Zadranka koja je najprije osvojila eter, a onda i ekran, koja vlada morskim krijestama i hrabro se izlaže svakom novinarskom zadatku. Zrinka Grancarić, plavuša velikih plavih očiju, ne posustaje ni pred najtežim izazovima svog posla, pa tešku novinarsku šljaku smatra darovanom životnom okolnosti.

Njezin adrenalin kojeg je stjecala na jedriličarskim regatama, prenijela je najprije na frekvencije Radija Zadar, a onda i na Hrvatsku televiziju gdje trenutačno briljira kao urednica i voditeljica emisije Otvoreno. No, osim emisije u studiju, Zrinka je često i na terenu. Posljednja javljanja bila su ona iz Petrinje, Gline, potresene Banovine.

Napravili ste nekoliko reportaža iz Petrinje, kako vas se dojmio susret s tim gotovo apokaliptičnim prizorima ruševina?

– Strašno je to kako život nestane u tren. To mi je bila prva misao. Sve što si gradio, stvarao, posjedovao… Toga više nema. I nemoćan si. Ništa nisi mogao napraviti da to spriječiš. Posebno me dotakla Glina i njena sela, ta neimaština za koju nisam imala predodžbu da u Hrvatskoj postoji. Kad vidiš kako ljudi tamo žive naglo postaneš zahvalan na svemu što inače uzimaš zdravo za gotovo.

Foto: KRASNODAR PERSUN/HRT

Prioriteti

Mnogi žitelji Sisavačko moslavačke županije kažu kako je ova katastrofa koja ih je zadesila gora i od samog rata?

– S obzirom da nisam bila u ovom dijelu Hrvatske u ratu teško mi je procijeniti što je teže, međutim rekla bih da je najgore to što se nova katastrofa dogodila u relativno kratkom vremenskom roku. Rat nije bio tako davno, obnova je dugo trajala, iseljavanje je konstanta, mnogi se pitaju je li ovo kap koja je prelila čašu, koja će potaknuti novi egzodus.

S obzirom da ste bili na terenu, koje bi bilo vaše rješenje trenutačne situacije, iseljenje svog ugroženog stanovništva, popravci porušenih domova čini se nisu opcija barem dok sve podrhtava?

– Nema tu neke tople vode, privremeni smještaj je apsolutni prioritet, uklanjanje ruševina, povratak na radna mjesta, pomoć gospodarstvu. Pod uvjetom da ne bude daljnjih jačih potresa, život se mora vratiti u svakodnevicu, uz sve te izvanredne okolnosti. Nadam se samo da ta ogromna solidarnost i entuzijazam koji smo svi pokazali u prvim danima nakon potresa neće nestati kad se ugase svijetla pozornice, što će se dogoditi vrlo skoro. Banovini će još dugo trebati pomoć.

Jedno osobno pitanje, nakon što odradite adrenalinske zadatke, kako se osjećate, prate li vas slike viđenog, doživljenog? Kakvog traga ostavlja ljudska tuga u vašim mislima, stavovima, pogledima…?

– S jedne se strane osjećam zahvalnom da u teškim trenucima mogu dati svoj obol, jer izludilo bi me da ne mogu ništa napraviti da pomognem. Da nisam novinar, bila bih među volonterima. Kad se vratim kući, navečer sama sa sobom osjećam se jako praznom, treba mi malo tišine da sve viđeno procesuiram. I moraš napraviti odmak, jer sutra je novi radni dan na istom teškom terenu i ne smiješ dopustiti emocijama da te samelju. A priče su potresne, gdjegod da dođeš dočekaju te ili velike dječje oči, ili netko mojih godina koji se trese jer više nema egzistenciju, ili neka starija osoba koja nema nikog svog. Čekam, kad sve prođe, moj zen – đir uz more, pogled na plavi horizont liječi.

Foto: KRASNODAR PERSUN/HRT

Sport je pozitiva

Ipak, krenuli ste iz sportske redakcije. Rekla bih da je to puno ugodniji novinarski posao političkog izvještavanja i zahtjevnih terenskih zadataka?

– Apsolutno! Sport je pozitiva. Prenosiš lijepe priče. Vijesti koje ljude vesele i zbog kojih slave cijelu noć na ulici. Sportsko novinarstvo je nešto potpuno drugo. U sportu naučiš i zanat, i naučiš reagirati u »real timeu« na nepredviđene okolnosti. Pogotovo na radiju gdje imaš samo riječ i sve moraš slušatelju zorno prikazati samo time. To mi je bila velika škola, ne bih je zamijenila ničim.

Jeste li zadovoljni svojim trenutačnim statusom na HRT-u?

– Jesam, radim na svim velikim projektima redakcije unutarnje politike, u kratkom vremenskom roku otvorila su mi se mnoga vrata, nemam razloga biti nezadovoljna. Uvijek ističem da sam privilegirana jer radim posao kojeg volim.

Zbog posla promijenili ste i mjesto stanovanja, Zadar ste zamijenili Zagrebom? Žudite li ponekad za suncem i mediteranskim plavilom?

– Da ponekad… Uvijek, haha! Zato i bježim često nizbrdo, praktički svaka dva tjedna, moram se nahraniti, da Zadar i more nisu toliko blizu nisam sigurna da bih dugoročno mogla izdržati. Sretna sam što mogu kombinirati i uzeti najbolje i od Dalmacije i od Zagreba.

Foto: DUBRAVKA PAJK

Roditeljska briga

Zabrinu li se vaši u Zadru kad vas vide na svim tim opasnim mjestima?

– Naravno, naročito moji roditelji. Srećom imamo danas mobitele i mogu me odmah nazvati, a ja znam čim vidim njihov telefonski broj da se moram odmah javiti, jer bi se jako brinuli. Čim me čuju odmah je lakše. Doduše, odavno su prihvatili da im je kćer adrenalinac i kad je negdje frka da će me vrlo skoro tamo i vidjeti.

U novinarstvo ste ušli gotovo sudbinski, na audiciji za posao na Radiju u Zadru zamalo su vas otpravili zbog lošeg izgovora, jeste li morali raditi na njemu? Mnogi radijski i televizijski novinari morali su raditi na usavršavanju dikcije kroz fonetske, govorne vježbe? Je li to kod vas došlo samo od sebe?

– HRT ima odličnu službu za jezik i govor, s kojima mi radimo na dnevnoj bazi. Moja mana je što govorim brzo i puno i pritom mi se zna dogoditi da prožvačem glasove, na tome sustavno moram raditi. Naši fonetičari strpljivo me ispravljaju. Oni su vrlo dragocjen dio našeg sustava.

Kao novinar osjećate li se odgovornim pred kamerom, što zapravo smatrate da je prva zadaća novinarstva?

– Odgovornost medija je uvijek velika, dugujemo to javnosti, moramo promicati prave vrijednosti, štititi ljudska prava, ukazivati na neistinu, prevaru, korupciju, boriti se protiv dezinformacija i populizma.

Je li moguće biti neutralan izvjestitelj?

– Izvjestitelj mora biti neutralan i objektivan. Jedino tako je ispravno. Sve ostalo nije izvještavanje.

Neki tvrde da u Hrvatskoj nema više pravog novinarstva u smislu monitora društva, već da se uglavnom sve svodi na politički ili estradni PR? Kako biste vi opisali novinarstvo u Hrvatskoj?

– Novinarstvo se danas susreće s brojnim izazovima. Suvremena tehnologija nas gura na izvještavanju u realnom vremenu, što neminovno nosi i pad kvalitete sa sobom. No, mišljenja sam da imamo i kvalitetnih novinara i kvalitetnih medija, koji shvaćaju svoj posao ozbiljno i rade prema postulatima struke.

Foto: KRASNODAR PERSUN/HRT

Dobra priprema

Vodili ste i izbore uživo, a spomenuli ste kolegu Mislava Togonala i kao najdražeg suvoditelja, koliko koncentracije, improvizacije i znanja zahtjeva jedna takva televizijska emisija?

– Svega navedenoga puno. Izborne emisije u pravilu traju šest sati, veliki su izazov. Mene drži adrenalin, koncentracija mora biti na maksimumu, a pripreme traju danima. Dio radimo zajedno, a dio se priprema svatko za sebe. Zapravo sve emisije i teme koje smo odradili u izbornoj godini priprema su za taj veliki finale. Improvizacije ima, ali samo djelomične u smislu da sinopsis padne u vodu čim počnu stizati rezultati, no emisija drži svoju osnovnu zamišljenu strukturu.

Honorira li takav tip emisije HRT na poseban način?

– U pravilu ne. Izborne emisije su dio redovitog posla za novinare unutarnje politike.

Život ste podredili novinarstvu, nedostaje li vam ponekad više vremena za neke svoje neostvarene hobije ili slobodno vrijeme….?

– Snalazim se, uspješno odvajam profesionalno i privatno, život novinara često je nepredvidiv i planovi su podložni promijenama. To moraš tako prihvatiti.

More odgaja

Kao iskusna jedriličarka navikli ste se na opasnosti, na respekt prema prirodi koja nas u svakom času može nadvladati, pomaže li ta spoznaja u svakodnevnom životu?

– More odgaja, more uči, odgoji te da budeš hrabar, da brzo donosiš odluke, da se dobro snalaziš u nenadanim okolnostima. Suživot s morem i svim njegovim čudima učinio me osobom koja jesam. Zahvaljujući tome dobro se snalazim kad su izazovne situacije.

Kakvi ste kad ste opušteni?

– Nasmijana i 100 na sat, nije me lako pratiti.