U velikoj dvorani Vanna će izvesti brojne hitove iz svog bogatog repertoara, od onih novijeg datuma, pa do onih bezvremenskih hitova još iz 90-ih poput onog “Tek je 12 sati” koji rado pjevuše i mlađe generacije. Tim povodom razgovarali smo s glazbenom divom koja i danas svojim pjevačkim umjećem podjednako oduševljava stariju generaciju, ali osvaja i novu. Njezine vokalne izvedbe jednostavno su bezvremene, a visoka obljetnica dovoljan razlog za veliko slavlje i veliki koncert.

Mi smo na steroidima

Slavite visoku obljetnicu i to baš na najboljem mogućem mjestu, velikim koncertom u zagrebačkoj Areni. Jeste li uzbuđeni?

– Da, ali zapravo želim napraviti velik i raskošan show s pjesmama koje skupljam već dugo vremena tijekom karijere. Pritom mislim na pjesme koje ljudi vole, a nekako se poklopilo da po nekim izračunima i imam toliko godina na sceni iza sebe. Nisu mi godine ni obljetnice povod, ja slavim sadašnjost i mogućnost da sviramo i pjevamo ljudima ono što vole i znaju, slavim svoje nove pjesme u aktualnom vremenu, ali i one koje su obilježile neke prošle godine. Da nisam u protekle dvije, tri godine napravila pjesme koje su ljudi zavoljeli (prvenstveno mislim na pjesme “Loš trenutak” i “Puna memorija”), vjerojatno se ne bih odlučila na koncert u zagrebačkoj Areni. Jednostavno nisam nostalgičarka i ne zagovaram život na staroj slavi, odnosno, meni to ne odgovara. Upravih je zbog te zadnje dvije, tri godine u meni sazrjela ideja da publici mogu ponuditi odličan koncert. Razmišljala sam o tome nakon svakog uspješnog koncerta u zadnje vrijeme, a bilo ih je unatoč pandemiji dosta. Moj bend i ja smo svugdje naišli na sjajne reakcije publike i zato sam se odlučila na Arenu.

Imate li već sada jasnu predodžbu koncerta ili je još puno posla pred vama? Čega se zapravo sve prisjećate uoči tog događaja, na što će te staviti naglasak?

– Da, imam sasvim jasnu predodžbu koncerta, a najvažnije je da imam sjajne glazbenike s kojima ću je i realizirati. Na pozornici će sa mnom biti isti ljudi koji sa mnom dijele pozornicu u zadnje vrijeme, isti ljudi koji sviraju instrumente na studijskim snimkama mojih pjesama, dodatni vokali koji su se već napjevali mojih pjesama i vjerujem da ćemo biti na razini trenutka. Produkcija će nam dopustiti da se malo razmašemo i s brojem glazbenika, i sa svjetlosnim i videododatcima tako da će to biti nešto što će činiti razliku. Primjerice, ne mogu inače na svaki svoj koncert dovoditi i gudačku sekciju, ali tamo hoću. Kako je u mojim pjesmama taj zvuk živih gudača nezaobilazan, bit će tamo. Naravno, u pjesmama na koje se pleše – plesat će se! Ako je netko od vaših čitatelja možda bio na mom ljetnom koncertu na Tvrđavi svetog Mihovila u Šibeniku, otprilike zna o čemu pričam. Uglavnom, mi – na steroidima, da se našalim malo.

U najboljoj sam formi

Krenuli ste kao tinejđerica, bilo vam je 17. godina kad ste osvojili žiri na Prvom pljesku, nastavili s grupom Boa, zatim je došao E.T., skupe produkcije, utrka za slavom, a danas predstavljate ikonu glazbene scene i trajno se nosite s laskavom titulom najboljeg hrvatskog vokala…

– Puno ste toga pobrojali, ali najskuplja produkcija mi tek predstoji – ona u Areni. K tome, moram vas ispraviti – nisam, a i nismo, nikad trčali za slavom, naprotiv. Mi u bendu E.T. smo možda upravo zato i kliknuli jer nikad nije bilo govora o tome da želimo biti slavni. Mi smo samo dijelili zajedničku strast prema sličnoj glazbi i zajedničku želju da predstavimo te naše pjesme u koje smo vjerovali i koje smo sami stvarali na najbolji mogući način. Nas je popularnost tih naših pjesama vrlo brzo zatekla, čak bih rekla i nespremne, ali se nikad nismo bavili slavom, već glazbom. Slavan se može postati na mnogo načina, neki su čak i ponižavajući; tako je oduvijek bilo i bit će. Malo je teže napraviti opus pjesama koje ljudi vole. Mislim da me ljudi nikad nisu stavljali u kategoriju “slavna ni zbog čega”. Naravno, moje su se pjesme nekad probijale teže, nekad lakše, nekad ostale u sjeni, ali ovo je igra na duge staze i ako vjeruješ da znaš i možeš, možda i potraješ.

Već ste dugo solistica. Osjećate li se tako kreativnije, potpunije kao umjetnica?

– Trenutačno sam u najboljoj mogućoj formi – sama si pišem pjesme koje ljudi prihvaćaju, surađujem s producentom i aranžerom kojeg cijenim podjednako kao osobu i kao profesionalca – to je Goran Kovačić koji je sa mnom i na koncertima, a i inače je kao klinac volio E.T. tako da je “sa mnom” već dugo vremena. Imam sreću da mi pjevačka forma nikad nije oscilirala, tako da me podjednako vesele i koncerti i stvaranje novih pjesama. Naravno, da se ne bismo krivo razumjeli – obožavala sam naš timski rad u bendu E.T. i osjećala sam se odlično kao dio tima. Usprkos čestim neuglasicama i nekoordinaciji – bili smo vrlo kreativni! Voljela sam pjevati i pjesme drugih autora koje i danas cijenim i poštujem, a nekima se i divim, i sve te pjesme rado pjevam na koncertima.

Publika bira

Prošlog ste tjedna objavili i svoju novu autorsku pjesmu “Pjesma o tebi” za koju potpisujete glazbu i tekst. Dosad imate već više od dvjesto tisuća pregleda. Možete li “nanjušiti” hit?

– Za nju smo osmislii vrlo osobni lyric video. Imam sreće pa se ljudima uglavnom sviđa i to mi je najbitnije od svega – da ne budem razočaranje ili podbačaj jer se trudim oko svake pjesme jednako. Malo tko može tvrditi da zna nanjušiti hit iako mnogi tako misle. Meni je možda lakše nanjušiti tuđi hit nego svoj, ipak je subjektivnost neizbježna.

Negdje sam pročitala kako ste svojoj djeci rekli da vi nikad ne potpisujete trash i da vas se nikada neće morati sramiti. Što zapravo mislite, ima li u Hrvatskoj dovoljno publike za trash i za glazbu koju vi stvarate?

– Svakom je roditelju bitno da svojoj djeci šalje neku pozitivnu poruku i da bude pozitivan primjer. Tu mislim da je idealno da vaše dijete gleda svaki dan roditelja koji radi posao koji voli, koji ga ispunjava i kojem strastveno i moralno pristupa, bez žaljenja i srama. To je idealno, ali nije baš uobičajeno, nažalost. Ja imam tu sreću i znam da to moja djeca vide. Isto tako vide i sve one moje trenutke sumnje, borbe, strepnje, pada samopouzdanja koji su neminovni kada dajete sebe na procjenu drugima. Da pjevam pjesme koje ne volim i koje mi se ne sviđaju – to nikad nije ni bila opcija. Ja volim glazbu koju izvodim. Publika bira, nekad vas, nekad nekog drugog.

Ima pomaka

Što vidite kao pomak na glazbenoj stranici novih generacija? Čini se da nema ništa novog, svi slušaju samo stare hitove? Na koncu, i vaš hit “Tek je 12 sati” još je uvijek omiljena izvedba na vašim koncertima…

– Naravno da ima pomaka i naravno da ima glazbenika koji sa sobom donose mnogo toga novoga i dobroga i naravno da imaju svoje poklonike, bilo bi neprirodno da toga nema. Je li taj domet baš masovan ili ne, dalo bi se raspravljati. Možda i ne živimo više u vremenima masovnog dometa neke pjesme ili izvođača, a možda im samo treba više vremena. To da vršnjaci moje djece vole pjesme poput “Tek je 12 sati” moja je, odnosno naša, sreća i uživam u tome što su te pjesme postale evergreen.

Jedna vaša izjava, mislim, zauvijek vas je “stajala glave”. Naime, rekli ste kako ste dok ste nasupali s Ilanom Kabiljom u klubovima u kojima gotovo nije bilo ljudi, shvatili kako je najvažnije da budete zadovoljni sobom. To vam je i danas krilatica?

– To su počeci koje ne bih ni za što mijenjala, obožavam ta vremena korisnog učenja i stresnog stjecanja iskustva. Sve me to nekuda vodilo i mnogočemu naučilo. Bitno je bilo ne odustati i vjerovati da se isplati biti zadovoljan sobom, ali i “popraviti” se kad je trebalo, odnosno – prepoznati trenutak kad se treba “popraviti” u odnosu na sebe i na druge