihodeličnog i prog rocka u svoje radove, odmicati se od slova u klasičnom smislu i prebacivati ih u pejzaže. Bila je to nekakva početna tranzicija prema crtežima. Dok crtam, često sam slušao muziku, sada češće slušam o glazbi, ili ništa. Kada govorimo o povezanosti glazbe i likovne umjetnosti, omot albuma nekada je bio dio osnovnog statement benda ili autora, a imao sam priliku radio omot za Turiste, a nedavno i za Freak Folk of Mangrovia. Čak su me zvali da im odsviram i solo na albumu, što mi je svakako bio gušt.