Sviličić: zbog čega je moguć Big Brother, a ne neko novo "Malo misto"?

Nitko se ne sjeća tko je bio voditelj Dnevnika prije deset godina, a svi se sjećaju Malog i Velog mista te  Gruntovčana. No za to više nikoga nije briga, jer televizija služi prvenstveno u dnevno-političke svrhe

Splićanin Ognjen Sviličić potvrdio se kao zanimljivo i svježe  redateljsko ime na hrvatskoj sceni još 2004. godine filmom  »Oprosti za kung-fu«.

Poznat po svojim humornim pričama u kojima se često bavi hrvatskim mentalitetom, bez dlake na jeziku i lišen iluzija o hrvatskoj filmskoj i kulturnoj sceni, splitski filmaš sa zagrebačkom adresom uvijek  je zanimljiv sugovornik o prilikama u hrvatskom filmskom »điru« i odnosu javne televizije i hrvatske kulture o kojem se u posljednje vrijeme  sve više priča.

U ne baš previše pohvalnim recenzijama vašeg posljednjeg filma  »Dva sunčana dana« kritičari su se često fokusirali na sraz dvoje zapadnjaka i hrvatskog mentaliteta.

Je li to ono što ste željeli?

– Nekako je taj turistički aspekt na kraju završio u prvom planu, jer  bit će da bolje znam raditi to, no opisivati odnos dvaju supružnika, pa  je to vjerojatno ispao i bolji dio filma. No baš mi je jedan istočnoeuropski diplomat nedavno rekao da kad god netko od kolega diplomata iz  »zapadnih« zemalja dođe na područje Balkana, automatski se osjeća  važniji od bilo koga u toj zemlji. Taj osjećaj imam često i ja pri nekim  susretima.

Mislim da se razlog krije već u odnosu našeg mentaliteta  prema mentalitetu, recimo, zapadne Europe, dakle na odnosu jačeg i  slabijeg.

Moja je ideja prvenstveno bila napraviti priču kako reagira čovjek koji se nađe u stisci, a taj odnos između dvoje supružnika me zanimao jer  sam želio »saznati« kako ljudi koji dolaze iz neke sređene sredine reagiraju kod se nađu u kaosu na koji nisu navikli. Kritike nisu tako dobre  kao za moje prošle filmove, no mislim da će s vremenom film dobiti  neku vrijednost.

Festivali i spektakli

Što ste točno mislili kad ste rekli da to nije »festivalski« film?– Definitivno mislim da to nije festivalski film i nadam se da bi on s  vremenom mogao naći neki svoj put distribucije. »Armin« koji je bio  dosta uspješan na festivalima, tek je sad išao u distribuciju u Njemačku, a tek prije nekoliko dana je završila njegova distribucija u Belgiji.

 Stvar je u tome da ljudi hrvatske filmove slabo gledaju i mi jednostavno moramo naći neke konkretnije ili alternativne načine distribucije i uopće prezentacije filma. Ovaj moj posljednji film je, između ostalog, bio pokušaj da izađem iz tog svijeta filmova koje ljudi gledaju isključivo na festivalima. S druge strane, čini se da sad postoji šansa da  se film ne gleda nigdje, jer očito ispada da su festivali jedini način da  film dođe do nešto šire publike.

U zadnje vrijeme u Hrvatskoj očito postoji kategorizacija u smislu:  »Ovo je film za festivale, a ovo nije«…– Mislim da festivale danas pohađa publika koju film zanima na  kompleksniji način i koja ima određena očekivanja. Problem je doći do  publike koju ne zanima film već koji jednostavno žele pogledati ono  što se prikazuje. Ne mislim pritom samo na neku holivudsku »zabavu«. 

 Prije četrdeset godina filmovi nisu morali biti glupi da bi bili zabavni.  Govorim o filmovima tipa onih Billyja Wildera, o cijelim sedamdesetima godinama u Hollywoodu ili o francuskom filmu prije »Novog vala«.  To su filmovi koji nisu glupi, a namijenjeni su široj publici – dakle publici od koje film općenito živi.

Danas se to jako podijelilo. Imate festivalske filmove od kojih su neki zbilja sjajni, ali i zahtjevni za gledanje i  imate visokobudžetne holivudske spektakle od kojih je rijetko koji dobar. Jednostavno više nema sredine.

Oblikuje li onda s jedne strane ta diktatura festivala, gdje očito ne  prolaze više filmovi ako ne progovaraju o nekoj okrutnoj realnosti te  s druge strane diktatura holivudske površne zabave i hrvatsku kinematografiju?

– Naravno da da. Jer ako ste hrvatski redatelj i pustite u multipleksu,  gdje upravo igra novi »Harry Potter«, hrvatski film koji je snimljen za cijenu nekoliko kostima u »Harry Potteru«, naravno da će većina gledatelja ići gledati »Harryja Pottera«.

Sada je, čini se, društvo zainteresiranije za  Big Brother, ali je moje mišljenje da su nam to napravili mediji koji su  nas poglupili

Normalno da onda mi svoje mjesto  tražimo na festivalima, u filmovima koji progovaraju o nečemu i koji  imaju nešto originalno u pristupu, nešto novije. To pokušavaju naći svi  autori iz Hrvatske. Svi se pitaju zašto publika ne ide gledati hrvatske filmove. Jedan od odgovora i dalje je da hrvatski filmovi nemaju novaca  da se natječu s bilo čime.

Naravno da ljudi mogu reći: »Ma za film ne  trebaju novci, nego dobre ideje«. To, međutim, nije potpuna istina – i  za dobru ideju trebaju novci. Za napisati dobar scenarij treba vam godina dana, koju vam u Hrvatskoj trenutačno nitko ne može platiti.

Proizvodnja teksta

Imate dosta neuobičajenu ulogu u aktualnoj hrvatskoj kinematografiji – istovremeno ste i profilirani i traženi scenarist i vrlo aktivan  redatelj. To baš ni općenito u svijetu filma nije često. Kako to ide jedno s drugim?   

– U svakom slučaju, lakše mi je raditi kao scenarist nego kao redatelj.  Kao scenarist jednostavno sjednete i pišete. Ako ne valja, bacite papir u  smeće i pišete ponovo. Kao redatelj nemam baš previše prava na  greške. Većina hrvatskih redatelja ima neki »stvarni« posao za preživljavanje – rade kulinarske showove, reklame i slično. Ja živim od scenarija.

Svi govore da bi voljeli novo »Malo misto« ili »Gruntovčane«, ali kada treba odrješiti kesu, nitko ne da

Je li vam lakše pisati scenarij za sebe ili za druge?– Scenarij mi je puno lakše pisati za druge ljude. Kad radim za sebe,  otprilike znam koji budžet imam, a nisam tako sposoban izboriti se za  sponzore. Dakle, kad pišem za sebe, bojim se da uslijed nedostatka  novca neću na setu imati neke stvari pod kontrolom i da neću uspjeti  snimiti dobar film. I onda pišem što skromnije.

A kad pišem za druge,  posebice za projekte gdje budžet nije siromašan, onda nemam ograničenja. Tako je, primjerice, bilo u slučaju scenarija za Damjana Kozolea, za kojeg znam da je redatelj koji može izvući skuplji film.

Kao profesionalni scenarist, koliko scenarija možete isproducirati  godišnje?– Zavisi. Tri do pet. Sad sam napisao novih dvadeset epizoda za »Stipe u gostima«. Tome pristupam kao što bih pristupao bilo kojem drugom poslu. Svako jutro se probudim i krenem raditi, jer znam da svaki  dan moram proizvesti određenu količinu teksta. Sad mi je već dovoljno  da radim oko pet sati na dan da bih došao do neke količine teksta od  koje mogu preživljavati.

Prolazi grubi humor

Imate li puno zadanih ograničenja kad pišete za serijal na HTV-u?– Cenzure nema ako to mislite, ali zahtjeva ima i to je normalno. Meni ti zahtjevi pomažu da brže pišem. Kad su me angažirali za »Stipe u  gostima«, rečeno mi je da se radi o obiteljskoj seriji s razlikama u mentalitetu. I to mi u startu znatno olakša posao.

To je ciljana publika, termin je nedjelja navečer, to već puno govori. Ograničenja nisu nužno  loša. Hollywood je, recimo, postavio ograničenja svojim redateljima sedamdesetih godina, pa su radili sjajne filmove. Danas se, međutim, sve  vrti oko toga hoće li ili neće nešto biti gledano. Prevagnula je ta komercijalna strana.

Koji onda tip humora najbolje prolazi kod te ciljane hrvatske publike?– Grubi i direktni. Zašto tvrdite da više nije moguće snimiti neko novo »Malo misto«  ili neke nove »Gruntovčane«?– Svi govore da bi voljeli novo »Malo misto« ili »Gruntovčane«, ali kada treba odrješiti kesu, nitko ne da. »Velo misto« je imalo privatan  avion koji je glumce »furao« na set i takve stvari. Sagradili su cijeli  »splitski« studio u Zagrebačkom domu sportova.

To su novci koje mi  danas ne možemo ni zamisliti. Bilo je to šire tržište i moglo se prodati  seriju u Beograd ili Ljubljanu, a očito je i cijelo društvo bilo zainteresiranije za kulturni proizvod. Sada je, čini se, društvo zainteresiranije za  Big Brother, ali je moje mišljenje da su nam to napravili mediji koji su  nas poglupili.

Mislite da uslijed toga neko moderno »Malo misto« ne bi danas  imalo isti odaziv publike?– Možda i bi, ali je nemoguće da uopće dođe do toga da se takvo što  snima. Jedna epizoda »Gruntovčana« trajala je sat vremena i funkcionirala je praktički kao film. Znači da želite napisati 15 epizoda takve serije, trebalo bi napisati 15 filmova.

Ne znam tko bi danas platio nekome  da sjedne i napiše 15 filmskih scenarija. Da mi netko ponudi te novce i  kaže: »Evo, odi na Bled pola godine pisati scenarije«, kako se to nekad i  radilo – sve poslove pustiš i radiš samo to, prihvatio bih bez razmišljanja. Takva vrsta produkcije radi se u visoko profesionalnim uvjetima  koje mi danas više nemamo.

Javna televizija treba odgajati

Što mislite, koji je recept da javna televizija opstane, a da se pritom ne poglupi zahtjevima tržišta?– Vjerojatno mora postojati neki srednji put, da se ne rade jako dosadne stvari, no i da se ne rade neke vrlo vulgarne stvari. Treba odgajati  publiku, što je dugačak put. I dvije stvari su tu jako bitne. Prvo, političari drže reket nad javnom televizijom zato što im ona treba i drugo,  pušta se jako puno sporta jer je to najlakše kupiti i najlakše prodati.  Ono što se zapostavlja je dramski program i dokumentarni program,  što je zapravo jedino ostalo HTV-u kao neki brand iz prošlosti. Nitko se  danas ne sjeća tko je bio voditelj Dnevnika prije deset godina, a svi se  sjećaju Velog i Malog mista. No to danas više nikog nije briga, jer televizija služi prvenstveno u dnevno-političke svrhe. Dakle, priklonjeni ste teoriji da nije tržište to koje diktira medijima, nego mediji diktiraju tržište?

– Da. Znate, nekad je bilo uvriježeno mišljenje da je film najbolji medij koji propagira neku državu ili koji ima utjecaj na neke stvari u  društvu. Danas su tu ulogu preuzeli drugi mediji. Uzmite, recimo američku seriju »Mad Men« (»Momci s Madisona«), koja, po mom  mišljenju, ima utjecaj na američko društvo.

Rekao bih da ta serija govori o tome kakva je Amerika nekad bila i podsjeća publiku koliko je to  društvo bilo konzervativno i kako se, recimo, razvijala emancipacija  žena. Dakle, ona je zapravo nekakav dokument vremena. Zamislite samo neke hrvatske »Momke s Madisona« koji bi rekonstruirali razdoblje  pedesetih godina prošlog stoljeća da pokažemo kako je tada izgledalo  naše društvo i dokle smo stigli. To bi vjerojatno bilo vrlo poučno, ali za  aktualne hrvatske prilike daleko preskupo.

Često se u svojim scenarijima »zabavljate« predrasudama? Očito u  hrvatskom društvu nalazite puno inspiracije po tom pitanju…– Da, to mi je draga tema. Pa da, mi smo društvo puno predrasuda  koje se jako teško mijenja. Naoko prihvaćamo nove stvari, no čini mi se  da prihvaćamo samo njihovu ljušturu. »Gay parade« možda možemo  prihvatiti kao manifestaciju, no teško ćemo prihvatiti svog susjeda homoseksualca.

A mlađe generacije su toliko homofobne, i općenito »fobne«, u tolikoj mjeri da je to zastrašujuće. 