Marin Pitton je fotograf iz Zadra koji se posljednjih desetak godina bavi pejzažnom fotografijom, u prvom redu bilježeći motive atmosferskih pojava kao što su munje i oluje, ali nisu mu strani niti prizori magle.

Također, ne propušta priliku uhvatiti u kadar prizore kometa i noćnog neba. Oduvijek je bio veliki ljubitelj prirode i vremenskih neprilika, a u razgovoru je podijelio više o svojoj strasti prema fotografiji i trenutku kada je odlučio ozbiljnije se posvetiti tom hobiju. Tako se prisjetio da su ga vremenske nepogode fascinirale još kao dječaka tijekom druge polovine 1990-ih godina.

– Ljubav prema atmosferskim pojavama datira još iz mog djetinjstva, negdje od 1996. ili 1997. Sjećam se kako su me roditelji fotografirali u različitim situacijama, po jugu ili buri. Čak imam još uvijek negdje sačuvane te fotografije. No, samo fotografiranje je postalo dio mog života i interesa tijekom 2009. godine, dok sam ozbiljnije u cijelu tu priču krenuo od 2013. Naime, tada sam pretražujući internet uvidio da postoje ljudi poput Borisa Kačana, koji je fotografirao oluje. Budući da je sve to netko već prije dokumentirao, u meni se rodila ideja da i sam krenem raditi isto, ali na svoj način. Ubrzo sam kupio mali fotoaparat koji sam počeo nositi sa sobom, kao motivaciju, da svaki put kada se nešto zanimljivo dogodi, budem spreman dokumentirati, započeo je Pitton.

Marin Pitton

Samo – strpljenje

Objasnio nam je da je, kada je u pitanju fotografiranje oluja, nužno pratiti meteomodele kako bi se mogao povući u pravom trenutku na sigurno.

– Izlazak na teren kada već počne grmjeti i sijevati nije pametan potez zbog opasnosti koje takvo nevrijeme nosi. Stoga redovito nekoliko dana unaprijed pratim meteomodele, odnosno kompjuterske izračune smjera kretanja oluje, oblaka i vjetra. Ako se nešto ponavlja iz dana u dan, ako ti meteomodeli pokazuju nekoliko dana jedno te isto, onda već znam otprilike gdje bih mogao poći fotografirati i iz kojeg će smjera doći oluja, pa čak i kad bih se trebao povući da ne bude preopasno, priča nam Pitton, dodajući kako fotografiranje prave oluje iziskuje resurse, planiranje, vrijeme i strpljenje.

Nedavno je, kako nam otkriva, išao s prijateljem fotografirati oluju, ali im se nije posrećilo jer je samo padala kiša. Prave oluje je uspio zabilježiti prošle godine, u studenom, kada je grmjelo i sijevalo minimalno tjedan dana u kontinuitetu. Pored hvatanja munja, Pitton dodaje kako prati i pojavu magle, što također iziskuje planiranje i praćenje, ali i strpljenje i želju.

– Pratim i pojavu magle u Ravnim Kotarima, Posedarju, pa čak i Lici. Naime, postoje meteomodeli koji dobro mogu predvidjeti takve pojave. Međutim, zbog obaveza, posebno zbog malog djeteta u kući, često je za to potrebno ustajati rano ujutro, prije zore, kako bih stigao na lokaciju, pronašao pravi kadar i strpljivo čekao izlazak sunca. Dakle, sve to zahtijeva određeno vrijeme i trud, kaže nam Pitton, ističući kako posebice preferira fotografirati maglu tijekom jesenskog i zimskog perioda, bilo da je riječ o Lici bilo o zadarskom kraju.

Na njegovom Instagram profilu, uz brojne fotografije munja i magle, mogu se vidjeti i predivni prizori zalaska sunca te noćnog neba. Tako nam je ispričao više o pejzažnoj astrofotografiji, kojoj se posvetio posljednjih šest, sedam godina.

– Prilikom hvatanja kadrova noćnog neba moram se potruditi pronaći lokacije gdje je »potpuni« mrak, odnosno gdje je svjetlosno zagađanje minimalno, dakle što dalje od gradova. Za pronalazak takvih lokacija koristim različite internetske stranice koje mi pokazuju gdje je najtamnije nebo u okolici. Najčešće su to rubni dijelovi zadarskog arhipelaga, poput Dugog otoka, Premude, Silbe i Oliba, ili pak područje Like, Gračaca i dijelova prema Bosni gdje je rijetko naseljeno. Dok ne padne noć, tijekom dana najčešće tražim kadrove koji bi se uklopili u fotografiju, možda neko drvo na brdu koje bi upotpunilo prizor Mliječnog puta. Potom se stacioniram na tom mjestu i strpljivo čekam da padne noć, priča nam ovaj zaljubljenik u prirodu.

Praćenje noćnog neba

Budući da ne fotografira galaksije, ne koristi teleskop, ali zato koristi jedan uređaj koji mu pomaže u praćenju noćnog neba za hvatanje širokih kadrova.

– Star tracker uređaj montiram na stativ i on prati kretanje noćnog neba, što mi omogućuje fotografiranje dužih ekspozicija nego obično. Uz pomoć toga mogu snimati široke kadrove noćnog neba s ekspozicijama koje mogu trajati i do pet minuta. Za uže kadrove, ekspozicije su kraće, obično od minute do tri minute, govori Pitton koji je trenutno vlasnik Nikon DSLR fotoaparata i nekoliko fotoobjektiva.

U razgovoru je istaknuo kako je prilikom fotografiranja uglavnom fokusiran na pejzažnu fotografiju, dok se ljudski lik pojavljuje tek sporadično jer u trenutku zanesenosti ljepotom prirode nerijetko zaboravi ukomponirati ljude u kompoziciju.

– Shvatio sam da prisutnost čovjeka može u načelu dodati dodatnu dimenziju fotografiji, ističući koliko smo zapravo maleni naspram okoline, odnosno pruža bolji uvid u nekakve omjere i koliko je nešto maleno ili veliko. Takav kontrast može izazvati divljenje kod promatrača, napose onih koji se ne bave fotografijom, slično kao kada vidite ogroman stadion koji je prazan u usporedbi s punim stadionom s pedeset tisuća ljudi. Zbog toga sam u posljednje vrijeme počeo uključivati sebe u kadar jer sam najčešće išao sam fotografirati u prirodu. Ako je netko sa mnom, onda uspijevam ubaciti u svoje pejzažne fotografije i čovjeka, rekao nam je Pitton.

Ponekad mu se ukaže prilika da proda neke fotografije u digitalnom obliku, iako to nije njegov primarni izvor prihoda već hobi u kojem zaista uživa. Zbog toga se nekako, kako ističe, nije niti previše angažirao oko natječaja i sličnih aktivnosti. Iako su ga prijatelji nagovarali da se prijavi za natječaj National Geographica, za njega je fotografija uvijek bila prije svega izvor osobnog zadovoljstva negoli natjecateljski poduhvat.

– Čak i kada sam počeo dijeliti svoje fotografije na društvenim mrežama poput Instagrama i Facebooka, nisam to činio s ciljem da me više ljudi prepozna, već nekako da se podsjetim na vlastiti napredak i put koji sam prošao. Objavljivanje fotografija mi je bilo više kao stvaranje neke moje osobne galerije koja će me podsjećati na to gdje sam sve bio i gdje bih se mogao vratiti, nego želja za priznanjem, priča Pitton, prisjećajući se kako se nekoć bavio profesionalnom fotografijom, uglavnom snimajući vjenčanja. Međutim, nakon nekog vremena je shvatio da je to posve drugačiji oblik fotografije u odnosu na pejzažnu fotografiju jer iziskuje mnogo više energije, ljudi imaju visoka očekivanja, a i potrebna su određena znanja.

Kada je osjetio da mu je fotografiranje postalo obaveza, umjesto zadovoljstva, lagano se počeo povlačiti iz toga kako ne bi izgubio smisao.

– Svatko od nas ima potencijal za neku vrstu umjetničkog izražavanja, a fotografija je zasigurno jedna od njih. Prednost je i to što se s njom mogu kombinirati ostali interesi, primjerice planinarenje i boravak u prirodi. Važno mi je da iza same fotografije i čina fotografiranja uvijek postoji neki drugi motiv. Vjerujem da fotografiranje ne bi trebalo biti samo po sebi glavni motiv za izlazak vani, ističe Pitton.

Začin u životu

Osvrnuo se na ostale motive i potrebe.

– Postoje i drugi važniji prioriteti od toga u životu. Znači, ne mogu staviti fotografiju na prvo mjesto u svom životu, imao ili nemao obitelj. Fotografija bi trebala biti začin u životu koji će omogućiti da ostale bitnije aktivnosti obavljamo produktivnije. Budući da smo materijalna bića, ali u isto vrijeme imamo i duhovne potrebe i pritom ne mislim na ništa nadnaravno, već, na primjer, imamo potrebu za radošću. Radost se ne može nadomjestiti s materijalnim stvarima, već s aktivnostima poput hobija. Kada njegujete određeni hobi, u mom slučaju fotografiju, nešto što volimo, zapravo postajemo i duhovnije osobe. Više razmišljamo, ne samo o materijalnoj strani svog života nego i o samoj kvaliteti života. Postajemo bolje osobe kada posvećujemo vrijeme duhovnom životu, a ne samo materijalnom.

A hobiji u tome itekako mogu pomoći. To materijalne stvari apsolutno ne mogu postići, one jednostavno pružaju trenutnu radost, vrlo kratku. S druge strane, fotografija kao hobi, bio netko vjernik ili ne, približava bogu, da ga doživimo na neki način jer počnemo obraćati pažnju na stvari koje do tad nismo primjećivali. Ima jedna izreka koja, ne znam tko je autor, ali kaže u načelu da je fotoaparat instrument koji vam pomaže da vidite svijet bez fotoaparata. Dakle, počinjemo se fokusirati na stvari koje do tada nikad nismo vidjeli, na primjer, kako Mjesec izlazi. Mi nerijetko gledamo dolje, u svoje brige, i tako dalje, a oko nas se sve to događa. Dok smo zaokupljeni, zanemarujemo taj duhovni dio u sebi. S vremenom čovjek postaje zatupljen i priča o negativnim temama, ništa mu nije dobro. Međutim, u razgovoru s ljudima koji se bave različitim hobijima, primjećujem da jedva čekaju vikend da odu u prirodu. To nije slučajnost kod njih, oni osjećaju nekakav unutarnji mir koji je vrlo važan u ovim ludim vremenima u kojima živimo. Vjerujem da hobiji takvog tipa, u prirodi, održavaju unutarnji mir na nekoj visokoj razini. Upravo zato posebno uživam u pejzažnoj fotografiji, objašnjava ovaj fotograf.

Podijelio je i svoje mišljenje o tome kako bi motiv za fotografiranje uvijek trebao biti osjećaj radosti i užitka, baš kao kod prvog puta.

– Kroz godine bavljenja fotografijom shvatio sam da je važno ponekad napraviti i pauzu od hobija, kao i kod drugih aktivnosti, jer se možemo zasititi ili doživjeti »burnout«. No, sve je to prirodan proces. Primjerice, ako u nekom periodu nemam motivaciju, neću se forsirati. Jednostavno ću uživati u zalasku sunca sa svog balkona, umjesto da jurim dolje uz more samo da bih to fotografirao, a možda ne bih niti stigao. Sve to može dovesti do osjećaja frustracije i na koncu do toga da zamrzimo hobi koji smo nekad voljeli. Stoga, vjerujem da je važno konstantno oživljavati taj osjećaj kao da nešto iznova radimo i kao da nam je prvi put. Naravno, treba planirati, ali ne treba juriti niti lajkove niti publicitet. Nekako vjerujem da se te stvari dogode same od sebe ako zadržimo ljubav prema onome što radimo. Ljudi primijete kada nešto radimo iz iskrenih poticaja i sami nam se počnu javljati. S druge strane, kada nešto forsiramo, to je kao da svaki dan kuhate isto jelo – na kraju će i vama dosaditi, zaključuje Pitton.

Želja? Samostalna izložba

Još uvijek nije imao izložbu svojih fotografija, ali, kako kaže, to mu je velika želja.

– Velika mi je želja imati izložbu svojih fotografija, ali izrada fotografija za izložbu je skupa. Budući da bi moje fotografije za izložbu bile dimenzija 70 x 50 centimetara, to dodatno povećava troškove. Također, potreban je i prostor za izložbu. No, iako Gradska knjižnica pruža mogućnost besplatnog korištenja prostora na dva tjedna, i svaka im čast na tome, najveći je financijski izazov izrada većeg broja fotografija koje bi obuhvatile moj cjelokupan rad. S obzirom na to da imam malo dijete, prioriteti su mi se promijenili, što ograničava i moje mogućnosti, priča Pitton.