Dok neki ovih dana preživljavaju na respiratorima, drugi očito ne mogu preživjeti bez dnevne doze espressa, bauljajući ulicama s plastičnim splačina-to-go čašama. Should I stay, or should I go? Hoću li otići u kino ili ostati doma i prepustiti se VOD platformama?

To je clashovska dilema filmske Koronizirane naše. Zato u recentnom intervjuu za portal kulturpunkt.hr Ivan Ramljak (šifra: »O jednoj mladosti«) navodi kako će se »mnogim festivalima ovo novonastalo stanje svidjeti, jer im je gledanost veća online, a troškovi su manji i organizacijski je manje zahtjevno«.

Ali Ramljak kaže i to da bi trenutna situacija mogla biti udarac zbog kojeg bi »kino moglo postati elitna zabava na razini baleta i opere«. S druge strane, mreža naših nezavisnih kina i dalje odolijeva koroni, uz stroge epidemiološke mjere.

Ferrarin hommage Art-kinu

Iako ćemo 2020. pamtiti po bijeloj maski Abela Ferrare u filmu »Sportin’ Life«, dok hoda praznim ulicama Rima usred lockdowna, ali i crvenom koloritu njegova koncerta u riječkom Art-kinu čije smo dijelove mogli vidjeti u tom istom autorovu komadu, prikazanom u sklopu venecijanske Mostre. Bio je to možda najljepši Ferrarin hommage riječkoj kinoinstituciji.

Zato ima neke proklete simbolike da krvavo crveni tonovi tog istog autorova koncerta prizivaju jezivu grimasu Tanye Vos (Andrea Riseborough) u paranodinom komadu Brandona Cronenberga (šifra: »Possessor«), sina poznatijeg Davida, koji je od tate naslijedio njegovu strast prema »novom mesu« (ovdje doslovno), s pričom o ženi ubojici koja obitava ljudska tijela. Jer, Abel poput Brandona dobro zna što je pravi biohakerski horor.

Kao što i naslov Brandonova komada priziva ovogodišnji programski kinotečni vrhunac riječkog Art-kina (šifra: »Opsesivnost ponedjeljkom«), s distorziranim maskama i psihodeličnim apstrakcijama. Doduše, opsesivnosti Art-kina započele su sa Zulawskim (šifra: »Possession« aka »Opsjednutost«) i našom voljenom Isabelle Adjani, čije je berlinske užase u metrou prigrlio Luca Guadagnino (šifra: »Suspiria«). Iako genijalni Argento nije imao nikakve veze s Berlinom, već s Freiburgom.

Zato nije čudo da je »Possessor« Brandona Cronenberga snimljen u Amazon Prime produkciji. Jednoj od digitalnih platformi, koja je poput Netflixa možda najviše profitirala od pandemije.

To ne znači da se mreža hrvatskih nezavisnih kina u 2020. prometnula u ultimativnog gubitnika. Iako je genijalni Pedro Costa (šifra: »Vitalina Varela«), na masterclassu održanom u sklopu Rotterdam Film Festivala, denuncirao teror agresivnih World Salesa, koje je usporedio s »lešinarima«, ali se referirao i na famozne »pitching forume« (»Molim vas, nemojte više ništa pičati«), kazavši pomalo prepotentno da danas već svaki šofer ima diplomu iz filmskih studija.

Ali se i referirao na autore poput Bressona, Mizoguchija i Wang Binga kojima su bila dovoljna »tri cvijeta i čaša vode« da naprave dobar film. Iako priznaje da Bresson izgleda sjajno na iPhoneu tijekom vožnje
vlakom.

Netflix i Amazon Prime

Jer, prema Costi, film bi trebao biti skrivanje, poput poklona koji zamotate u kutiju i nježno ga odmotavate. Zato su pomalo neosnovane sumnje novinarskih katastrofičara, koji vjeruju da se u ovoj pandemijskoj godini ništa nije snimalo.

»Nemojte više snimati, jer na ovom svijetu već ima previše filmova«, poručuje ironični Costa u Rotterdamu. Iako je dobar dio ove prema Costi filmski predozirane godine završio u VOD aka video on demand formi. Doduše, Francuzi nisu nikad bili previše naklonjeni Netflixu i sličnim platformama, snažno štiteći vlastitu kinoprikazivačku djelatnost, pa slične digitalne platforme u Cannesu nikad nisu bile dobrodošle, za razliku od nekih drugih festivala poput Mostre koje su im bile naklonjenije (slučaj Cuaronove »Rome«).

Zato kanski kuratori sustavno ignoriraju filmove snimljene u produkciji Netflixa i Amazon Primea. Kao što su česti Netflixovi sukobi s kinoprikazivačima i festivalima oko toga gdje će se filmovi prije prikazivati. Što još uvijek ne znači da je publika usprkos VOD platformama prestala odlaziti u kino.

Na isti način u VOD zoni se naglo povećala potražnja za indie projektima, što dokazuje i slučaj najnovijih genijalnih ekscentričnih komada Charlieja Kaufmana (»I’m Thinking of Ending Things«), Davida Finchera (»Mank«) i braće Safdie (»Uncut Gems«), koji su svi odreda bili distribucijski strogo fokusirani na digitalne platforme, zaobišavši mrak starog dobrog kina. I nisu bili jedini.

Top 10 ljestvica

Zato je pomalo paradoksalno da na Top 10 ljestvici najboljih filmova u 2020. po izboru kritičara etabliranog britanskog časopisa Sight & Sound dobar dio njih otpada na produkcije koje nikad nisu vidjele mrak kinodvorana, već imaju pečat razvikanih digitalnih platformi.

Apsurd je tim veći da je najnoviji dvobroj tog istog časopisa naslovio svoj temat »Odes to Cinemas« (»Ode kinima«), u kojem se slavni sineasti poput Tsai Ming-lianga, Wesa Andersona i Richarda Linklatera prisjećaju kinodvorana koje su formirale njihove autorske osobnosti.
Tako se na njegovu Top Tenu, uz već navedenog Kaufmana i Finchera, mogu naći i autori poput Garretta Bradleyja, čiji »Time« snimljen u produkciji Amazona slijedi Black Lives Matter narative, te Pattersonov »The Vast of the Night« snimljen doduše 2019., ali i Netflixovu produkciju »Nick Johnson Is Dead« čija se autorica Kirsten Johnson suočava s traumom očeve smrti.

Ni megapopularni Borat nije ugledao multiplekse, već je ostao getoiziran u VOD sferi. Zato je 2020. bila godina u kojoj smo morali preispitati načine na koje definiramo i konzumiramo filmove, naročito u vremenima odsutnosti kina tijekom lockdowna. Iako su svi ti komadi zaslužili veliki ekran.

Zato nije čudo da je kritičar Anton Bitel na svojoj listi naj filmova u 2020. naveo »Host« Roba Savagea, snimljen na Zoomu tijekom samoizolacije. Kritičar Adam Nayman ga je opisao kao »Projekt ‘Vještica iz Blaira’ za COVID-19 eru, s dodirom Cronenbergova »Videodroma«, iako je njegov kultni status pomalo precijenjen. S druge strane, kultno berlinsko kino Arsenal pokrenulo je tijekom tog istog lockdowna virtualno kino Arsenal 3. Iako njegova inicijativa nije bila usamljena.

A prema redovitom gostu riječkog Art-kina Jonathanu Rosenbaumu (šifra: Filmske mutacije), pandemija je naglasila meditativne aspekte i usamljena iskustva gledanja filmova.

Ekscentrični »The Prom«

Zato se s nostalgijom prisjećamo druženja s Rosenbaumom tijekom zadnjih Filmskih mutacija, na šanku kafića pored riječkog Art-kina, uoči Ferrarina nastupa. No da koroniziranu 2020. ne okončamo tako pesimistički, valja nam se udobno smjestiti u kauč i pogledati umjesto dosadnih TV dočeka ekscentrični »The Prom« Ryana Murphyja, koji nas je barem na trenutak natjerao da zaboravimo na pandemiju, podarivši nam iluziju skoka u stare holivudske mjuzikle Georgea Sydneyja i Vincentea Minnellija.

U školi provincijskog Edgewatera u Indiani, u kojoj homofobna voditeljica udruge roditelja otkazuje maturalni ples jer je jedna od učenica trebala na proslavu doći u društvu svoje partnerice. Iako je Murphy jukstaponirao njegovu optimizmu profesionalna i sentimentalna razočaranja.

Jer, riječ je o totalno »bolesnom« mjuziklu, koji balansira negdje na pola puta između artificijelnog i realnog, sna i jave, s još jednom iščašenom ulogom Meryl Streep i dobro raspoloženom Nicole Kidman koja se kreće poput anđela. Sve je to naravno krajnje pretjerano. No takavi znadu biti i snovi.

Kao da nam Murphy poručuje da u njegovu filmskom snu ostanemo vječno, bez obzira na poneko neočekivano buđenje. Treba li uopće naglašavati da je i »The Prom« zaobišao kinodvorane. Kao još jedna akvizicija sveprisutnog Netflixa.