Niz komornih koncerata u posljednje vrijeme održao se u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Pohvalno je da ih ima, a pohvalno je i da na njima redovito viđamo članove ansambla tog istog kazališta koji, eto, uz svoje redovite obaveze unutar orkestra, nalaze volju i motivaciju za dodatnim radom u nekom komornom ansamblu.

Iako se nekome može činiti da je sviranje nešto što je identično u bilo kojem obliku, ipak valja istaknuti da su upravo ovakvi koncerti prilika za isticanje kvalitete pojedinih članova orkestra, ali i potpuno nova okolnost za njih u smislu zahtjevnosti i izloženosti pred publikom.

Dok u orkestru, ako se već ne možete sakriti, barem imate ponekad neki trenutak za predah, u komornom ansamblu intenzitet učešća i snaga odgovornosti nemjerljivo su veći.

Ograničene mogućnosti

Neki komorni ansambli, počevši od onih najjednostavnijih, češći su od drugih, a puhački kvintet nije nešto što se susreće baš svaki dan.

Općenito govoreći, puhaća glazbala nekako su osjetljivija, kompliciranija i, neka se nitko ne uvrijedi, manje zahvalna za komorno muziciranje, jer na njih utječe mnogo više faktora u pripremi i izvedbi.

Povijesno gledano, njihove tehničke mogućnosti bile su vrlo ograničene sve do 19. stoljeća, a ni snagom tona vrlo često nisu mogla prikladno sudjelovati u izvedbama.

Dodatni problem je što u svojim prirodnim oblicima nisu pokrivali cijeli tonski raspon, pa je tek dolaskom klarineta, trombona i unapređenjem tehnike izrade i sviranja drugih puhača bilo moguće sastaviti jedan zvukovno zaokružen »komplet«.

U 19. stoljeću dolazi do sve većeg prodora puhaćih glazbala kao solističkih i komornih pa se, logično, sve češće pojavljuju i djela skladana upravo za njih.

Francuski skladatelji, često u povijesti hrabriji od drugih, rado su prihvaćali ono što im se u tom smislu nudi. Kasnije, u 20. stoljeću, a posebno dolaskom glazbenih stilova poput impresionizma (opet Francuska!), kojima je dah kao koncept stvaranja tona odgovarao više ili jednako od samog zvuka, lepeza skladbi za ovu vrstu glazbala snažno se povećava.

Stoga je ideja za koncertom komorne glazbe pod nazivom »L’essence de la France« s aluzijom na poznati parfem Chanel no. 5 na plakatu, potpuno logična.

Riječki puhački kvintet sastavljen je od akademskih glazbenika mlađe ili srednje generacije, a to su Lucija Kovačević (flauta), Antonio Haller (oboa), Toni Kranjac (klarinet), Volodymyr Antoshyn (fagot) i Alessandro Saraconi (horna).

Svi sudionici ravnopravno su, osim zbog zadatosti repertoara i svojom kvalitetom sudjelovali u izvedbama, a koncert je započeo skladbom Tri kratka komada skladatelja Jacquesa Iberta.

Skladba je to koja je nastala na motivima scenske glazbe, a u tri kratke slike odlično je poslužila i kao uvertira ovog koncerta. Prije stanke izveden je i Puhački kvintet u g-molu Claudea Paula Taffanela, romantičara i cijenjenog francuskog flautista, odnosno utemeljitelja moderne francuske flautističke škole.

Poznat po želji za napretkom, Taffanel je u okviru svog ansambla Paris Société des Instruments à vent redovito naručivao i izvodio nova djela za puhačke sastave.

Izvedeni kvintet u suštini ima klasičan trostavačni oblik, a svojim je opsegom i virtuoznošću pred izvođače postavio visoke zahtjeve koje su oni i ispunili.

Ponajljepša skladba

Nakon stanke uslijedila je možda i ponajljepša skladba koncerta, Šetnja kralja Renéa, op. 205, skladatelja Dariusa Milhauda.

Osim što se ubraja u skupinu najvećih francuskih skladatelja 20. stoljeća (Šestorica, Les Six), manje je poznato da je Milhaud kao operu Okrivljena majka (La mère coupable) napisao i treći i posljednji dio Beaumarchaisove trilogije Roman obitelji Almaviva, čija su prva dva dijela (gledano kronološki prema dramskoj radnji) prethodno obradili Rossini u operi Seviljski brijač i Mozart u Figarovom piru.

Skladba izvedena na koncertu zapravo je niz izvrsnih, za Milhauda ponešto i neuobičajeno melodioznih, kratkih slika iz vremena kralja Renéa (15. stoljeće), poput povorke, jutarnje serenade, žonglera, sarabande, viteške igre ili lova, a prilikom izvedbe potrebno je, osim zahtjevne partiture, dočarati upravo sve što se može čuti u takvim trenucima kombinirajući neke prepoznatljive glazbene motive sa suvremenim idejama skladatelja.

Zaključak koncerta bila je skladba Pet svjetovnih i sakralnih plesova Henrija Tomasija, koja je u potpunosti cijeli koncert odvela u neke vrlo suvremene glazbene pravce, barem ako je po suzvučjima i tehnikama sviranja riječ, da bi sve zajedno završilo posljednjim stavkom s ratničkim i frenetičnim nabojem.

Odlični izvođači, koji su doista pokazali visoku razinu osobnog i zajedničkog muziciranja, zaslužili su lijep pljesak publike, koja je, ipak, bila prisutna u nešto manjem broju.