U povodu 30. obljetnice Domovinskog rata Hrvatska televizija emitira brojne dokumentarne filmove vezane uz pojedine datume i događaje tijekom čitave jeseni i početka zime. Uz dokumentarni serijal »Kako je obranjena Hrvatska« koji se emitira na Prvom programu, brojni filmovi emitiraju se na Trećem programu, kao i serijal »Heroji Vukovara«, dok se na Četvrtom programu prikazuje dokumentarni serijal »Trenutak za sjećanje« u formi bez komentara.

Poseban program

Poseban tjedan posvećen je obljetnici okupacije Vukovara. Početkom sljedećeg tjedna kreće se s izvještajima Siniše Glavaševića koji će biti emitirani prije Dnevnika, gledat ćemo dokumentarce »Žuti mravi«, »Hakeri rata«, »Dobri duhovi Vukovara«, »Dvije, tri riječi iz Vukovara«, a na sam 18. studenoga i obljetnicu okupacije grada dva dokumentarna filma, »Slike rata – Zoran Filipović« i »Glavu dole, ruke na leđa«. O svemu tome pričamo s rukovoditeljem dokumentarne produkcije HTV-a Vladimirom Brnardićem, jer čini se kako je baš redakcija dokumentarnog programa najviše povukla i dala ponajveći programski obol ovoj obljetnici.

– To se i očekuje od dokumentarnog programa. Trideseta obljetnica je uistinu prilika da se neke stvari poslože, obnove, da ih se prisjetimo, prilika da se neke teme i filmovi ponovo prikažu, a neke teme otvore i od njih napravi priča. Imat ćemo dosta repriza dokumentarnih filmova koji su rađeni proteklih godina i kojih ima puno, a opet ih je i malo. Novih priča uvijek ima, neke teme nisu još ni dotaknute, a možda je za neke priče bila i posljednja prilika da ih se za 30 godina napravi jer neki akteri više nisu živi ili se svega i ne sjećaju. Mislim da smo složili dobar program, čitav tjedan je posvećen obljetnici, svaki dan ide jedan dokumentarni film na Prvom, plus repriza starih dokumentarnih filmova na Trećem programu, kaže Brnardić.

Neispričane priče

Tu su i dokumentarci koji na svjež, drukčiji način obrađuju neke teme, poput »Hakera rata«, napravljene tako da to i mlada generacija razumije.

– U tom se filmu pojavljuje i jedan tinejdžer i objašnjava se današnjoj djeci štošta za što i ne znaju da je postojalo, recimo što je bio Commodore 64 i koliko je trajao prijenos nekog podataka, odnosno zašto je nešto što danas traje sekundu, nekada trajalo danima. Imamo i temu o umjetnicima u Domovinskom ratu, kao što su Sven Lasta, Miro Međimorec, Veljko Barbieri. To je Branka Kamenski obradila na lijep način, kako ona to i inače radi.

Imamo u našoj produkciji i priču o Ovčari, tom tragičnom događaju gdje je svaka sudbina praktički jedna priča od koje se može napraviti film. Ima neispričanih priča, a ima i onih koje bi trebalo ponovo ispričati, dodaje.

Trideset godina je prošlo, je li to puno ili malo da se temi stradanja Vukovara priđe na jedan, neću reći pravi, ali drukčiji način?

– Puno i malo. Možda je premali odmak za neke stvari, neki ljudi se još uvijek neće i ne žele otvoriti, a neki su to učinili tek sada, poput Željka Baltića sa Žirja koji je predao Hrvatskoj topove koji su spasili Šibenik. On 30 godina nije htio govoriti o tome, sve do ove godine, tako da smo taj dio priče dokumentaristički ispričali. Vrijeme je da se temama priđe i na drugi način, ne samo s pozicije žrtve. Recimo, tu je film »Dobri duhovi Vukovara« koji će biti prikazan i koji govori o Vukovaru danas, o ljudima koji su se vratili u Vukovar i koji unatoč svojim traumama i onom što su proživjeli pokušavaju normalno živjeti.

Tu su i mladi koji također nose traume svojih roditelja i svog djetinjstva, ljudi kojima iz tog doba života nije ostalo ništa, ali su se vratili. Vukovar je lijep grad i mislim da se unatoč ratu i svemu, u njemu može nastaviti živjeti dobro i kvalitetno.

Foto: DAVOR VIŠNJIĆ/PIXSELL

Neobrađene teme

Može li dokumentaristika pomoći da to bude grad u koji će se htjeti doći živjeti?

– Mislim da može. Mislim da je bilo i ima dobrih priča o tome kako ima ljudi koji žele sve to ostaviti iza sebe, svega se sjećati na jedan zdrav način, ne zaboraviti, ali ne tako da to bude uteg, nego poticaj da budemo bolji, da ljepše živimo, da priče iz prošlosti na neki način budu pouka i da nam je povijest učiteljica života. Da prihvatimo to na način koji nam može pomoći, a ne da nas stalno zarobljava i vraća natrag.

Što biste vi kao urednik dokumentarnog programa na HRT-u i kao povjesničar po struci voljeli da se ekranizira od teme iz Domovinskog rata?

– Nemamo sve gardijske brigade obrađene, nemamo film o vojnoj policiji, o nekim velikim operacijama kao što su Maestral i Južni potez koje su uistinu bile vrhunac djelovanja Hrvatske vojske. Nemamo obrađeno hrvatsko zrakoplovstvo, filmove koji bi trebali na temeljni način obraditi teme poput zrakoplovstva, da ljudi vide kako se ono stvaralo. Takve teme priželjkujem, plus neke intimne priče, poput one koju smo obradili o Miodragu Demi, priču koja je zapravo priča o ljubavi njegove supruge, ljubavi koja je njega spasila.

Premijerni filmovi

U tjednu u kojem se sjećamo okupacije Vukovara, HRT mahom prikazuje premijerne filmove…

– Gotovo svi su premijerni, svi koji idu navečer u »prime time« terminu su premijerni.

Kada se počeo promišljati taj obljetnički tjedan?

– Prošle godine na obljetnicu okupacije Vukovara glavni urednik programa Bruno Kovačević rekao je da ćemo ove godine imati tjedan dana posvećen samo Vukovaru. Kreirali smo i javni poziv prema neovisnim proizvođačima u kojem je posebna tema bila Domovinski rat. Tu smo dobili puno zanimljivih prijedloga i naručili dosta materijala, ne samo o Vukovaru, već primjerice i o Dubrovniku, oslobađanju zapadne Slavonije.

Meni je zadatak bio pregledati arhivu i vidjeti koje sve filmove imamo, a kako sam dugo radio u TV kalendaru, popisao sam sve obljetnice i gledao uz koji datum imamo koji film. Problem je jedino sa starim filmovima zbog glazbe i autorskih prava. Naime, filmovi rađeni 90-ih godina nisu trebali prijavljivati glazbu, a ako su je i prijavljivali, to nije bilo na ovaj način kako se to radi danas. Iako bismo i htjeli reprizirati neke filmove, ne možemo jer je u njima korištena glazba na koju danas ne bismo imali prava.

Serijal »Heroji Vukovara« prikazuje se na Trećem programu

Nema igranih filmova

Dokumentaristi su, dakle, u ovih 30 godina ipak uredno obrađivali teme iz Domovinskog rata, pa i Vukovara, dok igrani film tu stoji nemjerljivo lošije. Zašto je tome tako?

– Kada sam prije pet godina postao urednik Dokumentarnog programa, bila je 25. godišnjica Domovinskog rata. Tada sam shvatio da mnogo filmova zapravo nemamo, recimo o Borovu Selu, krvavom Uskrsu. Shvatio sam da nema filmova o Pakracu, Karlovcu, Novskoj, Bjelovaru, Daruvaru, mjestima koja su u Domovinskom ratu imala svoju ulogu. Stoga smo napravili serijal »Kako je obranjena Hrvatska«, 12 epizoda u kojima smo se na neki način dotaknuli svih tih krajeva i dokumentaristički ih obradili.

O Vukovaru stvarno ima dosta filmova, a zašto nisu rađeni igrani filmovi, to je već pitanje za kolege iz dramskog programa. Bojim se da nema interesa, da u naših redatelja postoji želja da budu kontroverzni i da rade filmove rubnije tematike u kojima su branitelji negativci i PTSP-ovci, a nemamo nikakav herojski film koji na neki način veliča Domovinski rat, osim »Broj 55« Kristijana Milića. A materijala ima, ima holivudskih priča i sudbina da se čovjek smrzne.

Sve spomenute teme i filmovi spadaju u ono što javni servis i mora raditi. Ima li, međutim, tu mjesta i za neke druge teme, pravce, filmove?

– HRT je javni servis i jedini koji to radi i koji će to raditi, ali naravno da Domovinski rat ne može i ne smije biti središte svega. Trideset godina Domovinskog rata je dakako središte svega ove godine, tu smo dali svoj obol, ali želja je i da se otvore druge teme, suvremene teme, teme koje muče današnje ljude, teme iz života, poput primjerice one o volonterima, o influencerima, ili da se obradi utjecaj korone na naše živote, recimo, pričom o maski…

Tražimo puno

Zvuči poput otvorenog poziva autorima.

– Naši autori predlažu razne teme, samo nas uvijek malo ograničavaju kapaciteti, broj kamera koje imamo. Ali, zato postoji vanjska produkcija koja je vrlo potentna, stvarno grize i daje vrlo dobre teme koje obrađuje na dobar način.

Lijepo je čuti da je netko zadovoljan odnosom javnog servisa i vanjske produkcije.

– Mi se s naše strane trudimo da smo maksimalno korektni što se tiče zadanog zakonskog minimuma, ali i tražimo puno. Tražimo da to bude i s druge strane korektno, da je dobro napravljeno. Ni Ministarstvo branitelja, ni HAVC, nikada ne daju sto posto sredstava, a HRT daje sto posto novca za svoje projekte. Sve što autori zamisle i žele, ako to dobro argumentiraju, dobro naprave troškovnik i dobro prezentiraju, dobiju dovoljno sredstava da to mogu i napraviti.